Začitavanje: '351 knjiga Irme Arcuri'

Irma Arcuri naprosto nestaje – možda je mrtva, a možda i nije – te ostavlja zbirku od 351 knjige svom dugogodišnjem ljubavniku Philipu Masyrku. Čitatelju se na početku čini čudnim točna brojka knjiga – pa koliko nas to doista zna broj knjiga koje imamo na policama!? – ali Irmina je zbirka posebna. Svaku je od tih knjiga Irma sama uvezala – time se, naime, bavila. Osim toga, i sama je napisala pet knjiga, a i u ostale je vrlo često i umješno intervenirala, katkad dopisujući pasose ili stranice, katkad nešto izostavljajući. Stoga je Philip siguran da se Irma na neki način 'skrila' u svoje knjige, te da zbirka zapravo krije formulu koja će ga odvesti do Irme…

Kako Philipova potraga završava, nećemo otkriti, ali ćemo odmah reći kako se radi o jednom od onih romana u kojima je sama potraga važnija od onog do čega ona dovede. 351 knjiga Irme Arcuri prvijenac je američkog novinara i profesora Davida Baja, koji je kod nas izdala Fraktura u prijevodu Dragane Vulić-Budanko. Glavni likovi ovog romana nisu samo Philip i tajanstvena Irma nego – čak i u većoj mjeri – same knjige. Knjige za Irmu nisu tek hrpa papira prekrita slovima, niti su 'materijalni odraz' – što će reći: nužno zlo – književnih ideja; one imaju svoj vlastiti život i nedjeljive su od književnosti koju skrivaju među koricama. Irma bi se vjerojatno onesvijestila na samu spomen e-readera; jedan Don Quijote nužno je povezan sa tvarnim stranicama na kojima je otisnut, te njegovo značenje ovisi u jednakoj mjeri o priči koliko i o knjizi. No, da značenje uvelike ovisi i o autoru koji piše ili možda uvezuje knjigu, jasno je čak i Philipu kojemu 'materinji jezik' nije jezik romana, nego matematike. 

Stoga se i ljubavna veza Irme i Philipa može tumačiti kao pokušaj pronalaženja nekog 'vrhovnog' jezika, takvog jezika koji bi obuhvatio i poetski jezik književnosti i formulaičan, brojčani jezik matematike. Čitav se roman uglavnom pripovijeda iz Philipove vizure – iako ga on sam ne pripovijeda – pa je čitatelj stavljen pred nesvakidašnji zadatak: uživjeti se u čovjeka koji zapravo nije prvenstveno čitatelj i koji ne poznaje književnost. Potraga za Irmom tako postaje potraga za književnošću, odnosno, bolje rečeno: za čitanjem. Kao što se Philip bavi trčanjem naprosto zato što uživa trčeći, a ne zato što bi ga trčanje odvelo na neki određeni cilj, tako on, zajedno s čitateljem, pronalazi užitak i u čitanju samom. Važan je, dakle, sam proces, a ne cilj; reklo bi se kako se nešto slično može reći i o životu uopće. 

Tako Bajo neprimjetno u 'intelektualni triler', kako su roman nazvali neki kritičari, uvodi i gotovo metafizička pitanja o smislu života, a onda i o smislu književnosti. Život i književnost nisu u Irmi Arcuri strogo razdvojeni; upravo njihov složen međuodnos daje Philipu ideju da Irmu potraži upravo u knjigama. Uostalom, on čitajući roman Otkliznuće, koji je napisala Irma, prepoznaje događaje iz njihovih života, pa se tako dolazi do zanimljive pripovjedne situacije: čitatelj čitajući roman u romanu saznaje što se dešavalo liku koji u romanu čita. Ovako postavljeno, izaziva vrtoglavicu, ali se ne radi o gomilanju postmodernih štoseva: Bajo stalno preispituje odnos života i književnosti. Ono što čitatelja povremeno može i nervirati upravo je neprestano postavljanje problema bez da se na njih da jasan odgovor. No, upravo je intrigantan način postavljanja problema jedna od glavnih kvaliteta Bajova romana. 

U zakučast odnos književnosti i zbilje ulaze i odnosi 'unutar' književnosti. I ti su odnosi daleko složeniji nego što se na prvi pogled čine. Intertekstualnost je postala već opće mjesto rasprava o književnosti, ali Bajo mu prilazi na originalan način. Tako su, recimo, jedna od prvih Irmih knjiga koje Philip čita Borgesovi Izmišljaji, i najviše mu se svidi priča 'Lišaj'. Čitateljevi pokušaji da u memoriji pronađe dotičnu Borgesovu novelu neće uroditi plodom: 'Lišaj' je, naime, zapravo napisala Irma i dodala ga u Borgesovu zbirku. Kako je i po tematici i po stilu izražavanja priča bliska ostalima, Philipu će dugo trebati da shvati tko je zapravo autor.

Ono što bismo se mi mogli zapitati je tko je tu onda doista autor, Borges ili Irma? Da li Irma naprosto 'kopira' Borgesa? A ako se radi samo o imitaciji, zašto je priča dobra? I ima li Irma uopće pravo 'intervenirati' u Borgesa? Ako su neki autori upravo svetinja, zašto na Philipa dublje djeluje Don Quijote u kojeg su poneki pasosi dopisani?

A ima li čitatelj pravo intervenirati u 351 roman Irme Arcuri? Izravno to može uraditi samo ako doista odluči slijediti Irmu i sam uvezati, a onda i ponešto promijeniti, ovaj roman. Neizravno, međutim, intervenirati naprosto mora; u protivnom neće shvatiti ništa. A tako Bajo dolazi na svoje: čitatelj i roman doista djeluju jedno na drugo.

Pa možda i vi odlučite prebrojati knjige u svojoj zbirci, ako se slučajno jednom odlučite u njih sakriti…

Vesna Solar