Začitavanje: 'Firenca i Bagdad'

Nakon mnogobrojnih publicističkih izdanja koja smo preporučili u 'Začitavanju' i još mnogobrojnijih tema i znanstvenih grana iz kojih su dotični tekstovi uvijek donosili najsvježija otkrića ili najbespotrebnije, ali cool informacije, na red je došla i povijest umjetnosti čije će boje ove srijede braniti njemački znanstvenik Hans Belting.

Belting je, između ostalog, stručnjak za umjetnost srednjeg vijeka i renesanse, a upravo je potonja u centru pozornosti njegove knjige Firenca i Bagdad koju je u Hrvatskoj prošle godine objavila izdavačka kuća Fraktura.

Tema knjige proizašla je iz istraživanja povijesti pogleda (da, i to postoji) koja su uglavnom i očekivano bila ograničena na zapadnu kulturu. Firenca u naslovu knjige zapravo stoji kao simbol renesanse, jer se upravo u tom gradu s izumom perspektive razvila najvažnija ideja o slici u našoj kulturi. A nasuprot grada Lorenza Veličanstvenog, Savonarole i Machiavellija stoji jednako razvikan i prekrasan grad Bagdad, sjedište Abasidskog kalifata i simbol arapske znanosti koja je ostavila dubok trag u renesansi.

Belting zapravo ne suprostavlja dva grada jedan drugome, već ih dovodi u blisku vezu iz koje je razvio tezu koja se kosi s uobičajenim shvaćanjem renesanse, a ta je da je umjetnost perspektive potekla iz matematičke teorije arapskog porijekla o vidnim zrakama i geometriji svjetla.

I začudili biste se koliko matematike i geometrije zapravo može biti u jednoj knjizi o umjetnosti slikarstva i koliko je ta knjiga, pisana više za struku nego za široku publiku, aktualna u političkom svjetlu nedavnih događaja u Norveškoj i vječitoj raspravi oko multukulturalizma i konkretnog doprinosa islamske znanosti svjetskoj baštini.

Naime, Belting prije svega ima namjeru rasvijetliti povijesni susret zapadne kulture s arapskom kroz ono što naziva izmjenom pogleda kako bi izbjegao tvrdnje o utjecajima ili razlikama, odnosno, kako bi postavio obje kulture u istu razinu očiju i stavio ih jednu do druge, a da pritom nijednu od njih ne podcijeni ili precijeni. Prilično pošteno, zar ne? Tako svako poglavlje završava spomenutom izmjenom pogleda koji je svaki put upućen drugoj kulturi, te time stvara rez na kojem se mijenjaju argument i smjer pogleda bez neprestane potrebe za opravdavanjem. 

No, usprkos ozbiljnom Beltingovom tonu i prilično suhoparnoj povijesti matematike kojom zasipa čitatelje na nekoliko mjesta (i to radi germanski temeljito), Firenca i Bagdad otkrivaju i mnoštvo zanimljivosti koje su možda promakle laicima koji ljube umjetnost, ali o njoj ne znaju baš mnogo. Tako saznajemo da se moderna umjetnost pronašla tek u prigovoru protiv konzumerizma perspektive u kulturi svakodnevnice te je odbacila perspektivu kao nepotreban teret koji koči 'napredak', što se ponajbolje vidi u Cézanneovoj borbi protiv iste. Zanimljivo je i da su se moderni umjetnici suprostavili perspektivnom realizmu u isto vrijeme kad su znanstvenici opovrgnuli fizikalnu sliku svijeta.

Isto tako, u ranom 20. stoljeću težnja ka 'primitivizmu' je pripremila kolijevku za pravac kubizma i otkrila kod Picassa čežnju za oslobođenjem konvencija perspektive koja je prepoznata kao klišej banalnog realizma. Paradoksalno, upravo taj realizam je u drugim dijelovima svijeta u isto to vrijeme ponosno predstavljen kao postignuće moderne.

I za kraj, jedan od zaključaka koje Belting donosi u svom poglavlju 'Arapska matematika i zapadna umjetnost', a koji je također vrlo aktualan ili bi to barem trebao biti, a tiče se dvije kulture gledanja o kojima je cijelo vrijeme riječ i čije su međusobne razlike globalizirani mediji gurnuli u drugi plan, no koje i dalje postoje u načinu mišljenja tih dviju kultura. O tome, kao i iznimno zanimljivoj temi globalizacije perspektive, islamskoj tabuizaciji slika, ljubavi Van Gogha prema japanskim drvorezima ili romanu Zovem se Crvena Orhana Pamuka možete čitati i istovremeno uživati u pogledu na bogate ilustracije i fotografije u boji kojima je opremljena ova knjiga.

Katarina Brbora