Ponedjeljak
05.10.2015.

Hipsterska lutanja

naslov knjige Nebo u kaljuži autor Sven Popović
izdavač Meandarmedia (Zagreb) godina izdanja 2015.



Extra_large_dinko_sven_popovic
Foto: TheeErin (Flickr)
A+ A-
Rijetko kad se u Hrvatskoj o književnom debiju autorice/a u njezinim/njegovim dvadesetima govori i piše u onoj mjeri u kojoj je to proteklih mjeseci bio slučaj s knjigom Nebo u kaljuži Svena Popovića (Zagreb, 1989.) Štoviše, ova prozna zbirka – koja nije i konvencionalna zbirka priča – u medijima se spominje kao amblematsko 'generacijsko' štivo i instant-kultni naslov. Nebo u kaljuži dospjelo je, među ostalim, i na nacionalnu televiziju, a promovirana je u doista atraktivnom aranžmanu u zagrebačkom klubu Spunk.
 
Recimo to odmah: dobar dio medijskog i kritičarskog zanimanja koje je knjiga pobudila nesumnjivo dugujemo izvanknjiževnoj činjenici da autorov otac nije nitko drugi do poznati pisac Edo Popović. Popović stariji svojedobno je načinio proboj upravo jednom proznom zbirkom koja je stekla kultni i 'generacijski' status, Ponoćnim boogiejem iz 1988. Nadalje, proza iz Ponoćnog boogieja ukorijenjena je u urbani milje osamdesetih, presudno obilježena iskustvima novoga vala i pripadajućom subkulturom. Imamo li na umu da je u Hrvatskoj u tijeku sveopća medijska eksploatacija 'zlatnih osamdesetih' i 'novovalnog doba', inflacija raznoraznih paralela još je manje iznenađujuća.
 
Samo donekle u šali, moglo bi se ustvrditi kako Sven Popović ne samo da ne bježi od presudnog utjecaja očinske figure, nego taj utjecaj i prigrljuje. Ne mislim, dakako, na građansku osobu Ede Popovića i njezin odnos s vlastitim djetetom, nego na Edu Popovića kao književnu figuru. Utjecaj Popovića starijeg, kao jednog od rodonačelnika određenog načina pisanja i osjećanja svijeta u domaćoj prozi, itekako je prisutan u Nebu u kaljuži. Usudio bih se dodati da bi taj utjecaj bilo lako razaznati i kad ne bismo ništa znali o izvanknjiževnom srodstvu dvojice pisaca.
 
Nebo u kaljuži knjiga je proznih zapisa koji nisu uvijek i priče. Događajnost u toj prozi nerijetko je svedena na minimum, a dominantan je udio atmosfere. U najvećem dijelu zbirke pripovjedač i fokalizator je dvadesetineštogodišnjak po imenu Elias, koji sa svojim društvom sluša glazbu, svira, pije i općenito 'visi' po gradu, bez velikog plana za danas, sutra, ili za malo dalju budućnost. Scene i dijalozi postavljeni u noćne klubove, u bašte kafića, ili na tramvajske stanice smjenjuju se s introspektivnim dionicama i s mjestimice lirskim, a mjestimice esejističkim izletima. 
 
Knjiga sadrži upadljivu 'retro' komponentu, koja se manifestira dvojako. Najprije, perspektiva iz koje je pisana budi reminiscencije upravo na one književne tokove i senzibilitete koji se javljaju s generacijom Ede Popovića, a nerijetko se podvode pod nepreciznu oznaku 'stvarnosne proze'. No, 'retro' senzibilitet baštine i sami junaci knjige, Elias i njegovi prijatelji: već ih i urednički blurb na poleđini knjige naziva "analognim momcima u digitalnom svijetu", ističući njihovu odanost gramofonskim pločama umjesto suvremenih zvukovnih formata. Izborom takvih likova autor Neba u kaljuži priskrbljuje unutarknjiževni materijal za retro spisateljska rješenja koja je odabrao.
 
Popović demonstrira za svoje godine impresivnu sigurnost u jeziku i rečenici. On vrlo upečatljivo oblikuje snovitu atmosferu tumaranja po gradu, pohođenja klubova u gluho doba noći, ali i dangubljenja po ulicama velegrada na pustom ljetnom danu. Citati iz izvora u rasponu od domaćih pisaca poput Sime Mraovića i Delimira Rešickog, preko novovalnih sastava, do suvremenih indie rock bendova, uglavnom uspješno doprinose izgradnji atmosfere. 
 
