Utorak
03.07.2018.

Poza jedne generacije




Extra_large_morrissey
Morrissey, pjevač Smithsa (Foto: rodrigoferrari / Flickr)
A+ A-
Načini mišljenja i percepcije takozvane stvarnosti povijesno su uvjetovani, a 'duh vremena' i 'generacija' neki su od termina kojima običavamo opisivati razlike u tim načinima koji se vremenom mijenjaju. Književnost tu nije iznimka, a na hrvatskoj književnoj sceni ogledni je primjer Sven Popović, mladi (1989.) autor koji je dosad objavio dvije knjige, a po izlasku prve (Nebo u kaljuži, MeandarMedia, 2015.) prišivena mu je etiketa glasa generacije koji ispisuje duh vremena. Ne ulazeći u probleme ovakve postavke – primjerice, koliko je duh vremena konstrukt dominantnih društvenih skupina koje postavljaju trendove i da samo književno polje ima potrebu za novim imenima  – napomenuli bismo kako Popović i novim romanom Uvjerljivo drugi gazi 'generacijskom' stazom. 
 
Prvi prilog tezi nalazimo prije početka pripovijedanja u rečenici "Ovaj roman nije o mojoj generaciji niti je njoj posvećen.", što može značiti da tekst šalje znakove da bi to mogla biti generacijska proza, a sam bi iskaz u tom smislu bio ironičan. Popović je izgradio pripovijest oko tipskog lika, mladog umjetnika (pisca), prekarnog radnika u kulturi, ekonomski depriviranog i kulturno privilegiranog. Lik je to koji pokušava stabilizirati svoj identitet u košmarnoj stvarnosti kasnih dvadesetih, koje u njegovom slučaju znače odgođeno odrastanje, život s roditeljima, probleme ljudskih odnosa (s djevojkama i prijateljima), odnos spram pisanja te partijanje i smucanja gradom. Dakle, riječ je o mladom autoru čiji je junak mladi pisac, k tome iz urbanog miljea, pa nije teško zaključiti na kakvu emerging scenu ovaj tekst puca.
 
Ako pogledamo iz ptičje perspektive, dakle kompozicijski, roman je složen od devet poglavlja koja su napisana u fragmentima, pri čemu svaki fragment označava jednu scenu koje se pak vežu u sekvence scena. Kombinacijom radnje, pripovjedačevih komentara, opisa i dijaloga Popović uspješno vodi priču od razine fragmenta do cjeline, a urbani leksik, natrpani glagoli kretanja i brze izmjene scena čine od Uvjerljivo drugog dinamičan i pitak tekst. 
 
Osnovna je tema koju postavlja roman, a koja je na ovaj ili onaj način upisana u svaki književni tekst, pitanje identiteta i promišljanje svoje poziciju u svijetu. Odnos ja-svijet bi se u ovom slučaju mogao svesti na dvije osnovne relacije. Prva je – ja sam bolji od svijeta, i taj se stav ovjerava u mnogim situacijama. Tako pripovjedač govori kako danas ima previše pisaca i premalo književnosti, a ljudi su vrijedni onoliko koliko imaju stila i ukusa u, primjerice, muzici i filmovima. 
 
Istovremeno, on je nedovoljno dobar za ovaj svijet, odnosno – nedovoljno prilagođen. Bliži se tridesetoj, živi s roditeljima, piše za neki magazin i gunđa kako su "starci" živjeli u boljem svijetu ("Nas su prevarili i ostavili nam ruševine.") te da ustvari nije lijen, samo ga nitko ne želi zaposliti. Svoju (uvjetno rečeno) luzersku poziciju nosi prilično rezignirano, umanjujući si slobodu i mogućnost djelovanja. Svijet je zao, pokvaren i nema ukusa; ja sam bolji od toga, ali sam neuspješan po kriterijima koji važe za uspješnu, građansku individuu. Ja, ustvari, nisam ni imao šanse, zato i mogu sve ismijavati. 
 
