Začitavanje: 'Obiteljsko okupljanje'

No, pravi je odgovor znatno složeniji, a pokušajem njegova promišljanja bavi se roman Obiteljsko okupljanje (Algoritam, 2009., prijevod Tina Antonini) irske spisateljice Anne Enright.

Veronica Hegarty, 39-godišnja majka dviju djevojčica, s mužem dijeli život dobrostojeće irske obitelji. Samoubojstvo njezina brata Liama taj će život poljuljati iz temelja. Zašto je tako, Veronica ne zna ni sama te pokušava dokučiti smisao bratova čina, a onda i vlastitog života. To je vodi na mučno putovanje prošlošću. Ona je dio brojne i čudnovate obitelji Hegarty, čiji se preživjeli članovi – osmero djece i majka – sastaju u Dublinu na bdijenju za Liama. Veronica se tu susreće s braćom i sestrama koje godinama nije vidjela, propituje složene osjećaje prema njima, pokušavajući shvatiti kako je moguće da su iz iste obitelji potekli tako različiti ljudi: Liam je bio alkoholičar i samoubojica, jedan je brat bivši svećenik u Latinskoj Americi, drugi joj je posve zagonetan, treći homoseksualac... Obiteljska povijest Hegartyjevih započinje bakom Adom, kod koje su djeca često boravila, i u čijoj se kući dogodilo nešto što je Veronica skoro zaboravila, a što možda može objasniti tajnu Liamove autodestruktivnosti…

Roman pripovijeda Veronica u prvom licu jednine, pa je djelo svjedočenje o njenom pokušaju rekonstrukcije vlastite prošlosti, osobito djetinjstva. Pri tome se susreće s paradoksom o kojem filozof Peter Sloterdijk govori u djelu Doći na svijet, dospjeti u jezik: ključnog događaja našeg života, rođenja, nitko se ne sjeća. Za Veronicu, doduše, problem nije samo rođenje, ali je problem sjećanje, njegova pouzdanost i smisao događaja u kojima smo sudjelovali. Zato je pripovijedanje izuzetno složeno; ono ne prati kronološki njezin život, već slijedi sjećanja i predstavlja pokušaj da se ta sjećanja objasne. Tako je polazno vrijeme pripovijedanja sadašnjost – odnosno 39-godišnja Veronica – iz koje ona prelazi u različito udaljene segmente prošlosti. Osim toga, ona čak 'odlazi' i u dio prošlosti koji nije sama proživjela, u život bake Ade i njezine složene odnose s mužem Charliem i prijateljem Lambom. Pri tome je odmah jasno da u tim dijelovima romana Veronica ne može biti pouzdani pripovjedač, no zapanjujuće je što ona sama, ispričavši nam upoznavanje Ade i Lamba, kaže da je to izmislila. Takav postupak usložnjava kako pouzdanost pripovjedača tako i sjećanja, kao i vjerodostojnost događaja o kojima se pripovijeda. Kad nakon druge verzije jednog događaja iz bakinog života Veronica izjavi da je i to izmislila, čitatelj se počinje pitati je li verzija koju se ne osporava doista i pouzdana verzija. Možda je pripovjedač samo 'zaboravio' napisati kako je i ona izmišljena, pa ne postoji jasna granica između stvarnog i fikcionalnog. A upravo je shvaćanje, odnosno prisjećanje istine vlastite i Liamove prošlosti ono što muči Veronicu. Jasno je da ona u sjećanja pokušava unijeti neki red – iako ona dolaze bez nekog pravila i bez kronologije – a time donekle i objasniti složene osjećaje koje gaji prema članovima vlastite obitelji, recimo prema majci koja je posve zaokupljena rađanjem djece, pa joj pri tome ne ostaje vremena ni volje za njihov odgoj. Posebno je detaljno opisan odnos s Liamom, u kojem se ljubav prema bratu, a onda i ljubav općenito, prikazuje kao sveprožimajući osjećaj koji je istovremeno i strašan; ljubav nije nikakav spas, naprotiv, ona nas uništava, ali bez nje ne možemo. 

I upravo zbog složenosti ljubavi Veronica pokušava pronaći "jednu priču koja će ih sve objasniti". No, do 'jedne priče' ne dolazi; roman je niz priča od kojih su neke stvarno doživljene, neke samo sanjane, a neke naprosto izmišljene. No, kako sami događaji i sjećanja zapravo za Veronicu – kao ni za čitatelja – nisu stvarni sve dok ne "uđu u jezik", odnosno dok ih ona ne ispripovijeda, ona se uspijeva prisjetiti ključnog događaja iz Liamovog života, kojemu je slučajno bila svjedokom. Tako se uspijeva izboriti za Liamovu istinu, ali nije jasno što je s njezinom istinom. Možda se, naime, i njoj nešto slično dogodilo, ali se ona toga ne može točno sjetiti. Međutim, samo pripovijedanje, koje više ne može spasiti Liama, u neku ruku spašava Veronicu i omogućuje joj da barem nasluti novi početak.

Obiteljsko okupljanje težak je, ali i izvrsno napisan roman, roman koji ponovno dokazuje da svako djelo koje dobije nagradu Bookera – Enright ga je dobila 2007. – doista jest prava književnost.

Vesna Solar