Avokado književnost

Tatin sin Dine Pešuta, nagrađivanog mladog dramskog autora, drugi je njegov roman, nakon Poderanih koljena koja su izašla 2018. (oba u izdanju Frakture). Pešut u novom romanu nastavlja, uz osvježenu motiviku, priču underdog gej milenijalca s kulturno-književnim aspiracijama. On je provincijalac u Zagrebu, habitus iz kojeg je potekao prezire književnost koliko i homoseksualce; završio je engleski jezik i komparativnu književnost, piše poeziju (do kraja romana izlazi mu zbirka), no radi na recepciji jednog hotela jer je kultura "jedini prostor gdje je i ljevici ugodan i nužan nepotizam". Na početku romana saznaje da mu otac boluje od raka te s njim pokušava uspostaviti kakav-takav odnos dok je još živ.

Tekst na jednoj razini pokušava opisati odnos pripovjedača/junaka Luke s ocem, sukob generacija i sraz svjetova, hipsterski Zagreb sadašnjice (što se tiče vremena i prostora stvar je jasna – "Zagreb nakon onog referenduma"), kritizirati neoliberalni kapitalizam iz neke tobožnje klasne perspektive, pronaći mjesto kulturi i književnosti u svemu tome, te još ponešto. Od navedenog, recimo to odmah, ne uspijeva ni u čemu; u tom neuspjehu on ustvari uspijeva nešto drugo – postati paradigmatičan kao slika književnosti u nizu drugih pomodnih sitnica našeg vremena, i u tome između Tatinog sina ili, primjerice, električnog romobila i avokada nema neke suštinske razlike.

Pripovjedačeva obiteljska situacija iz koje vuče traume otprilike je sljedeća: depresivna majka alkoholičarka koja pogiba u automobilskoj nesreći, odsutni, od obitelji odvojeni otac i odrastanje u malom zatvorenom mjestu. Otac i sin nikad nisu bili naročito bliski, a u vremenu romana razdvaja ih sva sila tipičnih opreka, generacijskih i kulturnih. No, suprotno očekivanju, otac od sinovljeve seksualnosti ne radi problem, a potiče ga i u pisanju. Osjećaj krivice je obostran: otac je svjestan da nije bio dobar otac, čega je svjestan i sin; no sin je također svjestan toga da upravo on mora učiniti dodatni napor kako bi se situacija popravila iz najmanje dva razloga: zato što je otac bolestan i zato što on bolje razumije oca nego što ovaj razumije njega. Suprotno uvriježenom mišljenju da djeca ne bi trebala odgajati svoje roditelje, pripovjedač Tatina sina sprema se obrnuti postupak kako bi se pomirio s ocem, a u konačnici i sa samim sobom.

Otac govori plastično: on je "radnik obični", kako je to Nervozni poštar formulirao u pjesmi Srce od zlata: pun je psovki i poštapalica, rečenice su mu jednostavne, tok misli uglavnom linearan, često se ponavlja. Koristi se izrazima gnomskog karaktera (na primjer: "Treba biti sretan"), koji mogu značiti sve, a uglavnom ne znače ništa. Nakon što ste ga čuli jednom, otac stalni vrti jednu te istu priču, kao što to – barem što se tiče njihovog odnosa – čini i pripovjedač. Naposljetku – spoiler alert – otac preživi rak i njihov se odnos, u mjeri u kojoj je to moguće, normalizira, čime Tatin sin dobiva prizvuk tople ljudske priče.

Osim obruča spomenutog odnosa, pripovjedačev se krug širi na prijatelje, ljubavnike, kulturu hipsteraja itd. U tome se osjeća bijes i nemoć kroz koje progovara cinizam sličan kao kod Svena Popovića: slika autsajdera koji podrugljivo i svisoka gleda na svijet čija su mu vrata, zasad, zatvorena. Iz sve sile oprečnih osjećaja koje pripovjedač osjeća spram urbane, mlade i kul srednje klase Gordan Duhaček je precizno izveo sljedeće: "Lukin problem s kapitalizmom nije ideološki, pa ni politički, već u tome što se, unatoč obrazovanju i talentu, nije uspio ukrcati u višu srednju klasu…" Sjajno se to vidi u sljedećoj rečenici: "Kavu pijem u preskupom kafiću u centru grada." Tko bi rekao da sjedi u preskupom kafiću? Očito netko tko troši više nego što ima, i to kako bi ispijao kavu na mjestu koje je in. Dok živi okružen nedostižnim, Luka svijet oko sebe – svijet programera, dizajnera, arhitekata, korporativnih mađioničara i srednje klase općenito – provlači kroz raster cinizma i ironije, objašnjavajući pritom kako je taj svijet površan, a on, eto, nije jer piše poeziju i nema love. Dok deklarativno bježi od svijeta konfekcijskih vrijednosti u kojem je svaka autentičnost ista, tekst svojom banalnošću i izostankom bilo kakve ideje o književnosti postaje upravo to: konfekcijska roba namijenjena istoj onoj površnosti koju uzima za materijal svoje sižejne obrade, svijetu neoliberalnih korporacija, life-coachinga, jedrenja, električnih romobila i, dakako, avokada.

