Začitavanje: 'Hitlerovi pomoćnici'

Uzevši u obzir da je Drugi svjetski rat završio prije više od šezdeset godina, pomalo nevjerojatno, pa i zastrašujuće zvoni činjenica da literatura vezana uz to razdoblje, bilo da je riječ o publicistici, bilo da je riječ o fikciji, iz godine u godinu pronalazi sve veći broj čitatelja, te se djela s tom tematikom gotovo konstantno nalaze na listama najprodavanijih i najčitanijih izdanja godine. No, ako se malo potrudimo i malo dublje analiziramo zašto je to tako, te zašto je fenomen Drugog svjetskog rata i posebice nacizma tako magnetski privlačan ljudima i dalje, nakon svih tih godina, mislim da možemo doći do nekih odgovora.

Odgovore daje istaknuti njemački povjesničar i novinar Guido Knopp u svojoj novoj knjizi Hitlerovi pomoćnici (Profil). Knopp kao beskompromisni autoritet na ovom području (autor je i hvaljenih, ali nažalost nikad kod nas prevedenih djela Hitler's Holocaust, Hitler's Henchmen, Hitler's Hitman, Hitler's Woman, Hitler's Children, Die Wermacht: Eine Bilanz, te mnoštva nagrađivanih dokumentaraca na temu njemačke nacističke prošlosti) fascinantno nas uvodi u mordorski svijet onih koji su slijepo prateći svog Fuhrera u njegovom ludilu postali univerzalni simbol zla i uništenja.

Polazeći od pretpostavke da se o Hitleru manje više sve zna, Knopp nas upoznaje s onima bez kojih uspon i pad Trećeg Reicha ne bi bio moguć. Ova je knjiga zapravo skup portreta Hitlerovih najbližih suradnika i sukreatora njegovih zločina i ideologije: ministra propagande Trećeg Reicha Josepha Goebbelsa, oca Gestapa i šefa Luftwaffea Hermanna Göringa, Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa, glavnog zapovjednika SS-a Heinricha Himmlera, prvog arhitekta Reicha Alberta Speera, te zapovjednika mornarice Trećeg Reicha Karla Dönitza.

Fascinatnom preciznošću i ogromnom bazom podataka preuzetih iz raznih izvora, Knopp kreira sjajne psihološke profile tih ljudi i tako nam daje objašnjenje kako i zašto su prestali biti ljudi. Svaki od njih imao je svoje razloge za to. Goebbels, od rođenja hendikepiran u hodu, ignoriran i ponižavan od vlastite okoline u svemu čega god se dohvatio, zarana je naučio mrziti i stvorio je veliku žudnju za osvetom kojom je progonio i osobe od povjerenja i protivnike; Göring je bio vrlo uspješan pilot u Prvom svjetskom ratu i cijenjeni časnik, no ovisnost o opijatima i pretjerani hedonizam približili su ga nacizmu (bez obzira što nikako nije bio uvjereni nacist) u kome je vidio ključ koji bi mu otvorio vrata lagodnog života; Heinrich, koji je u povijest upisan kao personifikacija nacističkog sadizma i arhitekt ideje o logorima smrti, u mladosti je slovio za marljivog učenika i studenta koji nikad nije pokazivao sklonost nasilju; Hess je, s druge strane, u početku bio uvjereni nacist, no ili ludilo kako su tumačili nacisti ili razočaranje u pokret, Hessa su naveli na slavni let na britansko tlo koji ga je koštao slobode; Speer, omiljeni arhitekt Adolfa Hitlera, tvrdio je da je samo želio graditi; a Dönitz, da je vojnik koji je samo izvršavao zapovijedi.

Ipak, bez obzira na genezu različitih razloga koji su ovu mračnu družinu upisali u povijesti na mjesto na kojem su je upisali, dva detalja su im zajednička: prvi, da su do kraja slijepo vjerovali Adolfu Hitleru, te drugi, da su itekako snažno sudjelovali u politici masovnog uništenja koju je osmislio njihov vožd.

Posebno je zanimljiv predgovor u kojem se Knopp osvrće na odnos običnih, malih Nijemaca prema politici genocida koju je provodio njihov obožavani Fuhrer. Najčešće je opravdanje bilo da nisu znali za milijune mrtvih ili, ako su i načuli za nešto, da nisu znali da je to bilo baš u takvoj mjeri. To pranje ruku običnog čovjeka od zločina vlastitog naroda i njegove politike očito je svevremenski fenomen, jer ako se samo prisjetimo nedavnih događaja naše povijesti, te nekih komentara na Vukovar, Srebrenicu, Manjaču... vidimo da je zaista istina ono što su nam govorili još u osnovnoj školi - da je povijest učiteljica života. No, to je za neku drugu priču.

Saša Čobanov