Vjerojatno ste i vi, dok ste bili djeca, na školske klupe rezbarili čudno znakovlje koje je trebalo zainteresiranima poručiti kako je baš ta, a ne neka druga osoba, odabranica vašega srca. Zašto smo to radili, i što bi na sve to mogli kazati teoretičari psihoanalize ostavit ćemo po strani. Činjenica je da se i danas s nekom melankolijom prisjećamo svih tih srcâ, križića, strelica i slova koja su svjedočila o postojanju ljubavi između dvoje ljudi (uglavnom različitoga spola).
Poezija živi u takvim trenutcima. U svakom trenutku melankolije nalazi dovoljno materijala za kratku priču, za sjetnu reminiscenciju o prošlim vremenima ili za prepričavanje prostih anegdota kojih se radije ne bi sjećali. Znakovi ljubavi tada postaju izvorišta iz kojih je sposobnome pjesniku moguće crpiti desetke scenarija kratkih ljubavnih priča, od kojih je svaki, uz pomoć čitatelja sposoban da postane punokrvni, dugometražni film koji tek treba snimiti (ili napisati).
Lutajući po Veroni, Predrag se Lucić susreo s mjestom koje postoji na barem dvije razine, u barem dvije stvarnosti. Komad opeke prekriven sprejem ili ugljenom govori kako je riječ o zidu prekrivenom grafitima, a sjećanje na Shakespearea, na Capulletije i Montechije, govori o mitskom, dramskom prostoru koji se na neki način prelio sa pozornice u stvarnost ljudskih života. Zid ljubavnika u Veroni, na kojemu su brojni ljubavnici ostavili tragove vlastitog životnog putovanja, postaje tako simbolično mjesto na granici svjetova, nešto između turističke zanimljivosti i sjećanja na nestvarnu ljubav Romea i Julije.
U svojim Ljubavnicima iz Verone (Durieux), Predrag Lucić iz svakoga grafita s ovoga zida izvlači po jednu pjesmu, dodajući realnome lokalitetu još naslaga mitskoga te na taj način sudjeluje u kreiranju zajedničke mitologije Zapadne kulture. No njegove pjesme nisu šesnaeststoljetne, niti odaju hommage proteklim mjestima i vremenima pripadajućim leksikom i pripadajućom ritmikom. Ljubav sa veroneškog zida živi u današnjem svijetu - nekad je tužna, nekad smiješna, nekad je lakrdija, nekad je idealizirana, a nekada ogoljena od svakoga ideala. Lucić miješa svjetovno s uzvišenim i na taj način u svojim pjesmama obnavlja samu prirodu Zida s kojega crpi inspiraciju.
U tom smislu ova zbirka pjesama potvrđuje kako stari mitovi Zapada još uvijek posjeduju dovoljno privlačnosti i magije za stvaranje novih umjetničkih djela. Mit Verone, ponešto transformiran, nastavlja živjeti na stranicama ove zbirke pjesama.
Matko Vladanović
Lenko + Marija
Marija nemoj grintat
Mirišu vris i šalša
Misli san nit izgubi
I još je nisan naša
Marija nemoj grintat
Spomeni san se vojne
Treću smo litru zvali
Jušto je tuklo podne
Marija nemoj grintat
Jeben ti neću Boga
Crne se misli vuču
Ka slomivena noga
Marija nemoj grintat
Ðava nek nosi lipi
Batalje mitralje gveru
Eno ti šalša kipi
Marija nemoj grintat
Ne traži škandal veći
Misli me gingolaju
A lin san za poć leći
Marija nemoj grintat
Samo ti pojdi spavat
Bepo je reka svratit
Poć ćemo panulavat
Marija nemoj grintat
Na nas dva inšempjana
More će znat razumit
Usamjena i pjana
Marija nemoj grintat
Sestanton spuštan zvizdu
Te tvoje riči štufe
Kako ti ne dopizdu
Marija nemoj grintat
Vik nan se bliži kraju
Vidu se ratni brodi
Po moru se ljuljaju
(Predrag Lucić)
'Hrvatski antifašistički strip' hvalevrijedan je projekt, velika slikovnica o jednom od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.