Page arrow
Piše: Petra Bolić

U magli i mraku

Large pexels alex fu 3289156
Naslov knjige: Šake pune oblaka i druge drame Autor knjige: Lejla Kalamujić Izdavač: Durieux Godina izdanja: 2020
Utorak
11.05.2021.

U posljednje vrijeme ponovno sve više svjedočimo eksperimentiranju žanrovima mnogih autora i autorica, ponajviše onih mlađe, ali i onih srednje generacije na postjugoslavenskome prostoru. Tako nas pjesnici poput Marka Tomaša ili Danila Lučića iznenade proznom knjigom, kritičari i esejisti poput Đorđa Krajišnika najave zbirku poezije, umjetnice poput Katje Gorečan eksperimentiraju s (na ovom prostoru) gotovo potpuno neistraženom formom koreopoeme, a Lejla Kalamujić je nakon dvije prozne zbirke Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban te brojnih eseja i kritika objavila zbirku drama Šake pune oblaka i druge drame.

Izuzetno je to hrabar pothvat uzimajući u obzir činjenicu da drame – iako neopravdano – često ipak ostaju nezapažene u slučaju da ih se ne izvede na sceni, ali jednako tako je to i nevjerojatno efektan i logičan odabir zahvaljujući kojemu se stvara novi prostor za isticanje te naglašavanje problematike koju autorica tematizira u djelu. Naime, okvir scene je stvoren već i samim tekstom, a još je Judith Butler zagovarala tezu kako scena nije samo konkretna situacija, nego i podobna metafora, prostor otvoren diskursu za suočavanje s fenomenom roda. Upravo je scena ta, koja svojom otvorenošću idealno služi kao treće mjesto koje stavlja umjetnike, publiku ili čitatelje, kritičare i teoretičare pred (samo naizgled) gotov čin. Također, drama kao medij idealan je odabir za jezgrovit i konkretan prijenos poruka i usmjeravanje pažnje na obrađenu problematiku upravo zbog svoje dijaloške forme. Uz jasnu podjelu na činove i prizore (od kojih svaki nosi naslov), uz opsežne didaskalije koje dočaravaju bogatu atmosferičnost i posebno uz naglašene pauze, šutnje i tišinu, evidentno je da bi drame Lejle Kalamujić svoj pravi efekt ostvarile upravo izvedbom na pozornici, što pak ne znači da i u formi teksta na uspijevaju prenijeti svoj smisao i simboliku, naprotiv.

Glasove u zbirci Šake pune oblaka napokon preuzimaju marginalizirani i potlačeni koji inače teško dobivaju riječ: djevojčice koje vole djevojčice, prevareni, očajni, ostavljeni, žene koje se cijeli život moraju pretvarati da su muškarci i tek u šezdesetoj obuku haljinu, nemoćni, anksiozni, depresivni, umirući – ljudi. Pod velom su magle, skriveni i izgubljeni u mraku, fokus je na njihovim konkretnim unutarnjim previranjima u fazi života prikazanoj u drami, a uvid u njihovu prošlost dobivamo samo kroz informacije koje se tiču događaja kojima je njihovo stanje ili trauma uzrokovano. Koncizno, s jasnim ciljem i jasno postavljenim povećalom, zapleti su ostvareni izgovorenim riječima, opisanim stanjima, emocijama ili njihovim potpunim izostankom. Pokreti tijela svedeni su na minimum, nepomičnost i ukopanost tijela rezultat su razočaranja i paralizirajućih strahova ili neprestanih bjegova i nemogućnosti suočavanja simboliziraju statičnost vlastitoga postojanja, dok šutnja, magla i mrak iznenada postaju izuzetno glasni.

Naslovna drama Šake pune oblaka posljednja je drama u zbirci. U ovoj se jednočinki likovi (starija baka, transrodna žena Emili, dečko s umjetnim suzama i sredovječni muškarac) nađu naizgled posve slučajno na istome mjestu u magli. Svi su izgubljeni, magla ih je izvukla na ulice, a sada se iz nje ne mogu izvući, niti imaju dozvati koga svoga – nevidljivi su. Magla je nesumnjivo metonimija svakodnevice tih marginaliziranih i potlačenih ljudskih sudbina, prostor koji im omogućuje kretanje poput sjenki u međuprostoru. Saznajemo o tome kako su ostavljani, preboljeli gubitke i ljubavi, izborili se za svoj identitet i potom zbog toga napadani i silovani. Skupina nasumičnih ljudi od kojih svatko nosi svoj teret i pati na svoj način, ali ipak nekako, unatoč tomu što svaki lik zbog svoje priče izaziva empatiju pri čitanju (pa čak i sredovječni muškarac koji je varao), Emili pričanjem svoje priče izaziva suosjećanje, koliko i ljutnju na ovakav svijet s previše magle. Njezina je priča utoliko teža i čitatelju ostavlja snažniji dojam zbog činjenice da su je ostavili bivša žene i sin koji nije mogao gledati kako sa šezdeset godina ona napokon ostvaruje sebe, postaje Emili i oblači haljine. Ona izlazi samo u magli i mraku da izbjegne verbalne okršaje i ponovno fizičko nasilje. Lejla Kalamujić je vrlo vješto oslikala profile svih likova iz ove naizgled nasumične skupine koncentrirajući se ponajviše na karakteristike njih kao marginalaca, a ipak nije zapala u klopku stvaranja praznih ljuštura ili pak karikatura. Naime, svaki od likova u magli pri ispovijedanju svoje traume ulazi u drugi prostor, a likovi iz magle preuzimaju uloge likova iz njihovih stvarnih života te tako dobivamo dublji, ali i dalje ne preširok uvid u njihovu priču kako nas se ne bi odvratilo od glavne problematike. Prijelazi su naslovljeni kao prijelazi, a u didaskalijama je prijelaz obilježen i promjenom boje magle te uz likove stoje i napomene čiju su ulogu preuzeli u tome prijelazu.