Istina, minimalistička fabula i neprestano fragmentiranje teksta mjestimice predstavljaju i balast za ovu prozu. Pojedine dionice Neba u kaljuži djeluju razvučeno i usiljeno, i lako je zamisliti da bi malo više fabularnosti tu bitno popravilo dojam. Mlađi autori i inače ponekad zaziru od čvršćih pripovjednih matrica; u Popovićevom slučaju vjerojatno igra ulogu i njegova nevoljkost da iskorači s terena na kojem se dobro snalazi (i toga je svjestan). Ipak, najveći dio knjige čita se glatko, s dojmom da iza te proze stoji autor siguran u svoju sposobnost i znanje.  

S druge strane, za knjigu čije 'generacijske' pretenzije mnogi pozdravljaju, ostaje nejasno o kojoj i kakvoj generaciji ona zapravo govori, te kome bi se kao 'generacijska' lektira obraćala. Za pohvalu je što Popović današnje dvadesetineštogodišnjake ne prikazuje stereotipno – kao zombije uronjene u ekran vlastitog mobitela koji znaju samo za kratkotrajne adrenalinske tripove i površna zadovoljstva. Ipak, način na koji njegovi junaci navikama i ponašanjem strše iz ovih društveno-povijesnih koordinata čini da oni djeluju više kao iritantni pozeri nego kao otpadnici, a još manje kao 'tipični' pripadnici određene skupine i miljea. Apolitičnost, ravnodušnost spram društvene okoline, gubljenje u beskrajnim raspravama o rock'n'rollu, neshvatljivom ženskom rodu i sjebanosti svijeta, sve uz alkohol i vinil, danas predstavljaju luksuz. 

 
Sredinom osamdesetih godina, samoupravni socijalizam zapao je u duboku krizu, nacionalni šovinizmi bili su u usponu, a postajalo je očigledno da rockerski i punkerski ideali zajedništva i autentičnosti teško mogu biti zamjena za nedostajuću političku alternativu. Osjećanje fundamentalnog nesnalaženja u društvu i odbijanje njegovih konvencija cijele je naraštaje vodilo u eskapizam. To osjećanje u književnosti je uvjerljivo predstavljeno, između ostaloga, i u prozi Ede Popovića. 
 
U ovo doba, naprotiv, eskapistički sentiment djeluje kao gard, poza iza koje stoji dobar stupanj društvene privilegiranosti. Jasno je da Popovićeva namjera uopće nije morala biti da napiše realističnu, a kamoli 'stvarnosnu' knjigu, niti je to, da se razumijemo, njegova obaveza. Međutim, niz signala govori nam da Nebo u kaljuži ipak jest smješteno u ovu našu, 'postsocijalističku' i 'tranzicijsku', konkretno hrvatsku i zagrebačku sredinu. U knjizi posredno susrećemo ključne topose studentske kulture iz nultih godina, poput prosvjeda u Varšavskoj ulici i studentske blokade u Zagrebu 2009. "Propustio sam revoluciju", saopćit će nam njegov protagonist, više ravnodušno nego ironično: "(...) Kad sam se probudio, ograde su bile srušene, a barikade osvojene." 
 
Hipstersko-nihilistički stav Popovićevog Eliasa vjerodostojno je oblikovan i možemo ga shvatiti kao da dolazi iz lika, no malo ironijske distance s autorskih pozicija svejedno ne bi bilo na odmet. A kad jedna priča započne ovakvom reminiscencijom: "Bio je to dan kad su osudili neke generale. Ja o tome nisam imao pojma. Meni je glavna vijest tih dana bila suradnja pjevača Nationala i Caveovog Grindermana." – takvog protagonista imamo dobrog razloga nazvati privilegiranim hipsterom. 
 
Sve ovo ne diskvalificira nužno Popovićevu prozu; Nebo u kaljuži još uvijek je i više nego solidan prvijenac. Ipak, valja reći da posrijedi nije ona vrsta knjige kojom su je mediji proglasili, a koja se i sama ponegdje truditi biti. Bit će vrlo zanimljivo pratiti u kojem će se pravcu Popović dalje razvijati; u svakom slučaju, temelji za njegovo književno sazrijevanje nesvakidašnje su dobri.
POVRATAK NA VRH STRANICE