Začitavanje: 'Hladnoća. Izolacija'

Thomas Bernhard, Hladnoća. Izolacija (MeandarMedia, 2012., prevela Ana Pranjković)

Hladnoća. Izolacija četvrti je dio memoara iz mladosti Thomasa Bernharda. Započinju njegovim smještanjem u Grafenhof, lječilište za plućne bolesti podno dvije tisuće metara visoke planine Heukareck koja četiri mjeseca u godini neprekidno baca svoju kilometarsku sjenu na dolinu Schwarzacha. Bernhard na početku ima tek sumnjivu sjenu na plućima i gotovo nikakve simptome što ga čini autsajderom među teško bolesnim pacijentima. Njihova se sumorna rutina inače svodi na odlaske na misu i potom šetnju do ležaonice, otvorene drvene verande koja gleda na planinu, ispunjenu nizom hrđavih kreveta i pljesnivih pokrivača. Tamo pacijenti leže i ne rade gotovo ništa osim što skupljaju svoj sputum u posebne pljuvačnice. No uzastopce negativan nalaz Bernhardova sputuma stavlja ga u neobičan položaj: kao nepunopravnog člana zajednice koji je zaslužio prijezir sve dok uspješno ne napuni svoju bocu. Grafenof se tako polako izgrađuje kao vrsta izobličene, užasne stvarnosti oko pisca, mjesto perverzije gdje posebni status uživaju oni koji su tamo proboravili godine, veterani različitih plućnih oboljenja te medicinsko osoblje čiji nemar i nestrpljenje ispare kad su u pitanju privilegirani pacijenti iz lođa u visokom prizemlju.

U tom depresivnom okruženju, iz kojeg rijetko tko bude otpušten kao zdrav, događa se malo toga te su ovi memoari stoga i duboko introspektivno štivo. Bernhard razmišlja najviše o svojoj obitelji: o majci koja u isto vrijeme kod kuće umire u strašnim bolovima zbog raka maternice i o ocu kojeg nikad nije upoznao niti se o njemu smio raspitivati. O svom djedu socijalistu koji je oblikovao njegovu ljubav prema umjetnosti, posebice glazbi i književnosti, te čija je nedavna smrt bila uzrokovana nestručnošću i neznanjem liječnika. No tu su i rijetki likovi s kojima je imao doticaj u Grafenhofu: mladi zborovođa pun životnog elena, još jedna prijeko potrebna veza s glazbom i nadom u ozdravljenje, te kasnije doktor s kojim je dijelio sobu, socijalist kojeg je osoblje na svoj način kažnjavalo zbog uvjerenja koje nisu dijelili s njime. Ispunjen buntovništvom i gnušanjem nad ljudskom prirodom koja je u lječilištu pokazala svoje najružnije lice, Bernhardovo se duševno stanje gotovo non stop mijenja: od pokoravanja omraženom primarijusu do kršenja bolničkih pravila, od apatije do unutarnje, tihe zavjere protiv cijeloga svijeta, zavjere kojoj je stalo jedino do oslobođenja od već mitski užasnog Grafenhofa.

Memoari koje je napisao Bernhard o svom boravku u lječilištu podno planine nisu ni dugi ni dokumentaristički detaljni koliko bi se očekivalo te tako primjerice većini likova nikad ne saznajemo ime i prezime pa čak ni fizički opis. Većina je njegovih misli ipak usmjerena na njega samoga: osamnaestogodišnjaka čiji snovi i ambicije tiho tinjanju u okruženju u kojem je upitno i samo njegovo preživljavanje. Označen je svojim socijalnim položajem (i ne samo on, već i svi ostali pacijenti u Grafenhofu) te se ta tematika neizbježno nameće u prvi plan. Tako se tekst, isprva veoma intiman, promeće u prikaz austrijskog poslijeratnog društva, licemjernog i još uvijek rigidnog: pacijenti dobijaju dozu lijeka ne onoliku koliko trebaju, već koliku po svom imovinskom stanju 'zaslužuju'.

Naravno, nije nikakva tajna kakvo je mišljenje o svojoj domovini imao Thomas Bernhard koji je i u ovom romanu napisao kako je malo koja zemlja poput Austrije: ona svoje sinove odbacuje i prezire, a radosno ih svojata tek onda kad se afirmiraju u cijelome svijetu. S obzirom na njegova iskustva iz mladosti koje je vjerojatno okrunio boravak u Grafenhofu, takav stav i ne začuđuje.

Katarina Brbora
Foto: Christiaan Tonnis (flickr)