Stalna je samo mijena

"Rastvaram klupko jezikā. Hvatam rub niti i vučem je da oslobodim glazbu i svjetlost. Otkriva mi se slika. Od nje stvaram pupoljke koji mi se sviđaju i zakazuju susret s cvijećem. Sve to noću, uz ortaštvo zvijezda i rijetkih ptica koje su odabrale slobodu.

Ja sam stablo pjesama. Smijem se prolaznomu i vječnomu.

Ja sam živ." (str. 61.)  

Zbirka Stablo pjesama: osobna antologija (1992. – 2012.) Abdellatifa Laâbija objavljena je 2019. godine u okviru VBZ-ova projekta Na margini: manje zastupljeni glasovi, žanrovi i iskustva u europskim književnostima. Nedavno je predstavljena na festivalu autora i sajmu knjiga vRIsak u Rijeci, gdje je publika imala priliku slušati autorovo čitanje stihova na francuskom jeziku. Valja podsjetiti kako je u okviru Booksinog festivala Revija malih književnosti 2018. godine autor domaćoj publici predstavljen proznim tekstom u antologiji Ovo tijelo nije kuća, u koju su uključeni književnici Magreba.

Ova antologija prvi je opsežniji prijevod autorove poezije na hrvatski jezik koji je odradila Lea Kovács. Prije detaljnije analize, važno je skrenuti pozornost čitatelja na činjenice u autorovoj biografiji koje se zrcale u njegovoj poeziji i služe kao potencijalan ključ za čitanje i ove zbirke. Autor je bio osnivač i glavni urednik društveno-političkog, ujedno i književnog časopisa Souffles (Dahovi) sredinom šezdesetih godina u Maroku. Časopis je ubrzo postao središnja točka okupljanja marokanskih intelektualaca, pisaca, pjesnika, scenarista i drugih djelatnika u kulturi. Istovremeno, utjelovio je simbol za revoluciju protiv vladajućeg imperijalizma i aktualne francuske kolonijalne politike. Osim što su protagonisti časopisa usvojili avangardnu poetiku, poticali eksperimentiranje i međusobnu suradnju, nedvojbeno su novost u umjetničkom izrazu tog vremena. Otvorili su put za generacije nadolazećih umjetnika, kao i recepciju arapske književnosti i kulture izvan granica Magreba. Zbog objavljenih tekstova koji su kontrirali politici marokanskog kralja Hassana II., Laâbi je bio osuđen na osmogodišnju zatvorsku kaznu (1972. – 1980.), nakon čega je emigrirao u Pariz.

Osim što je važan frankofoni glas marokanske poezije, Laâbi se smatra jednim od najvećih živućih pjesnika. Napisao je osamnaest zbirki poezije, pisac je dramskih tekstova, romana i nekoliko publicističko-esejističkih knjiga. Dobio je značajnu Goncourtovu nagrada za cjelokupni opus 2009. godine, dok je 2011. godine primio Veliku nagradu frankofonije Francuske akademije. U 2020. godini dobio je Nagradu Mahmoud Darwish za doprinos kulturi, uz Noama Chomskog i Zakariyu Muhammada. Pripremio je antologije palestinske poezije (Poésie palestinienne de combat/Palestinian poetry of struggle, 1970.) i preveo na francuski jezik poeziju marokanskog pjesnika Abdallaha Zrike (Rires de l'arbre à palabre/ Laughter of the palaver tree, 1982.), sirijskog romanopisca Hanne Mine (Soleil en instance/Sun in process, 1986.) i palestinskog pjesnika Samiha al-Qasima (Je t'aime au gré de la mort/I love you at the pleasure of death, 1988.).

Antologiju je prvotno objavio 2016. godine respektabilan francuski izdavač Gallimard. Ukupno deset pjesničkih zbirki posloženo je kronološki, ovisno o godini objave, s neravnomjernim brojem izabranih tekstova koji, stavljeni u ovaj kontekst, reprezentiraju pojedinu zbirku. S obzirom na to da su pjesme posložene u novi zadani okvir, slaganje antologije potencijalno je uvijek osjetljiv zadatak, pri čemu treba pripaziti na njihov drugačiji odnos, ritam i tempo kojim se one nižu u novoj kompoziciji. U ovoj zbirci postignuta je ravnoteža između navedenih elemenata i, neovisno o čitateljskom iskustvu i upućenosti u temu, može se dobiti prilično jasan pregled osnovnih odlika autorove poetike. Isto tako, moguće je pratiti nijanse u autorovom eksperimentiranju u duljini pjesama (od distiha do pjesama u prozi), odnosu naslova i pjesama (neke su naslovljene, neke ne, neke označene brojevima), kao i u njihovom rasporedu i ritmu (izmjena kraćih i duljih fragmenata, izraženija narativnost itd.).

