Struja milenijalne svijesti

Engleski pojam millennial (hrv. milenijalac/ka) već se godinama koristi u online ali i offline javnom prostoru i označava generaciju ljudi rođenih u osamdesetima i devedesetima. To je prva generacija odrasla u jeku velikog razvoja komunikacijskih tehnologija. No, isto je tako odrastala za vrijeme jačanja terorizma i globalne ekonomske krize koji su uzdrmali naoko stabilne temelje globaliziranog svijeta. 

Ova se generacija više od prethodnih bori s nezaposlenošću, depresijom i općenitim beznađem. Prenesimo milenijalce na ove prostore, gotovo pa uništene ratom i korupcijom, i dobit ćemo jedan zanimljiv melange koji se utjelovio u liku Dane Draženovića iz romana prvijenca Poderana koljena Dine Pešuta (1990.) Sam Pešut je od svojeg relativno nedavnog dramskog debija Pritisci moje generacije (2013.) do ovog romana ostvario za današnje kulturne prilike i neprilike netipičan uspjeh. Osvojio je četiri nagrade Marin Držić, a dvije njegove drame igrale su i na daskama njemačkih kazališta.   

Roman pratimo iz perspektive protagonista Dane Draženovića. On je uspješni 27-godišnji glumac nagrađen u Cannesu i autor nekoliko dobro prodavanih dječjih slikovnica. Međutim, kao i mnogi hrvatski građani, nezadovoljan ekonomskim i političkim stanjem u Hrvatskoj seli u Berlin, nadajući se da će tamo napokon živjeti nekim normalnijim životom. Ali Dane ne može tako lako pobjeći od svojih problema. Nikako ne može pronaći idealnog stalnog partnera, ima nesređen odnos s majkom, nepostojeći odnos s ocem, troši novac na alkohol i droge, ne može se osloboditi tereta svojeg teškog djetinjstva u kojem je bio svakodnevno zlostavljan zbog svoje seksualnosti. Jedna od glavnih dilema koja ga muči jest hoće li izabrati sreću ili uspjeh. 

Upravo je zato Dane idealan protagonist romana koji izričito želi obuhvatiti ovo kompleksno i teško doba u kojem živimo, u kojem tzv. milenijalci poput njega pokušavaju, uglavnom bezuspješno, pronaći sebe i smisao u svojim životima, a da imaju i materijalnu sigurnost. 

Dane utjelovljuje mnoštvo karakteristika tipičnih za milenijalce (zanimljivo je što prevladavaju one negativne): preosjetljivost, izraženu samosvijest, socijalnu osviještenost, ovisnost o tehnologiji, nemogućnost stalnog zaposlenja, nestrpljivost, iskompleksiranost. Iako ove karakteristike doprinose njegovom sazrijevanju u inteligentnog, tankoćutnog i socijalno angažiranog umjetnika, one su s druge strane i ogroman kamen spoticanja, kako u Daninom stvaranju slike o samome sebi, tako i u odnosu s prijateljima, obitelji i ljubavnicima koji se pojavljuju u romanu. 

Danu upoznajemo kroz njegove misli tijekom višemjesečnog boravka u Berlinu. Te su misli asocijativne, nabijene povrijeđenim emocijama i intelektom te su često, zbog njegovog labilnog psihičkog stanja (naime, boluje od depresije) kaotične i, u nekim trenucima, nesređene. Danin oštar, ali opterećen um autor prevodi u guste i asocijativne rečenice. Većina se misli vrti oko njegovog nesretnog djetinjstva, nezadovoljavajućeg ljubavnog života, ali i oštrih i ironičnih zapažanja o suvremenom kapitalističkom društvu, o njegovim inkarnacijama u Hrvatskoj, ali i u Njemačkoj. Gotovo da nema aktualne i suvremene teme koju Dane ne secira dok lunja Berlinom –  utjecaj Hollywooda, terorizma, #metoo fenomena, društvenih mreža i virtualnih veza – kao i onih univerzalnih, poput ljudske patnje, obiteljskih i ljubavničkih odnosa.

Kako je već rečeno, roman je ispričan iz Danine perspektive, ali ne iz prvog, već iz trećeg lica. Tu se javlja jedan od bitnih problema romana. Nije jasno zašto se autor odlučio za treće lice s obzirom da cijelo vrijeme pratimo samo Danine misli, a ne uključuju se perspektive ostalih likova. Čini se kao da je autor mislio da će korištenjem trećeg lica umjesto prvog uspjeti povećati distancu između protagonista i sveprisutnog pripovjedača. No, činjenica da je cijeli roman zapravo jedna duga struja svijesti pokazuje da je Dane Draženović toliko opsjednut i opterećen sobom da nikako ne uspijeva razbiti ljušturu u kojoj se nalazi i zapravo se obratiti čitatelju. 

Za razliku od Dane, o kojem saznajemo mnogo toga već na samom početku romana, o ostalim likovima znamo samo onoliko koliko je bitno za Danin osobni odnos s njima. To su uglavnom njegovi ljubavnici, prijatelji i članovi obitelji. I oni su mu jako slični po neurozama i općem životnom nezadovoljstvu. Ponekad se perspektiva prebaci i na njih, ali njihovi glasovi zvuče gotovo jednako kao Danin. Bilo bi bolje da se, primjerice, iz perspektive ostalih likova ocrtava i gradi Danin lik, ali i oni sami. 

Objašnjenje za ovako 'negativnu' karakterizaciju likova možda je u poimanju da što je glavni lik opterećeniji traumama i neobičnostima, to je slojevitiji. No lik ne može biti samo hrpa trauma, isto kao što ne može biti ni samo ono što govori, ni ono što čini. Zaokružen, višedimenzionalan lik mora biti sve to i još mnogo toga – on je nesvjestan pokret rukom koji napravi kad je nervozan, neočekivana reakcija; on se sastoji i od naoko nevažnih trenutaka kao kad uživa u zalazu sunca ili ispija kavu svaki dan u određeni sat. Lik se zaokružuje i u interakcijama s ostalim likovima, kojih ovdje nema puno, pogotovo u obliku dijaloga (što je neobično s obzirom da je autor dramatičar). Kada su dijalozi prisutni, oni ne mijenjaju puno 'krvnu sliku' romana jer ne 'guraju' priču prema naprijed niti doprinose zaokruženju likova i njihovih međusobnih odnosa. Osim toga, problematično je i što se neki likovi uvode u roman kao da će imati bitnu ulogu u njemu, da bi ih se na pola puta ostavilo sa strane i opet vratilo Dani i njegovim problemima.

Autor se bavio širokim nizom tema koje su potonule pod teretom protagonista. Usprkos tome, Pešutu se moraju priznati pronicljivost i oštroumno dijagnosticiranje boljki nove generacije – nemali je broj rečenica vrijednih podcrtavanja, prepisivanja i pamćenja, koje navode na razmišljanje, a u mnogima se nije teško prepoznati. Zadivljujuća je autorova ambicija i hrabrost da se uhvati ukoštac s tako zanimljivom i kompleksnom temom kojom se nove generacije autorica i autora trebaju baviti (zanimljivo je što su ove godine, uz Pešutov, objavljena još dva romana koja se bave mlađom generacijom: Turbofolk Viktorije Božine i Uvjerljivo drugi Svena Popovića). No, Poderana koljena pate od česte boljke prvih romana, u kojima autor želi sve 'isuti' u roman – svoje frustracije, stajališta, inteligenciju i spisateljsku vještinu, svoje opsesije, ali što na kraju od djela učini kaos u kojem nema mnogo mjesta za čitatelja.