Začitavanje: 'Dvanaest prstena'

Jurij Andruhovič, pisac i esejist koji se smatra jednim od najvažnijih suvremenih ukrajinskih autora, osnovao je s dvojicom prijatelja 1985. pjesničku grupu Bu-Ba-Bu. Kako je već i iz naziva jasno, posvetili su se estetici poigravanja s 'velikim' i ozbiljnim temama. Iako danas više piše prozu, Andruhovič se u nagrađivanom romanu Dvanaest prstena, koji je izdala Fraktura u prijevodu Damira Pešorde, izravno nastavlja na takav program. Kao tema poslužila mu je s jedne strane posttranzicijska stvarnost Ukrajine, a s druge tradicionalno shvaćanje književnosti.

Sedmero se različitih likova nađe u neobičnom hotelu «Krčma «Na Mjesecu» – piše se upravo s takvim navodnim znakovima! – koji se nalazi negdje u zapadnoj Ukrajini, reklo bi se, bogu iza leđa. Neki od njih su 'zatvoreni' u ljubavnom trokutu: Roma Voronič i njezin muž Artur Pepa, osrednji pisac, više se ne vole, ali zato nju ludo voli austrijski fotograf Karl-Joseph Zumbrunnen. Kolja, Romina kćer, također je u potrazi za ljubavlju, ali je predavanja postarijeg Doktora o slavnom pjesniku Antoniču i proljeću samo zbunjuju. Tamo su još i režiser spotova Jarčik i dvije starlete. Očekivana se ljubavna priča preokreće u neočekivanu, a dogodit će se i jedno ubojstvo…

Anruhovič u Dvanaest prstena oblikuje fabulu koja sadrži elemente ljubića, krimića, pa čak i horora. No elementi trivijalne književnosti vješto se isprepleću s narodnim mitovima i legendama, te pojmovima tradicionalne književnosti. Tako, recimo, važno mjesto u romanu ima Bogdan-Igor Antonič, ukrajinski pjesnik koji je djelovao početkom 20. stoljeća, ali je njegova poezija tek nedavno dobila zasluženo priznanje. Antoničev status u tekstu Dvanaest prstena vrlo je složen, jer on s jedne strane funkcionira kao leitmotiv koji 'drži sve na okupu', a s druge mu pripada i jedna bitna fabularna epizoda. Osim toga, nije jasno da li je jedan od likova zapravo 'starija' verzija samog pjesnika. Sintagma iz naslova, 'dvanaest prstenova', također je preuzeta od Antoniča kao simbol vječnog vraćanja, ali i povezivanja narodnog, paganskog vjerovanja s kršćanskim. A u tom smislu pomirenja nekih bitnih suprotnosti odvija se čitav roman. Trivijalna književnost 'ulazi' u visoku, pa će ispasti da je motiv ubojstva bila slučajnost, a legenda kao narodni oblik dobiva svoju obradu u romanu, pa o Antoniču dobivamo dvije posve oprečne biografske priče, od kojih možda ni jedna ne odgovara onom što se zaista zbivalo.

No najvažnija se opreka u romanu nalazi unutar same stvarnosti koju Dvanaest prstena opisuje. Posttranzicijska je ukrajinska stvarnost sama nestvarna, prožeta fantastičnim, neshvatljivim, magijskim. S jedne strane, tu su ostaci komunizma, kojeg kao da je «Krčma «Na Mjesecu» metafora, a s druge divlja kapitalizam. Većina judi živi u siromaštvu, ali se o siromaštvu duha ne može govoriti jer baš u vrijeme prije Uskrsa, kad se roman dešava, narodna kultura cvjeta istovremenom s poplavom kiča i kvaziumjetnosti. Sve to tvori neshvatljivu mješavinu, za koju je Andruhovič, čini se, pronašao baš odgovarajući književni izraz poigravajući se jezikom i tradicijom kako ukrajinske književnosti tako i europske književnosti. Očito je, naime, kako se zapravo uvelike nastavlja na rusku fantastičnu tradiciju Gogolja i Bulgakova, a postmodernim se književnim igrama i sveopćom ironizacijom upisuje u opća kretanja književnosti danas.

Andruhoviča već danas nazivaju klasikom ukrajinske književnosti. On je, međutim, izjavio da biti klasikom neke istočnoeuropske književnosti danas, znači biti mrtav. Dvanaest prstena naprotiv dokazuje da je on itekako živ. I ne samo živ nego i piše zabavne, ironične, duhovite, razigrane romane o ne tako razigranim temama.

Vesna Solar
foto: Timm Suess (flickr)