Začitavanje: 'Kičma noći'

Glavnim likovima romana Kičma noći (Samizdat B92, 2010.) srpskog pisca Ota Oltvanjija zbog različitih razloga ne možete dobronamjerno poručiti da iskoriste dan. Tabloidski novinar Oliver Novak alergičan je na sunce, taksist Milan Nikolić noću lakše skriva brojne preljubničke i još kojekakve avanture, a odrješitoj policajki Vanji Radenović treća je smjena u roku službe. Četvrti glavni lik je proključali Beograd u kojem upravo traje glazbeni festival Penetracija, na čijim se ulicama sukobljavaju bande Odijela i Kalimerosa i gdje iz mraka kezi zube nešto što ne bi trebalo postojati.

Kičma  noći je spoj krimića na balkanski način i krvožedne fantastike. Negdje po polovici romana Kičma se lomi. Jedan od glavnih likova umire i događa se snažan upliv fantastičnih elemenata - krimić postaje nadnaravni horor. Time se pomalo narušava biosfera romana, on gubi na uvjerljivosti, malo je manje noirovske zagonetnosti, nešto više klanja beštija, a ni motivacije likova nisu snažne kao u prvih dvjestotinjak stranica. Ako vam taj prijelaz nije zasmetao, nastavit ćete u revijalnom tonu kroz štivo koje se bavi lovom na zmijoliku rasu koje su vlasti bivše države upregnule u svoja kola, a i današnji bi ih silnici željeli iskoristiti.

Oto Oltvanji epitet mlade nade stekao je kratkom prozom, a Crnim cipelama, prvom mu romanu, prigovarala se kratkoća i nedovoljna razrada osnovnih motiva. Za Kičmu noći odabrao je omašniji kalup i na petstotinjak stranica nadrobio rečenice koje vrve od pop-kulturnih, poglavito glazbenih referenci. Međutim, metoda 'nije beg cicija' ne funkcionira uvijek uspješno. Ponekad gusti tekst vapi za strožom uredničkom rukom, dok drugdje ista ta prenatrpanost prikladno reflektira kaos tranzicijskog grada.

Oltvanji nesumljivo vlada zakonitostima žanra/žanrova, poigrava se s njima, ali ostaje unutar njih, ne koristeći vlastitu dobro konstruiranu dramaturgiju za dublju analizu novog i nestabilnog društvenog uređenja. Kičmina mesnatost pokazuje da mu odgovaraju duge forme, uz nadu da se na njoj nije previše istrošio. Žanru su imperativ pamtljivi likovi, a tu nam Oltvanji nudi dva snažna ženska lika, majku i kćer. Obje su policajke, obje zaj***ne, a fino tkanje njihova odnosa, obojano blagim sadizmom, najbolji je dio ovog romana.

Dobri žanrovski romani raritet su na ovim prostorima. Oltvanji njime suvereno vlada, a Kičmom noći otvorio si je mnoge zanimljive literarne opcije i prostore istraživanja. Žanr je (samo) dobar alat.

Srđan Laterza