Sitne iritacije života

Nemoj me buditi, prvi roman Marka Tomaša, jedna je od najiščekivanijih knjiga godine. Svoju popularnost tekst duguje figuri svog autora – Marko Tomaš se, što svojom poezijom, što vlastitim izvedbama svoje poezije, što nekim trećim osobinama koje se upisuju u pojam "pjesnik", prometnuo u neku vrstu suvremenog balkanskog trubadura, flanera kojeg ne drži mjesto, čija je domovina čitava Jugoslavija. Iako ne možemo biti sasvim sigurni na što točno pomislimo kada kažemo da je pjesnik napisao roman, Nemoj me buditi sigurno može biti jedna moguća varijanta.

Roman dijeli sličan naslov – slučajno ili ne – s knjigom Ne budi se Liz Lawler iz 2017. godine, čiji žanr Google navodi kao psihološki triler. Također, naslov budi asocijacije na pjesmu Uzalud je budim Branka Miljkovića, navodeći na krivi trag kako bi ovdje riječi moglo biti o bremenitim i tužnim ljubavima. Lawler, s druge strane, navodi na trag koji je djelomično ispravan. Istaknimo i da ni opora poetika srpskog benda Goribor (pjesma Uzalud se budiš) Tomaševu romanu nipošto nije strana. 

Nemoj me buditi u dvije ukrštene narativne linije u pet poglavlja (koja su, kako je autor spomenuo na zagrebačkoj promociji, naslovljena prema poznatim trilerima/krimićima) pripovijeda o ludilu i besmislu. Prva, koja zauzima više mjesta, pripovijest je u prvom licu jednog novinara u četrdesetim godinama, stanovitog Marka, čovjeka koji je izgubio sve ideale (ako ih je ikada uopće imao), koji kontakte sa svijetom svodi na nužno, a okreće se alkoholu i, naravno, pripovijedanju. Druga je linija Markov novinski zadatak, trilerasta priča o Andreji koju bivši muž i bivši poslovni partneri prevare uzevši joj popriličnu, ali nikad izrečenu, svotu novaca.

Egzistencijalni mrak u kojem se Marko koprca jednostavne je logike – život je besmislen, te ako ju je ikada imao, svijet je ljepotu izgubio. Društvo je puno potkapacitiranih licemjera, a Markov je jedini zadatak biti toliko funkcionalan da bi preživio. Za razliku od figure dendija, koji se iz društva isključuje da bi se u njega uklopio (čak i više nego što to društvo od njega traži), Marko, modernističko-rastrzani flaner s probavnim smetnjama i kroničnim alkoholizmom, iz društva se isključuje, ali nikada u apsolutu, obitavajući na njegovim periferijama dok se na toj periferiji konačno ne institucionalizira.

Andreja se pak Marku obraća za pomoć, dajući mu svoje dnevničke bilješke o svom slučaju jer je iz njegovih novinskih tekstova osjetila društvenu "ištekanost". Paradoksalno, Andreja se za pomoć obraća čovjeku od kojeg se nikakav angažman ne može očekivati, čega je ona u neku ruku svjesna komentirajući kako je ona, baš kao i on, u ovom životu gošća. Andreja se u prvom licu uključuje u priču pripovijedajući o susretima s čovjekom kodnog imena Žika, mutnim tipom koji rješava stvari. Noir moment vrlo je dobro izveden, kako ambijentalno tako i dramaturški. Žika govori kao Žika, kreće se kao Žika, izgleda kao Žika, a od priče saznajemo točno toliko da nikada ne saznamo detalje, ali da se konstantno održava suspense.

Andreja se sa Žikom i Markom susreće u nekom hostelu dvjestotinjak kilometara od Grada, što je zgodan trag za ulaz u prostor u romanu. Prostori u romanu su ili ne-mjesta – benzinske crpke, generični hosteli na izlazu s autoceste, ni po čemu specifični socijalistički restorani u kojima je "vrijeme stalo" – ili su pak institucije poput sudnice i ludnice. Iz tog para izmještena stoji Markova "vlastita soba", koja je svojom prazninom i neuređenošću odraz pripovjednog ja bar koliko i pripovjedačevo tijelo koje se protiv svog vlasnika buni, ali bez uspjeha, koprcajući se u stalnom mučenju i bolovima.

Osim na Andreju i Žiku, vrlo je zanimljivo pažnju obratiti na sporedne likove u romanu, kojih je svega nekoliko. Likovi konobara, recepcionera i radnika na benzinskoj nikako ne utječu na radnju, ne skreću je u novi smjer niti je kataliziraju. Ti su likovi emanacija junaka – besmisleni su i potrošeni, svoje postojanje troše na ne-mjestima na kojima se život zaustavlja kako bi, nakon popijene kave i natočenog spremnika, nastavio teći nesmetano i nepromijenjeno. S obzirom na to da se radi o drugim likovima, njihovi se opisi, iako slični onome što junak tvrdi o sebi samom, ipak i od toga različiti. Tako će, primjerice, pripovjedač nonšalantno pretpostaviti da je jedan od radnika na crpki ("siroti mali hrčak"), dok je u prostorijama za radnike jeo, pio ili pušio, možda razmišljao o tome da se objesi. Kao što se vidi, Tomaš u Nemoj me buditi zna biti propisno duhovit, što poprilično diže čitav tekst, odmičući ga od pola preozbiljnog ("ernest", rekli bi Englezi) promišljanja egzistencije, dekadencije društva i tome slično.

