Umjetna inteligencija i njezini umjetnički (pot)kapaciteti

Kraj je godine i rok za završavanje i slanje moga godišnjeg eseja za Booksu. Razmišljao sam o nekoliko tema i odabrao pisati o problematici umjetne inteligencije (engl. artificial inteligence ili AI). Riječ je o temi koja je dosada bila izvan mojih osobnih i istraživačkih interesa: čak sam s ChatGPT-jem prvi put stupio u komunikaciju tek godinu-dvije nakon što je većini ljudi postao svakodnevni sugovornik. Pa ipak, ubrzo sam se uhvatio da s umjetnom inteligencijom gotovo svakodnevno vodim sokratske dijaloge, da ju često pitam savjete, da mi godi kad mi povlađuje... Dalje, shvatio sam da bez ulaska u umjetnointeligentni diskurs, promišljanja o njegovim implikacijama, neću steći kompetencije predavanja književnosti generaciji u čijim se praksama naziru znakovi onoga što se smatra postupnim prelaskom – ili padom – iz kulture pismenosti u usmenu kulturu.

S druge strane, na svakoj ovogodišnjoj književnoznanstvenoj konferenciji na kojoj sam aktivno ili pasivno sudjelovao, izravni predmet najmanje jednog izlaganja bila je veza između AI-ja i književnosti, dok je u raspravama nakon sesija izlagači(ca)ma nerijetko postavljano pitanje kako prognoziraju budućnost književne produkcije u vrijeme razvijene umjetne inteligencije. Prognoze izlagač(ic)a uglavnom se mogu svrstati u dvije skupine. U prvu skupinu spadaju one prognoze pesimistično orijentirane prema sveopćoj algoritmizaciji i robotizaciji svega; u drugoj su skupini one koje su nepobitno na strani humaniteta, prema kojima umjetna inteligencija nikada neće moći imati vrijednosni autorski status čovjeka–stvaraoca; dok su tek malobrojni imali višeslojnije prognoze o neminovnosti prihvaćanja umjetne inteligencije kao umjetničkog alata i spekulacije o načinima na koje će AI preobražavati djelovanje u različitim stvaralačkim područjima. Teorijska refleksija o učincima AI-ja na spisateljsku praksu, produkciju književnosti, kao i poučavanje književnosti sve je obimnija, te ju je teško sustavno pratiti. Iako nužno kaska za ubrzanim razvojem i implementacijom svoga predmeta u svakodnevnoj praksi, prijeko je potrebno da teorijska refleksija koliko može ide ukorak s razvojnom fazom AI-ja. To jest da se u – sada već poodmaklu – ranu fazu razvoja AI-ja aktivno uključe stvaratelji(ce), promišljatelji(ce), te poučavatelji(ce) književnosti na različitim razinama.

Ono što me konkretno zanima, to su implikacije razvoja i korištenja umjetne inteligencije u umjetničkom stvaralaštvu, to jest u književnosti, o čemu se i na ovom portalu pisalo unutar pretprošle i godine na izmaku. Prenosile su se vijesti iz stranih izvora o mogućem ili već vidljivom utjecaju AI-ja na izdavačku i prevoditeljsku djelatnost, objavljene su i pretežno pesimistične reakcije iz domaćeg izdavačkog i prevoditeljskog polja, kao i različite pa i optimistične spekulacije o AI-ju, kakav je na primjer izražen u razgovoru s harvardskim profesorom književnosti Martinom Puchnerom. Nadalje, kao nekoga tko znanstveno i kritički piše o književnosti i tko poučava književnost, posebno me zanimaju već osjetne i moguće daljnje implikacije razvoja i korištenja AI-ja u analizi i interpretaciji književnih tekstova kako u znanstvenom tako i u nastavnom pogledu.

Za početak bih naveo mišljenja dviju različitih i velikih suvremenih autorica. Prva je Margaret Atwood koja je izjavila kako: „Umjetna inteligencija zabrinjava mnoge ljude [...] Ja sam prestara da bih se previše brinula oko tih stvari. Ali da imam 30 godina, bila bih zabrinuta. Da sam grafička dizajnerica, bila bih zabrinuta.“ Za razliku od Atwood, čija bi se rezignacija mogla iskritizirati i kao odraz privilegirane pozicije, Hélène Cixous tvrdi kako pitanje o sudbini književnosti u razdoblju umjetne inteligencije prevazilazi uske književne obzore: „Pitanje je hoće li AI zamijeniti sve. Na početku smo apsolutne kulturne revolucije. Ali književnost je generalno, nasreću, manje fragilna od drugih umjetnosti.“ Obje velike autorice podcrtavaju najmanji utjecaj AI-ja na samu književnost. No, što se zapravo već počelo događati u književnom polju – u književnom izdavaštvu i u autorskim književnim praksama?

Surova tržišna realnost najočiglednija je požurivanju implementiranja AI-ja u izdavaštvu. Kod nas se o ovom polju početkom minule godine prvo oglasilo Društvo hrvatskih književnika, i to „Deklaracijom u umjetnoj inteligenciji“ u kojoj se naglašavaju tri razine ugroze koje se pokreću implementiranjem AI-ja u književnom i širem kulturnom polju: ugrozu ljudskog stvaralačkog duha koji ne može biti zamijenjen nikakvih beživotnih automatizmom; ugrozu egzistencije samih književnih stvaratelj(ic)a koji lako mogu biti zamijenjen besplatnim ili manje skupim AI-jem; kao i ugrozu autorskih prava mogućim plagiranjem uslijed nereguliranosti odnosa AI-ja i umjetnosti. Podosta je prošlo od najave nizozemskog izdavača Veen Bosch & Keuning o eksperimentalnom korištenju AI-ja za prijevode određenog broja knjiga, što je potaknulo brojne reakcije kao i spomenutu domaću „Deklaraciju“. Nedugo zatim obznanjeno je da je izdavač Harper Collins s više stotina autor(ic)a ugovorio korištenje knjiga za eksperimentalno AI tretiranje, što je autor Daniel Kibblesmith odbio, naglašavajući sljedeći uvjet: za vremenski neograničen eksperiment s njegovom slikovnicom, u suradnju izdavača i anonimne tehnološke kompanije, dobio bi honorar od 2500 dolara, koje bi pak morao podijeliti s ilustratorom. Što se pak ilustratorske djelatnosti tiče, na tragu prethodno navedene izjave Atwood, reklo bi se da je u grafičkoj i ilustratorskoj djelatnosti koegzistencija AI-ja i čovjeka-stvaraoca zaživjela u punom sjaju: valjalo bi, primjerice, napraviti istraživanje o slikovničkom domaćem i širem izdavaštvu u vrijeme generativnih digitalnih alata. Grafički dizajneri(ce) i ilustratori(ce) imaju i ponajviše razloga za drhtanje pred prijetnjom AI-ja zahvaljujući čijim bi uslugama izdavačke kuće ispunile svoj tržišni cilj: reducirati ili potpuno srezati autorske troškove i povećati produktivnost.

Što se grafičkog dizajna, ilustratorstva i drugih vizualnih umjetnosti tiče, njihova veza s digitalnim i/ili generativnim alatima čini se „prirodnija“ od veze umjetne inteligencije i književnosti. Španjolska autorica Marta Peirano ističe kako tehnološka disrupcija na umjetnost djeluje oslobađajuće, usmjeravajući je prema drukčijim, novim stvaralačkim modusima: „Na primjer, s pojavom fotografije umjetnost se oslobodila naturalizma. Tada je umjetnost mogla postati milijun različitih stvari. Ili prije toga, kada je camera obscura ušla u slikarstvo.“ Slažem se – ili bih se volio složiti – s istom autoricom kada optimistično zaključuje kako se radom umjetne inteligencije zamjenjuju samo određeni aspekti rada čovjeka-stvaraoca, jer implementacija tehnologije nikad nije rezultirala eliminiranjem čovjeka-stvaraoca, međutim: „U komercijalnom i industrijskom svijetu obično se događa da umjetnici koji rade ilustracije, primjerice, za marketinške tvrtke, ostaju bez posla. U tom smislu, glede poslova s više ručnog rada, [tehnologija] može zamijeniti radnika.“

