Začitavanje: 'Metro 2033.'

Na VDNG-u, jednoj od perifernih stanica moskovskog metroa, ruski pisac Dmitry Glukhovsky upoznaje nas s Artemom, glavnim likom romana Metro 2033. (Fraktura, 2011.; prevoditelj Ivo Alebić). Relativno mirna i samoodrživa stanica pod napadom je bića koja ljudi nazivaju Crnima, jer je boja njihove kože gotovo jedino što znaju o toj neobičnoj humanoidnoj vrsti. Artemov će život promijeniti susret sa stalkerom (očita posveta Tarkovskom i braći Strugacki), pripadnikom skupine malobrojnih ludo smjelih muškaraca koji donose resurse s površine. Iz udobnosti VDNG-a, stanice koja se diči vrsnim čajem od gljiva, Artem se otpućuje u divljinu metroa da pronađe spas za postaju koju zove domom.

Artem je distopijski Odisej i Guliver u jednom, a njegova junačka zadaća nagoviještena je još kad je kao novorođenče čudom preživio najezdu krvožednih štakora koji su poharali nekoliko stanica metroa. A svi oblici providnosti i mitske predodređenosti trebat će mu da se uhvati u koštac s onim u što se metro pretvorio. Glukhovsky je na ideju za roman došao saznavši da je moskovski metro projektiran kao divovsko atomsko sklonište koje će se, kad zagusti, hermetički zatvoriti i omogućiti preživljavanje sretnicima. Preživjele u ovom romanu ipak teško svrstati u kategoriju sretnika. Dok je ljudsko znanje posve degradirano, ideologija buja kao gljiva iz gnoja. Jedna linija metroa pretvorila se u opresivnu komunističku diktaturu, dok je druga skupina stanica pod zemljom oživjela Četvrti Reich. Najmoćnija je, ipak, HANZA, unija trgovačkih stanica koje vladaju prstenastom linijom metroa koja siječe sve ostale.

Bez da ste pročitali ijednu od petstotinjak stranica Metroa 2033., već sad vam je jasno da Glukhovsky ima žarku želju progovoriti o političkom stanju u Rusiji i o sklonosti naše vrste da zabrazdi u kobne ideološke obrasce. To mu baš i ne ide za rukom, jer je njegov satirički nožić nedovoljno oštar. Kronično mu nedostaje suptilnosti: sklon je dugim pasusima u kojima voli docirati o religiji i društvu, a voli previše objašnjaviati i kad gradi osobnosti likova. Neki su obrati u  napetom romanu s onu stranu uvjerljivosti, daleko od lakoće kojom energičnom fabulom barata primjerice Lois McMaster Bujold, vješto vadeći svog kržljavog junaka Milesa iz situacija nabildane napetosti.

Kraj teksta ipak neće sadržavati preporuku da posegnete za drugom knjigom. Najveći Metroov adut je zastrašujuća atmosfera koju stvaraju izuzetno detaljni opisi svijeta sačinjenog od mračnih tunela koje potamnjuju mračne manifestacije ljudske prirode. Roman je opremljen kartom metroa, a Glukhovsky vas tjera da na nju svako toliko bacite oko, dok grizete nokte i sami smišljajući najsigurniji put za Artema. Mračnoj atmosferi pridonosi i autorova odluka da u radnju ne uvodi niti jedan relevantan ženski lik.

Metro 2033. u Rusiji je  postao je instantni hit nakon što ga je autor  počeo objavljivati na internetu. Uslijedila je adaptacija u obliku uspješne videoigre, a šuška se i o filmskoj. Proboj na zapad vjerojatno je i razlog što autor koristi englesku transkripciju svojeg imena i prezimena. Glukhovsky je vješto prepoznao magnetsku privlačnost distopije i smjestio je tamo gdje većina Moskovljana prođe barem jednom dnevno. Dovođenje suvremenog društvenog stanja do granica mogućeg u budućnosti vrlo nam je privlačna, vjerojatno nas pali činjenica da uvijek može biti mnogo gore. To mnogo gore, kaže Glukhovsky, dolazi već za dvadesetak godina.

Srđan Laterza
foto: photostalker