Pripovjedač spominje da čita poeziju Wystana Hugha Audena i da mu je to obrana protiv cinizma. Što zvuči zgodno i u to se može povjerovati – poezija kao misao ljepote, onkraj misli "vremena ironije" koje, ako je vjerovati Arsenu Dediću, nema svoj "ljubavni rječnik" – ali se, također, ne ovjerava u tekstu. Indikativna je u tom smislu rečenica koju izgovara pripovjedač kada opisuje što radi u dugim noćnim smjenama na recepciji hotela: "Noću stignem jako puno čitati." (kurziv I. T.) Ovo se moglo reći na toliko načina, a pripovjedač je odabrao baš – jako puno. U romanu ova sintagma ima prizvuk laži jer pripovjedač maločime demonstrira pročitano, pri čemu je alternativa – da zaista čita, ali da ništa nije naučio – još i gora.

Ovakvi jednostavni iskazi usmjereni postizanju učinka svojim leksičkim i sintaktičkim ustrojem otkrivaju više nego što im je namjera. Osim što prepričava, što je osnovni način Pešutova prenošenja informacija (na što je ukazao Dinko Kreho u kritici Poderanih koljena), ovom se rečenicom pripovjedač, kao i inače u romanu, želi predstaviti kao kul lik koji živi književnost, što god to značilo. "Noću stignem", drugim riječima: "danju ne stignem", jer danju predstoji borba sa životom, ljubavnicima, prijateljima, ocem, grebanje na vrata hipsterskog raja, "uranjanje u dokoličarsku klasu", kako sam pripovjedač vrlo precizno navodi. U tome mu pomažu prijatelji, primjerice Antun.

Antun je posebno interesantan lik: on je partner Lukina bivšeg ljubavnika Gorana, dvadesetjednogodišnji student komparativne književnosti i povijesti umjetnosti. Antun krišom pročita Lukinu poeziju koja ga oduševi. Ono što Antun u tom trenu izgovara vrijedi citirati u cijelosti:

"Goran mi je dao da pročitam tvoje pjesme. Zapravo, nije mi dao, nego sam ja našao i pročitao. Nisam mogao prestati. Tako je prekrasno. Ja nikada to nisam vidio. I stvarno me... Ne znam. Ja mrzim poeziju, ja to ništa ne razumijem. Ali me je... Ne znam. Ja mislim da to treba vidjeti više ljudi. Ne znam nekako."

OK, ne moraju svi studenti književnosti govoriti kao da pišu kritiku, ali: "Tako je prekrasno." Ozbiljno? Što nam to govori i o čemu? Je li se ovdje pripovjedač htio praviti važan, ali onako, neposredno, kroz govor drugog lika? "Ja nikada to nisam vidio." Što pak to sad znači? Da student, nagađamo, treće godine komparativne književnosti nije čitao, primjerice, Baudelairea ili bilo koju pjesnikinju ili pjesnika iz kanona Zapadne poezije pa mu ništa nije bilo niti slično ovome što piše mladi Luka? Dobro, možemo dozvoliti mogućnost da je Luka prodigy stiha, ali za to ne bismo dali ruku u vatru. A: "Ne znam nekako"? Na ovom bi se i najsnažniji tumači slomili.

Karikiramo, naravno, ali poanta je jasna – književnost se kao motiv koristi kao šminkerski bedž. Tu je sintagmu svojevremeno iskoristio Ivica Prtenjača govoreći o tome kako je za pisce njegove generacije Danilo Kiš postao upravo to: "brend, firmirana jaknica, skupa košulja…" Upravo ono što je za ovaj tekst cijela književnost, utjelovljena u studiju komparativne književnosti. Time Pešut nehotice piše tvrđi realizam no što je zamislio jer piše o ljudima koji se književnošću na neki način bave, ali ih ona suštinski ne zanima, i taj se stav u ovom tekstu, kao u dvostrukom ogledalu, zrcali i iznutra i izvana.

Kada se u Povratku u Reims Didier Eribon obračunavao s bremenom prošlosti, odnosa s roditeljima i kompleksom klase, učinio je to s intelektualnom zrelošću i mirnoćom. Kad je Sally Rooney u Razgovorima s prijateljima opisivala grebanje po vratima srednje klase, učinila je to sa stilom, pronicljivo i duhovito. Ničeg od navedenog kod Pešuta nema, kao što nema ni dobrodošlo spuštenog garda i nelagode izravnosti iz tekstova Espija Tomičića u kolumni Održati Tamagotchija na životu što duže. Ali ima površnih i jednoobraznih likova, pomodnog poziranja i samozavaravanja. Jer Tatin sin, uostalom, i nije književnost, nego nešto između wannabe literariziranog zapisa s bloga, novinskog teksta i pomodne sociološke analize s osvrtom na klasu i queer. A u književnost ga je promovirao upravo onaj svijet i vrijednosti od kojih pripovjedač tobože toliko zazire.