Da ne spominjemo korištenje AI-ja u glazbenoj industriji. Na primjer, za produkciju kompozicije ili pjesme više nije nužno angažirati svirač(ic)e i pjevač(ic)e, AI program savršeno generira aranžman, orkestraciju, glavne i prateće vokale, i to tako da uskoro više nećemo moći prepoznati da ono što slušamo ne svira čovjek i ne pjeva ljudski glas. Uši se već navikavaju na – spočetka te za mene i dalje – iritantne sintetičke glasove u reklamama s Youtubea, osobito one na našem jeziku na kojem programi AI-ja nisu visoko razvijeni, s onim pogrešnim naglašavanjem i izgovaranjem riječi. Pretpostavlja se da će sljedeći izdavački korak biti produciranje audio knjiga s glasom umjetne inteligencije, što je već izazvalo reakcije autor(ic)a, ali i glasovnih glumaca/ica koji/e time postaju apsolutno zamijenjeni/e, bez obzira što za sada generirani glas ne uspijeva doseći glumačko emocionalno-ritmičku razinu. Dok se u razvoju sintetičkih glasova na nekim jezicima uočava kvalitativno približavanje sintetičkih glasova ljudskim glasovima, primjerice na španjolskom govornom području gdje neke zvučne produkcijske platforme same nude izdavačkim kućama suradnju u produkciji audio knjiga, o čemu izvještava Javier Celaya. Lako se složiti s ovim stručnjakom za kreativne i kulturne industrije u procesu digitalne transformacije koji u vezi s potonjim prognozira da bi zapravo ljudski glas u budućnosti mogao dobiti na cijeni, kada se audio knjige u ekskluzivnom izdanju – s čovjekom-kazivačem – budu prodavale po višim cijenama od onih kazivanih generiranim glasom. Izgleda da nam ne preostaje nego rezignirano prihvatiti da dominantno odlučujući, za nadati se valjda ne i u svakom pogledu pobjeđujući, ipak ostaju tržišni interesi.

Budući da prevoditeljska djelatnost čini jednu od ključnih karika u izdavačkom lancu, a po mnogo čemu i najfragilniju, s kakvim se izazovima i realnim prijetnjama u tom pogledu trenutno suočavaju književni prevoditelji(ce)?

O tome književna prevoditeljica Ela Varošanec Krsnik izravno svjedoči u svom izlaganju na panelu Književno prevođenje i umjetna inteligencija: koristan alat ili lažni prijatelj koji je u sklopu prevodilačke konferencije organizirao Europski savez književnoprevodilačkih udruga (CEATL). Kao glavni okidač sastavljanja CEATL-ove „Izjave o umjetnoj inteligenciji“ prevoditeljica navodi ponude tzv. post-editinga koje sa svojim koleg(ic)ama u posljednje vrijeme učestalo dobiva, a radi se o ponudama za prepravljanje generirano prevedenih tekstova, što je problematično s triju razina: razine autorskih prava, razine kvalitete prijevoda, te razine opstojnosti same prevodilačke djelatnosti. Radi se o autorskoj degradaciji i potplaćenosti prevodilačkog rada: ako je prevoditeljski rad sveden na uređivanje generiranog prijevoda, minorizira se i praktički ne prepoznaje, to jest ne priznaje autorskim, po kartici se plaća znatno manje od prevoditeljskog standarda, dok zahtijeva više vremena od samog prevođenja. Pitanje autorskih prava, prema „Izjavi“ prevoditelj(ic)a, potrebno je pravno regulirati i u polju obučavanja modela umjetne inteligencije, što se događa po principu velikih jezičnih modela (engl. LLM) koji zahtijevaju neizmjernu količinu podataka, pri čemu pribavljanje, prikupljanje i korištenje podataka nije transparentno. Prevoditelji(ce) nemaju kontrolu nad „hranjenjem“ sustava za generiranje prijevoda vlastitim radom, to im se ne može novčano kompenzirati niti svoj nepriznati rad iz tog procesa mogu izuzeti.

Iz izlaganja ove iskusne književne prevoditeljice važno je izdvojiti stavku „Izjave“ o specifičnoj problematici književnoga prijevoda, a to je da „korištenje umjetne inteligencije u književnom prevođenju vodi do osiromašenja jezika, našega glavnog alata“. Budući da AI prevoditelj, zapravo „malo bolji alat za predviđanje teksta“, radi po statističkom principu, što bi značilo da mu je osnovni kriterij učestalost uporabe riječi, nužno dolazi do gubljenja iz uporabe onih rjeđe korištenih riječi; u pogledu književnog prevođenja to bi značilo samo informativnu, ali ne i umjetničku vrijednost prijevoda (prepoznavanje jezičnog i kulturnog konteksta, značenjskih nijansi, osjećajnost i empatiju...). Nadaje se zaključiti da umjetna inteligencija još uvijek ne može biti dobra književna prevoditeljica jer je lišena umjetničkog kapaciteta. Prijevod književnog teksta je složena, metatekstualna, ko-stvaralačka procedura te zahtijeva kontekstualno usložnjavanje, proizvođenje a ne generiranje: uključivanje (jezičnog) konteksta samog originalnog teksta i (jezičnog) konteksta u kojem se i za koji se tekst prevodi. I to je ono zbog čega se u kulturama velikih jezika prijevodi klasika obnavljaju, to jest nakon određenog vremena nužno osuvremenjavaju. Dakle, umjetna inteligencija, mada je stalno u procesu usavršavanja, još uvijek ne zaslužuje punopravni književnoprevodilački status.