U drami Ugasimo svjetlo upravo je gašenje svjetla simbol odnosa između Selme i Mire. Kada su se kao mlade žene zaljubile, ugasile su svjetlo kako bi se prepustile jedna drugoj, ali su sve do starosti živjele u tome mraku, skrivajući se od svijeta u četiri zida stana. Život u izolaciji, nemogućnost odlaska, nemogućnost progovaranja o vlastitom odnosu pa čak ni s bliskim prijateljima obilježili su vezu dviju žena i lagano, ali sigurno je utapali u mrak. Autorica je i ovdje izuzetno vješto ocrtala osobu koja žudi za ljubavlju i pažnjom, ali ne može i ne zna izraziti svoje osjećaje i iz puke frustracije i osjećaja nemoći tjera voljenu osobu od sebe, a samo žudi za njezinom blizinom i želi podršku u posljednjim danima života. No, ipak, zvono na vratima ne označuje Mirin povratak i svjetlo se potpuno ugasi. Krivnja ih je držala zajedno, krivnja ih je razdvojila.

Krivnja je i glavni motiv drame Ljudožderka u kojoj lik Lejle neprestano krivi sebe za smrt članova svoje obitelji. To je drama u kojoj se vrlo rano djevojčica zaljubila u djevojčicu i nakon što je izgubila i majku i zemlju u kojoj je živjela, nije naišla na prihvaćanje svog ranog priznanja u krugu obitelji. Rat je razdvojio obitelj i odabirom vjere kao identitetske odrednice zbunio mladu osobu. Lejla ovdje prelazi stvarne mostove do svoje obitelji iz izbjegličkog kampa u Šidu kako bi se vratila u rodno Sarajevo, ali i figurativne mostove koje gradi prema članovima svoje obitelji. Iz prkosa i nerazumijevanja s obje strane ih i ruši, a potom je, po njihovoj smrti, proždire krivica misleći da ih je baš ona ubila, proždrla. Lik Lejle primjer je hibridnog identiteta koji nikako da prijeđe mostove i nekako se neprestano nalazi u međuprostoru. Pa ipak, nakon borbi s mentalnim bolestima koje su svakako nedovoljno zastupljena tema u suvremenoj književnosti – što je potpuni paradoks s obzirom na njihovu učestalost u današnjem svijetu – djevojčica se uspije sretno zaljubiti u drugu djevojčicu. No, ona ipak nije potpuno samoodriješena krivnje i spremna prihvatiti činjenicu da zaslužuje ljubav. Odlazi noću hraniti vrane, koje kljucaju ne samo po njezinim prozorima, nego i u njezinoj nutrini. Lejla i dalje hrani tamu i krivnju i nikako da poleti, ali se na kraju u monološkoj sekvenci naslova obrati upravo pticama:

"Jednom kad ljudi istroše sve svoje iluzije, kad im ostane još samo prebrojati mrtve, svijet će ostati pticama.
Kad tako bude, ne plačite za ljudima.
Ako vam bude teško, zaplačite nad palim mostovima, jer samo su mostovi bili krila ljudima." (str. 76.)

Oni stvarni, ali posebno i oni figurativni mostovi uz ptice dosljedno i kroz drame vješto protkani – ponegdje implicitni, a ponegdje eksplicitni – lajtmotivi su zbirke Šake pune oblaka Lejle Kalamujić. Likovi u dramama svi su redom kao ptice podrezanih krila, onemogućeni da slobodno lete skrivaju se u mraku i izlaze u magli kada ih se slabije vidi. Žude za ljubavlju, ali se i izoliraju. Pokušavaju graditi mostove, ali ih uspiju ili prijeći samo u jednome smjeru ili pak za sobom srušiti. Unatoč jezgrovitom jezičnom izrazu i svakodnevnom razgovornom stilu u dijalozima, drame su prepune metaforike i simbolike te ostavljaju dojam vrlo snažne liričnosti.

Lejla Kalamujić je vrlo uspješno i dosljedno kroz sve tri drame prikazala široku lepezu profila ljudi koje – možda i posve neočekivano, ali upravo zbog činjenice da ih je obilježila neka trauma ili različitost – povezuje upravo zajednička im odbačenost. Nimalo neinventivno ni tematski repetitivno štivo jer društvo i dalje nije napredovalo te mnogi od nas i mnogi oko nas još uvijek hodaju u magli ili gase svjetla, a Lejla Kalamujić je autorica koja će, sve dok se iz temelja ne promjene stavovi i odbaci stigma, uz nevjerojatno mnogo razumijevanja i suosjećanja iz magle izvlačiti likove i nastaviti nas poticati da gradimo i obnavljamo mostove i omogućimo svim pticama da lete.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage sarajevo 1987 07.02.2016.

Umijeće gubljenja i obećanje pronalaska

Lejla Kalamujić je iz posve drugačije pozicije napisala intimnu, a generacijski relevantnu proznu zbirku 'Zovite me Esteban'.

Piše: Dinko Kreho

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu