Zrelo poigravanje žanrovima

Poezija i proza se nalaze na suprotnim spektrima književnih formi, a zbog njihove različitosti mnogo autorica i autora se, uvjetno rečeno, specijaliziraju za jedno ili drugo. Naravno, nije ni malen broj onih autorica i autora koji sjede na dvije stolice, između ove dvije forme. No, u slučaju onih koji su reputaciju i vidljivost stekli kroz samo jednu formu, i čitatelji i kritičari sa znatiželjom iščekuju što će iduće ti autori objaviti, pogotovo ako prvi put pišu u formi suprotnoj od one kojom su se afirmirali. 

Danilo Lučić (1984.) jedan je od autora koji su utabali svoj književni put kroz jednu književnu formu. Naime, Lučić se prvotno afirmirao kao pjesnik s dvije zapažene zbirke pjesama: Beleške o mekom tkivu (2013.), koja je nagrađena Brankovom nagradom i Šrapneli (2017.). Uz to se u svojoj biografiji može pohvaliti i drugim ulogama: bio je urednik u izdavačkoj kući Kontrast, suurednik je časopisa Bosanska vila te portala za književnost i kulturu Glif, piše eseje i kolumne te se bavi fotografijom.

Knjiga Sazrevanje modrica tako predstavlja prvi ukoričen autorov istup u prozu, odnosno u kratku priču. Ono što ove priče razlikuje od većine trenutne regionalne prozne produkcije jest njihova žanrovska raznolikost – neke se mogu podvesti pod horor, misterij, krimić, a neke kombiniraju “visoke” prozne forme poput eseja – ali i veoma zanimljiv pripovjedački glas, a uz to povezuje ih ispovijedan ton, kao i motiv mentalne i psihološke izmještenosti protagonista iz svoje okoline. Ipak, recepcija, ili bolje rečeno, manjak recepcije ove zbirke potvrđuje distanciranost mainstreama od žanrovske i slipstream književnosti. Primjerice, do pisanja ovog teksta još nema nijednog kritičkog prikaza ove zbirke, iako je objavljena u rujnu prošle godine i njen je autor već stekao vidljivost u književnom polju.

Zbirku otvara priča "Gluva buka". Prvo što privlači čitateljsku pažnju je pripovjedački glas: tečan, siguran i veoma uvjerljiv, uvlači čitatelje u priču. Protagonist, ujedno i pripovjedač, je beogradski student (gotovo sve priče su geografski pozicionirane u Beograd, odnosno kvart u centru grada Dorćol) koji želi osvetiti brutalno i bezrazložno premlaćivanje svog prijatelja Damira i njegove djevojke Mirsade. Nakon ovog događaja Mirsada se vraća kući u Bosnu, a Damir postaje invalid što u pripovjedaču pobudi neobuzdanu želju za osvetom. On želi biti kao Batman kojeg spominje u uvodu kao jednog od najdražih mu superjunaka. Privlači ga ljudskost koju Batmanu pridaje njegova žudnja za osvetom, koja izostaje u drugih superjunaka – oličenja pravde i konvencionalne moralnosti. Sasvim slučajno, protagonist na jednoj zabavi prepoznaje glavnog napadača i odlučuje mu odrezati uho jer "on [napadač, op. L.K.] nije čuo Damirove jauke i Mirsadine krike. Da jeste, ne bi mogao onako mirno (...) da stoji kao da je upravo završio neki mukotrpni posao.(...) Šta će mu uši? Gluvom uši ne trebaju." Nakon što izvrši osvetnički čin, pripovjedač je zbunjen nenadanim osjećajem praznine. Uskoro shvaća da ovaj osjećaj nedovršenosti proizlazi iz toga da mu je u ušima ostalo zvoniti vrištanje mladića dok mu je nožem rezao uho. Zato odlučuje odrezati sebi uho, no naposljetku ni taj čin ne donosi ispunjenje praznine. Ova priča gotovo da je savršena na svim razinama, ne samo zbog vješte upotrebe pripovjedačkog glasa, već i zbog narativne dosljednosti i kompaktnosti (iako je duga 26 stranica) te upotrebe simbolike gluhoće i osvete.

Sljedeća priča, "Srebro koje tamni", strukturirana je u obliku pitanja za intervju postavljenih protagonistici i pripovjedačici zvučnog imena Lola Kapriš. Priča je ujedno i esej o fotografiji, njenoj nedohvatljivosti običnim jezikom, odnosu sa stvarnošću, kao i njenoj ulozi u Lolinom životu. Odgovarajući na pitanja, Lola se daje u potragu za značenjem fotografije i metaforički je predočava kao "neizvesno čekanje u visokoj travi na divlju životinju koja će možda doći, ili neće nikad." Ipak, dobro uspostavljen ritam priče se prekida zamornom e-mail prepiskom Lole i njene profesorice fotografije Senke, koja je zasićena teorijom i filozofijom fotografije. Ovaj pokušaj dekonstrukcije fotografije je ujedno i početak kraja Loline potrage, međutim, za razliku od gluhog Batmana, Lolina katarza je znatno milosrdnija i površinski banalnija od njegove. Na samom kraju, nakon što na ulici fotografira jednu obitelj, njihovo oduševljenje fotografijom predstavlja Lolin prvi susret s efektom koji fotografija ostavlja na ljude: ona shvaća da pomaže ljudima u stvaranju uspomena i kroz njih fotografija stvara i zajedništvo među ljudima: "Ona je tu da greje kada se vatre gase."