Istovremeno, pripovjedač kao da je svjestan činjenice da mu svijet ustvari nije ništa dužan i da je hipsterska ironija, koja će zakolutati očima na sve što nije dovoljno kul, naprosto mehanizam obrane od stvarnosti (što priznaje uglavnom u komentaru, a rjeđe u dijalogu s drugim likovima koji bi mogli vidjeti njegovu ranjivost). Najvidljivije je to u dijalogu pripovjedača s Hanom koja ga je, kako kaže, skicirala u samo nekoliko grubih poteza: "Jest. Vječni mučenik. Tragični heroj. Voliš jad, a mislila sam da si zaista lud. Da nikad ne ponoviš istu rečenicu. Zapravo ti se leksik sastoji od unaprijed izvježbanih fraza koje često nisu ni tvoje. Čak i život guraš u tu šablonu. Ah, mačistički i frajerski pisac koji to zapravo nije, sve je to autoironija, a u biti si smušen i skroz normalan." (str. 76)
 
Kad bismo se odlučili na socioekonomsku skicu svijeta romana, mogli bismo reći kako pripovjedaču zapravo i nije toliko loše.  Za početak, iz romana saznajemo kako iza sebe ima jednu zapaženu knjigu, a podršku u pisanju pronalazi u prijateljima umjetnicima (fotograf, pjesnik itd.). Također, i pripovjedačev je otac pisac koji mu komentira rukopise, a nuklearna obitelj s mačkom djeluje stabilno i zabavno (iako saznajemo da je otac prebolio rak): roditelji mladom piscu puštaju muziku koju voli (Libertinese) da ga oraspolože, otac izrađuje igračke za mačku, majka ga ispituje o rukopisu i peče bureke... Spominje da zna puno ljudi u gradu (iako ih polovicu, naravno, prezire), ispija pića sa starijim kolegama, a grad u koji je smještena radnja likovima pruža sadržaj u vidu klubova, koncerata, umjetničke scene i slično. Konkretno ugnjetavanje doživljava od kvartovskih štemera, u trenirkama i "bez vrata", a takvi ionako maltretiraju skoro sve redom. Ovako opisano čini se da je pripovjedač, ako već ne privilegiran, a onda barem ne toliko depriviran koliko se želi prikazati, što ipak ne umanjuje njegovu zbunjenost i tjeskobu.
 
Pogubljenost i nezrelost su osobine koje, u kombinaciji s obrazovanjem, dobrim ukusom i sličnim, proizvode ironiju kao način odnosa prema svijetu. Pritom je osnovno vrijednosno mjerilo kategorija 'kula', što i nije nužno problem romana. Problem Uvjerljivo drugog je taj što nema odmaka od pozicije koju zauzima, odnosno što je jedina pozicija koju propagira ona (kvazi)ironijska koja se opet, poput bumeranga, vraća kroz druge razine teksta. Dok pripovjedač priznaje da je sve to samo poza, on svojim pretjeranim inzistiranjem na motivima poput razgovora o Kunderi nakon seksa i partijanja s kulturnim undergroundom potvrđuje ono što djelomično ismijava, a ironijska samodopadnost se iz sadržaja prelijeva u stil u kojem se forsiraju humor, ekspresivne slike i urbani imaginarij koji klizi u patetiku ("Nekad sam znao sanjati jedan gradu u magli. (...) No grad iz mojih snova nedavno je nestao, ostalo je samo nebo.", str. 51).

Osim stila, rupe se vide i u višku koji tekst proizvodi silno se pokušavajući svidjeti samom sebi. Primjerice, pripovjedač-pisac reflektira o svom pisanju, što je i očekivano, a vlastitu poetiku definira ovako: "A što da ti kažem? Brijem na hardboiled stil koji prošaram poetskim naletima magijskog realizma." U redu, ali što to zapravo znači u kontekstu samog teksta? Ne mnogo više od same konstatacije koja nije poduprta strukturno, samim pripovjedačevim glasom, izborom tema ni samim stilom. Sličan uteg predstavlja i gomilanje referenci na koje se pripovjedač oslanja kako bi se definirao, a koje nose kulturološki prestiž i pokazuju birani ukus mlade urbane gerile.