A što je s AI-jem kao samostalnim književnim analitičarom i interpretatorom? Rekao bih da se većina odgovora u vezi s prevodilačkom problematikom može promijeniti i u ovom polju. Kao i književni tekst ili tekst bilo kojeg žanra, AI će generirati i književnu analizu, interpretaciju, kritiku, ali opet rekombinacijom podataka kojima je dati model obučen, pri čemu etički i pravni problem autorskih prava jednako muči sve autor(ic)e: i teoretičar(k)e i kritičar(k)e, i prevoditelj(ic)e, i spisatelj(ic)e. Međutim, baš kao i u slučaju prevođenja i u slučaju samog književnog stvaranja, ponavljam – barem zasad – AI-interpretator ne može zamijeniti čovjeka-interpretatora jer je sama interpretacija književnoga teksta svojevrsna inovacija, to jest su-kreacija teksta. Što ne znači da AI neće poslužiti, a zapravo već poslužuje, kao sjajan analitički alat, zapravo kao znanstveni asistent, ali mu za punopravni status analitičkog i – osobito – interpretacijskog subjekta nedostaje (samo)osvještavajuća i (samo)spoznavalačka komponenta. Zato bih uputio na zanimljive opservacije Tanye Loughead iz eseja „Kristeva on Exile, Artificial Intelligence, and the One-dimensional Universe“ gdje kroz figuru stranca i egzila Julie Kristeve, to jest važnosti održavanja subjekta-u-analizi, vidi alternativu „postznanstvenom pristupu koji je u vezi s kapitalističkim imperativom iznalaženja lakih odgovora, odgovora koje je moguće optimizirati, replicirati, komodificirati, skalirati i monetizirati“. Jedno od područja istraživanja koje se već začelo i unutar kojeg se već objavljuju istraživački radovi je kritički pogled na ograničenost književnih perspektiva umjetne inteligencije, kao i istraživanje emancipatorskih i inkluzivnih mogućnosti AI-ja, ali i implikacija sterilizacije jezika pred zahtjevima političke korektnosti čemu se književnost po svojoj prirodi nužno opire.

A što je s autorskom pozicijom umjetne inteligencije? Ono što većina istraživanja umjetničkih, to jest spisateljskih (pot)kapaciteta umjetne inteligencije uzima kao argument protiv izjednačavanja njezina i čovjekova statusa kreativnog subjekta, jeste generativnost AI-ja naspram kreativnosti ili kreativnog kapaciteta čovjeka-stvaraoca. Uspješnost AI-ja kao generatora književnoga teksta ovisi o podučenosti velikih jezičnih modela. Potonji već sada vladaju različitim stilovima i formama (AI će generirati sonet, hermetičnu pjesmu u prozi...), pripovjednim i žanrovskim obrascima (može se zatražiti da nam generira humoran i ironično intoniran reklamni slogan, da napiše kratku priču ovakvog i onakvog prosedea...), međutim, kreativni kapaciteti AI-stvaraoca ovise o velikom, ali ograničenom broju stilskih i jezičnih obrazaca kojima je podučen: njegov proces proizvodnje teksta ograničen je na neograničenu rekombinatoriku bez umjetničke kreacije, to jest inovacije. Iako – barem zasad – ne može imati status punopravnog kreativnog subjekta, AI je svakako počeo uživati ugled legitimnog autorskog alata, reklo bi se i – asistenta.

Zanimljiva su promišljanja Vauhini Vare, autorice recentno objavljenog eseja o predmetnoj problematici u New Yorkeru, koja je spisateljski počela eksperimentirati još s GPT-3-jem, pretečom današnjeg ChatGPT-ja. Naime, prema njezinu iskustvu generiranja teksta o intimno važnoj i emocionalno osobito teškoj temi, nakon sve više i više hranjenja AI chatbota vlastitim rečenicama, isti je dalje počeo generirati emocionalno realističniji tekst, dakle s većom pohranom je razvijao sve ljudskiju i uvjerljiviju perspektivu, sve dok joj nije ponudio zadovoljavajući generirani nacrt vlastitoga teksta. Čitanje tako generiranog vlastitog teksta moglo ju je zadovoljiti kao čitateljicu, ali ne i kao autoricu zbog osjećaja da čita nečije tuđe iskustvo, da je napisan iz nečije tuđe perspektive. Vara ovdje podcrtava pisanje kao proces (samo)spoznavanja, pa tako: „Nisam mogla ništa osim sama ispisivati riječi... Shvatila sam da je bit čitavog [spisateljskog] procesa otkriti što točno pokušavaš reći.“ Kako bilo, na osnovi vlastitih doživljaja, autorica spekulira o različitim vidovima dovršenja implementacija AI-ja u književnosti, među kojima valja spomenuti onu da bi književna djela generirana umjetnom inteligencijom mogla zadobiti zaseban status. To znači da bi čitateljstvo – ili određeni krug čitatelj(ic)a – mogao više preferirati AI književnost od književnosti koju stvara čovjek, što bi svakako utjecalo na (pre)vrednovanje književnosti, estetičkih nazora, pa time i književnog kanona.

