Začitavanje: 'Do posljednjeg daha'

Ann Swärd, Do posljednjeg daha (Fraktura 2012., prijevod Sonja Bennet)

Do posljednjeg daha možemo ili umirati ili voljeti. U romanu Anne Swärd Do posljednjeg daha napisanom na nježan i poetičan način, kroz rečenice koje bi najradije zadržali i prisvojili, događaju se i ljubav i smrt. Vjerujem da je to zbog toga što bez ljubavi nema života i što je ona na taj način tijesno povezana sa smrću.

Ona, čiji život pratimo, zove se Lo, ima 6 godina i živi s roditeljima, braćom i sestrama svojih roditelja. Ima  pažnju svakog člana te neobične obitelji, navikla je da se odrasli nasmiješe kad se pojavi, ali ipak smatra da kad si svačiji, zapravo nisi ničiji. On se zove Lukas, ima 10 godina, živi s ocem koji ga gotovo svakodnevno premlaćuje i s kojim se ne može sporazumjeti jer doslovno ne govore isti jezik. Lo i Lukas upoznaju se u selu tijekom gašenja požara koji je namjerno izazvao Lukas. No, to ostaje njihova tajna, kao što i njihovo prijateljstvo zbog Loinih roditelja mora ostati tajna. "Biti odrasla znači ne reći sve što znaš, ne popustiti porivu da ispričaš sve što nosiš u sebi", zaključuje šestogodišnja Lo nakon što je po prvi put noć provela skrivena u Lukasovoj kući, a da njezina obitelj to nije ni primijetila. Selo u kome žive nalazi se na jugu Švedske gdje se velika obitelj male Lo doselila s dalekog sjevera. Anne Swärd taj predio opisuje kao "selo koje je bila neželjena izraslina ili nekakva slobodna zona u kojoj su vladali posebni zakoni ili njihov nedostatak, ovisno o tome kako se na to gleda."

Između Lo i Lukasa razvija se iznimno dirljiv i dubok odnos, neraskidiva veza kojom nas Anne Swärd uvjerava da dobro poznaje kompliciranost ljudskih osjećaja i unutarnjih konflikata. Njen tekst potpuno nas obuhvaća, uvlači u radnju kao da smo dio nje, a ispisan je nježno čak i onda kad je riječ o surovim i bolnim događajima. U strahu da ih Loini roditelji ne pronađu i razdvoje, ona i Lukas najviše vremena provode u napuštenoj i zaboravljenoj kućici ronioca bisera, sakrivenoj u nedostupnom, skrivenom dijelu sela. Bliskost koja se među njima tijekom godina stvara takve je vrste da između njih gotovo da nestaju granice. Iako u njihov odnos nije uključen seks, njihova tijela navikla su jedno na drugo.

Uvijek kad bi bila tužna Loina majka cijepala bi drva sjekirom. "Ritam udaraca iz drvarnice uslijedio bi nakon svih malih i velikih katastrofa u vrijeme mog odrastanja. Naučila sam kako zvuči katastrofa. Teško, sporo i zlokobno. Dok sam napuštala selo, dugo sam još čula udarce za sobom", prisjeća se Lo ostavljajući djetinjstvo iza sebe. Ostavila je i Lukasa onda kad joj je njihov odnos postao pretežak, u trenutku kad mu je bila najpotrebnija i kad je jednostavnije bilo otići s nekim koga jedva poznaje. "S Lukasom sam pomiješala krv, s Yoelom sve druge tekućine, toliko prozirnije i lakše za miješanje", objašnjava nam Lo. Yoel je samo prvi u nizu gotovo nepoznatih muškaraca s kojima će otići u krevet bježeći od sjećanja iz kojih bi uvijek izranjali vatra i Lukas. Kao i svaki takav bijeg i njezin je neuspješan. Prije napuštanja bilo kog odnosa, prije odlaska iz roditeljske kuće moramo se oprostiti i raščistiti nered. U suprotnom odnos ostaje nerazriješen i koliko god i gdje god bježali znamo da se prije ili kasnije moramo vratiti.

Roman Do posljednjeg daha priča je o vezi kakve danas rijetko srećemo. Možemo pretpostaviti da je jedan od razloga to što se odvija uoči ere mobitela i interneta. Lo i Lukas nisu ni prijatelji ni ljubavnici, oni su jedno drugome sve što imaju. U trenutku kad im se životni putevi razilaze, njihova veza ostaje jedina vrijednost koju imaju. Lo opisuje Lukasa kao nepouzdanog psa kojeg poznaješ otkad je bio štenac, ne bojiš ga se, ali to ne znači da u njega imaš povjerenja. Kad ga je bez pozdrava ostavila cijeli njen život ostao je vezan za njega, ali na obratan način. Nekad je krala svaki trenutak da bi bila s njim, a sad je te trenutke pokušavala na silu zaboraviti i oni su tako nastavili upravljati njenim životom.

Kad je riječ o strukturi romana, ona je takva da ponekad nismo sigurni u koji dio svog života nas vodi Lo – u prošlost, budućnost ili sadašnjost? U trenu smo u Loinom selu i ona je dijete, a već sljedećeg trenutka ona juri u velike, daleke gradove, u krevete s muškarcima koje prvi put vidi. Stoga imamo osjećaj da kroz nasumce nabacane dijelove njenog života sklapamo mozaik čiju cjelovitu sliku dobivamo na kraju romana.

Švedska spisateljica Anne Swärd za svoj treći roman Do posljednjeg daha objavljen 2010. dobila je nagradu Bokcirklar. Inspiracija za naslov bio je istoimeni film čije se sekvence provlače kroz knjigu. Na stranicama romana ispisana je tužna ispovijest koja se možda neće svakom svidjeti, ali ja bih je svakom preporučila.

Aleksandra Dimitrijević