No kada se takvo promišljanje dogodi, a da nije provučeno kroz raster blagog cinizma i verbalne dovitljivosti, pripovjedač se na trenutke pretvara u "komentatora društvenih zbivanja" (kako to gordo zvuči!). Govoreći o nekoj političkoj situaciji na koju se referira, objašnjavajući kako je u sudnici osjetio "zadah povijesti i nepravde" te kako "ovdje mračni umovi iz prošlosti i posthumno kontroliraju našu budućnost", tekst uspostavlja po sebe nepovoljnu povratnu vezu semantike i stila. U jednom je tekstu Haris Imamović sjajno poentirao, da parafraziram, kako ideološke parole nisu problematične jer su ideološke, nego jer su parole. Drugim riječima, parole – osim što ništa ne znače – pritom i zvuče loše, pretenciozno i u inače stilski vrlo dobrom tekstu bodu kao trn u oko. Jer da su stilski prodornije, da su jezična igra per se, onda više ne bi bile parole, jednoznačne i dosadne, i dobile bi semantičku višeznačnost i relacijski status literarnosti. Moguće je, doduše, reći kako komentar izvire iz prirode situacije lika – novinara koji se društvom bavi profesionalno, koji to društvo odbacuje iz ideje da je život u suvremenim ideološkim konstelacijama besmislenim – no nisam siguran da tekst pruža razloge za takvo tumačenje. Možemo reći da je Tomaš platio danak trenutnom društvenom poimanju književnosti koja tvrdi – posebice kada je riječ o pripovjednim oblicima – da je "komentiranje društvenih zbivanja" nužno da bi tekst bio nešto što se od njega očekuje, primjerice aktualan, umjesto da se usredotoči na sebe kao na umjetničku tvorevinu i tako postane moderan.

Kad smo već kod stila, osnovni je postupak na razini rečenice dosljedno pisanje kratkih, često u formi subjekt + objekt + predikat, pri čemu su spomenuti elementi ponekad prošireni atributima, apozicijama ili priložnim oznakama, ali nikada svime odjednom. Ako rečenica ima više surečenica, one su nezavisno složene i povezano veznikom, uglavnom i. Nema interpunkcije do točke koja sugerira rezigniranost, konstataciju. Iz ovoga izvlačimo dva važna momenta – bilježenje i ponavljanje. Kako sam pripovjedač tvrdi u razgovoru s Andreom, novinari "samo izvještavaju, ne tumače stvari". U skladu s tim, više će puta ponoviti kako u nešto "nije siguran" ili kako o nečemu "nema pojma".

Drugi, oblikovno važniji moment ponavljanja preslikava se sa sintaktičke razine rečenice na razinu iskaza i kompozicijsku razinu. Osim što ponavlja kako nije baš siguran, pripovjedač će o sebi dosljedno tvrditi kako su i on i svijet pripiti, rezignirani i besmisleni i u tim se iteracijama mogu naći stanoviti viškovi, posebice u predzadnjem poglavlju koje se iz perspektive dramaturgije teksta čini kao filler koji stoji tu da popuni zamišljenu cjelinu od pet poglavlja. Na razini kompozicije zanimljiv je trenutak ponavljanja s varijacijom. Konkretno, u neparnim poglavljima pripovjedač ponavlja dva dulja odlomka pri kraju kojih prima telefonski poziv iz redakcije. I dok se u prva dva slučaja javlja na telefon (zelena slušalica), u posljednjem odbija poziv (crvena slušalica) i time simbolički i konačno svijetu govori laku noć. Simbolika je uvelike pojačana dvama motivima s posljednjih stranica romana – grobljem i sanatorijem – čime pripovjedač jasno daje do znanja da je jedini izbor koji čovjek ima na ovom svijetu izbor između silaska s uma i silaska u raku.

Na samom se kraju otkriva i čitavi roman dodatno "unatrag" legitimira prostor sanatorija, soba u koju je pripovjedač smješten i iz koje "sve ovo piše". Iz ludnice, on u poeziji svog jezika u kojem "zelena prelazi u žutu, ali nikakve smrti ne vidi[m] u tome" očekuje bjelinu, odnosno smrt. Istovremeno, na ovom trenutku eksplicitno upućuje na svoje postupke kompilacije, slaganja pripovjednog teksta: "Sakupljam nepovezane žvrljotine i pokušavam ih uvezati u smislenu cjelinu o nemiru koji me ovdje doveo. Prepisujem i slažem, povezujem komadiće priče." Konačno, koraci iz pretposljednje rečenice te konstatacija iz posljednje – "Netko dolazi", tvore snažan i efektan kraj ovog romana o ludilu, preziru i suzdržanosti kojemu je osnovna zamjerka ta da u njemu ima previše poetskog patosa Marka Tomaša.

Foto: Screenshot serije True Detective.