Začitavanje: 'Anastasia'

Otkako je osvojio nagradu Jutarnjeg lista, već me par prijatelja tražilo da im posudim roman Roberta Perišića. Eto što ti je učinkovita medijska priča. Sve po P.S.-u: zakuhavaš stvar par tjedana, predstaviš članove žirija, pa nominirane autore, onda suziš izbor na finaliste, pišeš o njima malo opširnije i na kraju organiziraš prikladno svečanu ceremoniju dodjele. Slijede fotke, intervjui s pobjednikom... Tu su svi potrebni sastojci za privlačenje pažnje: natjecanje, suspense plus nezaobilazni tračevi o namještanju pobjednika. Ovo je danas valjda jedini način da se zanimanje publike makar nakratko usmjeri prema književnim temama. I to je ok, u nedostatku boljeg. Samo, čovjeku bude nekako žao svih onih naslova koji pri tom preusmjeravanju reflektora ostanu u sjeni. Pa je i meni malo žao Anastasije Dalibora Šimprage.

Kao i Perišiću, i Šimpragi je to prvi roman nakon kratkopričaških ukoričenja; kao i Perišić, radio je na njemu godinama; ali, za razliku od Perišića, on tavori na marginama medijskog interesa. Ne samo zbog nagrade JL-a: Anastasia, jednostavno, nije medijski atraktivna knjiga.

Dok je u kultnim Kavicama Andreja Puplina, seriji birtijaških slengovskih crtica nastalih devedesetih, a uknjiženih 2002. pisao populističku 'stvarnosnu' prozu, Šimpraga je ovdje puno ambiciozniji. Anastasia pritom nije ispripovijedana elitističko-intelektualistički, naprotiv. Njena se priča najvećim dijelom odvija u Zagrebu, na prijelazu iz nacionalističkog, militarističkog prošlog desetljeća u aktualno nam tranzicijsko-integracijsko. Glavni lik, Goran Kanevski, nerealizirani, senzibilni, ali suzdržani intelektualac u kasnim dvadesetima pronašao je unosan i neinspirativan posao u nekoj maloj privatnoj vinariji, i sada dovršava razdoblje produženog djetinjstva i 'odgađanja života'. Još uvijek, doduše, stanuje s roditeljima, i dalje troši vrijeme na tulumima i za šankovima s frendovima iz kvarta, dezorijentiranim boemima i nesvršenim studentima Filozofskog, u besciljnim raspravama koje se tu i tamo dotaknu klasične filozofije ili suvremenog pjesništva. Naposljetku, tu je i Tamara. Njih dvoje svoj odnos nazivaju 'erotskim prijateljstvom', što bi trebalo podrazumijevati seks bez obaveza, a zapravo se odavno pretvorilo u klupko posesivnosti, međusobnih predbacivanja i uzajamne ovisnosti. Goran sanjari o tome kako će napisati roman o bizantskom alkemičaru Konstantinu – proučavanje bizantske kulture njegova je opsesija, ne treba niti reći koliko nepopularna u vremenu u kojem živi – ali je za takvo što, jednostavno rečeno, prelijen. Ipak, dionice tog nedovršenog romana uklopljene su u Anastasiju i imaju značajnu ulogu.

Šimpraga se i inače voli zezati s tekstom: u priču je upleo, i to bez navodnika, citate iz knjige Zvjezdani sati čovječanstva Stefana Zweiga, u kojima ovaj priča o opsadi Carigrada 1453., premrežio ju je suptilnim literarnim referencama, razigrao mijenjajući stilske registre i pripovjedačke glasove. I što je najupečatljivije, sve je to učinio s lakoćom, nepretenciozno i diskretno, ne opterećujući čitatelja niti gušeći priču. Vrlo je zanimljiva i struktura romana. Centralno mjesto zauzimaju poglavlja o psihoanalitičkim razgovorima kojima se Goran podvrgava; nakon tih razgovora, on postupno odustaje od inertne egzistencije iz prvog dijela knjige, a sve kulminira odlaskom u zemlju predaka, Makedoniju, i neobičnom, nedorečenom ljubavnom pričom koja mu se tamo zbiva...

Anastasia je jedna od onih vješto komponiranih, nenametljivo pametnih knjiga, i možda joj mjesto i jest negdje u drugom planu medijske percepcije. Ali ja ću iskoristiti priliku i obavijestiti prijatelje, poznanike i ostale zainteresirane da, budući da mi je Naš čovjek na terenu rezerviran tjednima unaprijed, s guštom posuđujem knjigu koja zaslužuje barem jednaku znatiželju.

Boris Postnikov