Kako Bog zapovijeda (Profil, 2008.) pretposljednji je roman hvaljenog i čitanog talijanskog pisca Niccole Ammanitija koji ni ovaj put nije razočarao, zapravo, sudeći po kritikama i komentarima čitatelja Ammaniti svojim radom redovito oduševljava, a vole ga i gospoda filmaši koji su ekranizirali već pet njegovih uradaka u koje spada i Kako Bog zapovijeda (film je režirao Gabriele Salvatores koji je također režiserski posao odradio i na adaptaciji Ammanitijevog romana Ja se ne bojim). Kad u ruke uzmete neku od njegovih knjiga, shvatit ćete zašto je tome tako: kratki pasusi koji variraju po duljini od samo šest rečenica pa do maksimalno pet stranica izrazito su koncizni, slikoviti i dovoljno žestoki da vam se ponekad učini da čitate apsurdno dugačak filmski sinopsis. Dojmu doprinosi i kratko vremensko razdoblje u kojem se zbija čitava radnja romana, naime, radi se o nekoliko dana, odnosno skoro pet stotina stranica u kojima smo pratili Ammanitijeve marginalce čak i kad su samo zapalili cigaretu i buljili u zid, iako je, istini za ljubav, većina teksta nabijena napetošću i svjetlosnim godinama daleko od dosadnog.
Prve upoznajemo Rena i Cristiana Zena, oca i sina prepuštene samima sebi, što je i u danima njihovih najboljih pokušaja loše. Reno je skinhead koji za svoju nezaposlenost krivi Albance, Arape i Slavene, sklon je nasilju, alkoholu i šerijatskom osjećaju za pravdu, ali većinu svog truda ulaže u zavaravanje socijalnog radnika Beppa Trecce ne bi li zadržao sina kojeg je osim netrpeljivosti naučio i rukovanju vatrenim oružjem. Cristiano je pak neprilagođen trinaestogodišnjak opsjednut mopedima i dvjema školskim ljepoticama. Nema prijatelja među vršnjacima, pa se druži s dvojicom Renovih prijatelja, Danilom i Četrisirom, koji su jednako besposleni i još više sjebani od dvojice Zena. Njihov plan je obiti bankomat i opljačkanim novcem srediti svoje promašene živote, ali ono što je oblikovalo Rena, Danila i Četrisira teško se može poništiti novcem.
'Kako Bog zapovijeda' u hrvatskom je jeziku fraza kojom roditelji, bake, djedovi i profesori obično upozoravaju onaj traljavi dio podmlatka da nešto obave kako treba, ali u ovoj priči ima nešto doslovnije značenje; Bog nije samo dio fraze, već je jedan od aktera u kobnoj noći isplaniranoj za pljačku, ili se barem tako čini likovima koji suočeni sa svojim nelijepim sudbinama redom zazivaju pomoć s nebesa. Nekome se nije odazvao, za neke je izveo čudo, a neki su samo čuli glasove u glavi. S obzirom na to da se Ammaniti istovremeno bavi životom konkretnog pojedinca i depresivnom slikom društva u Italiji, teško je previdjeti ovaj religijski kontekst, kao i onaj politički i moralni koji je najsnažniji od svih. Prema piščevim riječima zadaća mu je bila ući u um ubojica i zločinaca i shvatiti razloge nasilja te ih sagledati kao osobe, a ne kao slučajeve i razumjeti s milosrđem. U tome je potpuno uspio. Zločin koji se odigrao u romanu jest monstruozan, ali za njegovog počinitelja osjetit ćete i sažaljenje i bol.
Niccolò Ammaniti jedan je od najznačajnijih pisaca 'nove talijanske proze', koja se pojavila devedesetih godina i nesuđeni biolog. Umjesto diplomskog rada napisao je roman Škrge, a potom i zbirku priča Blato koja je prevedena i kod nas (AGM). Na hrvatskom možete još čitati i Ja se ne bojim (AGM) i Pokupit ću te i odvesti (AGM).
Katarina Brbora
'Hrvatski antifašistički strip' hvalevrijedan je projekt, velika slikovnica o jednom od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.