U svakom slučaju, književnost nikada neće nestati, tvrdi referirana H. Cixous: „Sigurna sam u to jer ljudska bića ne mogu živjeti bez jezika, bez jezičnog rada, bez riječi. Čak ni AI ne može pobjeći od književnosti. Pitanje je opseg AI-ja, i da bismo ga razumjeli, zaranjamo u ono što nas čini ljudima. Postoji nešto nezamjenjivo: sposobnost sanjanja. Ljudi sanjaju i nikada neće prestati sanjati. Možda će se to u nekom trenutku smanjiti, ali se može vratiti snažnije nego ikad.“ Argument rada snova i uloge sanjanja u stvaralaštvu priziva nadrealizam: najveću umjetničku i kulturnu revoluciju 20. stoljeća čija se stota obljetnica slavila u prosincu 2024. godine, na pragu nove revolucije o čijim posljedicama sada spekuliramo i od kojih strahujemo. Na tragu autori(ca) nekih radova (v. esej Matije Štahana „Umjetna književnost i umjetna inteligencija“), zanimljivo je promisliti po čemu se, primjerice, impersonalnost nadrealističkog automatskog pisanja razlikuje od impersonalnosti pisanja umjetne inteligencije? Pa upravo po svojoj kritičkoj komponenti ili ultra-svijesti, kako su je nazvali srpski nadrealisti, koja uključuje sveobuhvatnu eksploraciju: i svijesti i podsvijesti, sve ono što je u vezi s nikad do kraja filozofski, teorijski, znanstveno objašnjivim i obuhvatljivim „imaginarnim“ – vrsnom razlikom umjetničke naspram umjetne inteligencije.

Rekao bih da je ignoriranje AI-ja u nastavi književnosti više nezamislivo. Glede toga, u jesen 2022. godine, dakle uoči inauguracije ChatGPT-ja, počeo sam predavati književnost u međunarodnoj srednjoj školi. Riječ je o IB (The International Baccalaureate) programu u kojem se za razliku od nacionalnog školskog sustava obrađuje znatno manje književnih djela, ali u kojem se obradi djela posvećuje mnogo više vremena s naglaskom na razvijanje učeničkih analitičkih i interpretacijskih vještina te kritičkoga mišljenja. Nakon pauze od godinu i pol, ponovno sam angažiran u nastavi od tekuće školske godine, što znači da sam u svom kraćem predavačkom djelovanju uspio zakačiti predChatGPT generaciju, generaciju koja ga je tek počela koristiti, te generaciju kojoj AI postaje sastavni dio školovanja i u čije se svakodnevne prakse nepovratno integrira kao svojevrsna produžena ruka. Čini se da promptiranje sve više ukida potrebu – pa i želju – za jezičnim i misaonim naporom, da ne kažem igrom. Čak se i praksa pisanja dnevnika olovkom – što sam preporučio svojim učenicima/icama – čini arhaičnom, kao nekad pisanje pisama. Kako bilo, u svoju nastavu književnosti, točnije na satima obrade poezije koju u skladu sa zahtjevima IB nastave smatram poliloškom analitičkom, interpretacijskom i kritičkom aktivnošću, umjetnu inteligenciju mi se čini pravilnim uključiti kao (metodički) alat. Zašto ne i ChatGPT uključiti kao ravnopravan, to jest jedan od glasova u učioničkoj situaciji interpretacije lirske pjesme? To ću pokušati testirati u sljedećem polugodištu, a o ishodima ću vas izvijestiti u sljedećem eseju.

S tom najavom dolazim do kraja ovog eseja. Zaključujem ga odličnim memom koji sam podijelio na društvenoj mreži: „One of the many reasons AI can't produce good writing is it can't hate its own writing. It can't think to itself 'Maybe I'm illiterate' during the writing process. And that's essential.“