"Jedne noći kada odeš" priča je o muškarcu koji razgovara sa ženom i tijekom njihovog dijaloga (gotovo odmah) saznajemo da je žena duh koji ga pokušava vratiti među žive, odnosno pokazati mu da nema smisla da još tuguje za njom i da ne mora osjećati krivnju zbog njene smrti, vjerojatno suicida. No, osim što je razvučena (na prve dvije stranice se rasteže opis pripovjedačeve depresijom natopljene i jednolične svakodnevice), priči nedostaje potpunija razrada protagonista i njegove preminule djevojke, stoga ona spada u slabije izvedbe u zbirci.

"Ostrvo" je najduža priča u zbirci sa skoro 70 stranica. Njen pripovjedač je neimenovani mladi muškarac, koji vjerojatno u bijegu od nečeg (no ovo se u priči ne razjašnjava) jedne zime dolazi na neimenovani otok na kojem živi prijatelj Oliver i supruga Nora. Iako i ovdje priču vodi zanimljiv pripovjedački glas i uspješno se uspostavlja jezovita atmosfera pustog otoka s gustim šumama i napuštenim kućama, ostaje dojam kaotičnosti priče jer su u njoj spojeni fantastični i horor elementi među kojima zapravo nema čvrste logičke poveznice. Pa se tako pojavljuju bizarni košmari, dvojnici na fotografijama, jeleni s gorućim rogovima, divovski vukovi, metamorfoze iz muškog spola u ženski i vještičji rituali oko vatre. Čitajući stalno iščekujemo trenutak kad će se svi ti elementi spojiti u cjelinu ili će se otkriti poveznica među njima, ali onaj aha! trenutak ne dolazi ni dugo nakon završetka priče. Čini se kao da se autor nije mogao odlučiti koji će od tih elemenata biti ključan za radnju pa ih je sve strpao u narativ. Isto tako, s obzirom na velik broj stranica, neki su dijelovi razvučeni što još više pojačava dojam kaotičnosti priče.

Za finale je ostavljena priča "Gvozdeno doba", svojevrsna kompenzacija za slabosti prethodnih priča. Pripovjedačica je Dara, ostarjela i usamljena udovica koja se ni kriva ni dužna sudara s hladnim bankarskim sustavom koji je želi izbaciti iz stana. Ova apsurdna birokratska začkoljica i nadolazeće situacije iznova joj potvrđuju da je svijet u kojem živi postao bezuman, a ona se nikako ne može dovinuti zašto je tomu tako jer je cijeli život proživjela držeći se pravila. U priči je odlično pogođen glas starije žene, očigledno uzet iz stvarnog života što implicira i autorska posveta na početku. Naime, Dara ne želi biti na sramotu svog sina i zato mu ne želi reći za svoju nevolju, često koristi narodne uzrečice kao način tumačenja svijeta, umanjuje svoja postignuća i više je zabrinuta za druge nego za sebe.

U pomoć joj priskače ekipa mladih ljudi koji na dan deložacije sprečavaju policiju da Daru izbace iz stana. Tada joj prilazi Kata, sličnih godina kao Dara, koja ju poziva kod sebe na kavu. Tamo Dara susreće još tri žene, koje joj, zajedno s kolovođom Katom, predlože da s njima opljačka banku. One žele da ih policija uhvati i da završe u zatvoru jer su sve ugrožene na sličan način kao Dara i to je jedini način da skrenu pozornost društva na sebe, ali i da si osiguraju smještaj u zatvoru do kraja života – tu se barem neće morati brinuti za svoje egzistencijalne potrebe. Nakon početnih nedoumica, Dara se priključi pljačkašicama, nakon čega slijedi urnebesan raspad njihovih planova.

Autor je u ovoj priči ponovio uspjeh "Gluve buke" (očito je da se radi o strateškom uredničkom pozicioniranju dvije izvrsne priče na početak i kraj). Kombinacija caper podžanra kriminalističke priče i angažiranosti uz živopisne i dobro vođene dijaloge osigurava autentični čitateljski užitak u pripovijedanju. Isto tako, bez autorskih intervencija, već isključivo kroz glasove likova, priča postavlja pitanja o odnosu društva prema starijima, rasapu sustava moralnih vrijednosti i o mogućnosti autentične solidarnosti među novim i starim generacijama.

Svakako, Sazrevanje modrica kvalitetom je veoma neujednačena zbirka. Iako sličnog pripovjedačkog glasa, neke priče su pretjerano razvučene i (tome usprkos) nedovoljno razrađene, kao da je autor izgubio najviše energije na one najuspjelije. Ipak, te druge priče dovoljno jasno i uvjerljivo pokazuju da Lučić ima u sebi pripovjedačku žicu kao i smisao za poigravanje žanrovima, dakle nije slučajno zalutao u proznu formu. Tek će vrijeme pokazati hoće li i koliko, da parafraziramo naslov zbirke, sazreti modrice njegova proznog talenta.