Primjerice, kroz sjećanje se uvode likovi Zigija i Džoke, a na ime Džoke pripovjedaču se zgrčio želudac zato što je "Džoka prvi iz društva koji je umro". Džoka se ne spominje ni prije ni poslije; motiv smrti je bučan koliko i suvišan, ali je dobrodošao da se u priču ubace Smithsi. A Smithsi su u pripovjednom svijetu Uvjerljivo drugog poželjni, kao što su poželjne i brojne druge reference, od Cortázara i Bolaña do domaćeg benda Seine i rumunjskog pjesnika Cosmina Perţe. Svi se ovi senzibiliteti raznim manevrima (spominjanjem kroz dijaloge, citiranjem prije početka pripovijedanja u poglavlju, parafrazama) slažu kolažno-eklektično, a funkcija im nije da oslobađaju nove razine čitanja, nego da legitimiraju pripovjedača kao arbitra dobrog ukusa.
 
U sličan tip viška možemo pribrojati i lik Nataše. Uvodi se u simpatično napisanoj sceni u kojoj pripovjedač stoji na balkonu, dok Nataša, koja ga prvi put vidi, s balkona na suprotnoj strani zgrade diže majicu i poziva ga u stan. Nataša se u ostatku teksta spominje u samo jednoj sceni, kao prijateljica jedne od junakovih ljubavi, a njena je funkcija isključivo ta da pokaže koliko je mladi pisac neodoljiv. Vrhunac samodopadnosti iskače u rečenici koju, prenoseći riječi pripovjedačeve (bivše) djevojke Hane, izgovara njegov prijatelj Emir: "Rekla je da si ti momak kojeg želi željeti.", što u romanu ostavlja dojam pažljivo osmišljene reklamno-spisateljske poze. 
 
Šteta, jer Popović očito može biti i vrlo dobar stilist, pogotovo kad zareda par efektnih kratkih rečenica: "Nastupila je tišina. Svijet je i dalje bio topao. Mrak se spustio. Mrak i tišina i umirući žar i hladne ruke. Usne su mi suhe." (str. 65). Isto tako, dobri su momenti uspjelog humora, pogotovo kad se radi o seksu: "S nekima nisam spavao. Bio sam suviše pijan. Prvo bi se balavili, ja bih ih počeo zadovoljavati a la oral, onda bi one htjele penetrato, ja ne bih mogao, onda bih zaspao." (str. 156.) Na razini leksika, vrlo je uspjela upotreba španjolskih izraza koji dodatno daju na šarmu dobro pisanim dijalozima. Također, Uvjerljivo drugi je sastavljen od niza dobrih mikromanevara kao što su grafičko izostavljanje naglašavanja dijaloga crticama, što ubrzava čitanje, dok su neki, poput ne baš duhovitih fusnota, slaba mjesta. 
 
Potencijal koji tekst ima ugušen je stavom u kojem je pripovjedačeva ironija uvijek i auto-ironija, ali pri čemu se ne proizvodi odmak od pripovjednog svijeta kojeg stvara, a koji bi pripovjedaču omogućavao da govori iskrenim glasom, ranjivo, izlažući se, umjesto da se skriva iza svog statusa i sustava vrijednosti koji nije mnogo više od mode. A to ne može zato što 'uvjerljivo drugo' pripovjedno Ja, kul luzersko i komotno u svojoj situaciji relativne ekonomske i kulturne privilegiranosti, pati od toga da se svidi stilom, začudnim metaforama, referencama koje bi trebale imponirati i govoriti čitatelju – ovaj pripovjedač je kul. Što je šteta, jer bi bio više kul da se ne pravi kul i da roman iščaši 'generacijsku' (samo)percepciju i uhodane načine mišljenja od kojih autor, mehanizmima književne transpozicije, ispisuje tekst. Tako bi se, čini se, uklonila poza iz glasa, a oslobodila spisateljska vještina koja se u romanu ipak demonstrira.
POVRATAK NA VRH STRANICE