Jedna od intrigantnijih pjesama koju vrijedi izdvojiti jest Jezik moje majke. Iako lirski subjekt majku nije vidio dvadeset godina, on je oživljava u jeziku sadašnjosti: "Danas, kad sam sâm / posuđujem glas od majke / ili to čak ona govori u mojim ustima / sa svojim psovkama, prostotama i kletvama / neviđenom brojanicom umanjenica / cijelom ugroženom vrstom riječi" (str. 47.) Odabrani citat zanimljivo je promatrati u kontekstu Laâbijeva pisanja na francuskom jeziku. Rođen je 1942. godine u Fezu u Maroku, odrastao je učeći arapski jezik i govorio ga je kod kuće, dok je učio francuski u školi u vrijeme Francuskog protektorata u Maroku, do proglašenja marokanske nazavisnosti 1956. godine. Jednom je dao vrlo zanimljivi odgovor na pitanje o svojoj poziciji, o isprepletenosti dvije kulture u njegovu opusu jer i u francuskom jeziku odjekuje muzikalnost arapskog jezika, ono što njegovo pisanje, osim estetskog i stilskog aspekta, čini vrijednim pažnje.

Laâbijevo pisanje na francuskom jeziku utječe i na redefiniranje emigrantskog iskustva u kojemu pisac nije nužno vezan uz materinji jezik, već je važno u kojemu se jeziku usidri i osjeća ugodno, pa i koje mogućnosti različitih jezika sljubljuje u novom izrazu (O zemlji koja je mislila da me udaljava / želio bih vam govoriti / bez nasilja po nju / ili po sebe / Govoriti o njoj „spokojno“ / kao nakon ljubavi / kad se milovanja smire / izraze zahvalnost / okrune dar / i potpišu obećanje, str. 142). Isto tako, dvostruka perspektiva slijeva se i pretače u univerzalno ljudsko iskustvo koje sadrži  osjećaj gubitka, udaljenosti, nedostajanja. Istovremeno, opominje se svaki represivan sustav, ukazuje na nepravde nanesene ljudima i kritizira političko nasilje. Postkolonijalni subjekt odabire biti slobodan, obziran prema prošlosti, okrenut prema budućnosti i odgovornosti prema planetu koji nam je svima dom, prema kojemu svi dijelimo istu odgovornost (Valjat će se jednog dana / ispričati zemlji / i povući na vršcima prstiju, str. 27).

U antologiji se može opaziti i  vezanost uz teme i motive arapskog svijeta (primjerice, pjevačica Fairuz, grad Fez, zemurski sag, pjesnik Abu Nuvas, dinastija Marinidi). Lirski subjekt spominje i svoje prethodnike, poput Fadwe Tuqan, koji nisu „izdajnici svojih pjesama“, odnosno divi se autoricama i autorima koji su ustrajali u otporu prema politici nepravde i ugnjetavanja. Najzanimljiviji je u zbirci Moj dragi dvojnik (Mon cher double, 2007.) u kojemu dosljedno opisuje svog dvojnika, iako s njim ne vodi direktan dijalog i ponekad govori i samome sebi: "On tvrdi da je Argentinac / dok je meni teško / smatrati se Francuzom / Veći Marokanac od njega ne postoji / kad ja uživam / u svojoj divljoj slobodi / apatrida (str. 190). Nerijetko kritizira suvremeno društvo: Na kraju obroka / znamo se upitati / nismo li pojeli / meso našeg bližnjega / točnije / ono vlastite djece / Nogometna utakmica / ili film u udarnom terminu / dođe u danom času / i pomete te male brige" (str. 211.) Ne libi se posegnuti i za događajima iz stvarnosti, kao što govori i naslov zbirke Piši život (Écris la vie, 2005.) s pjesmama poput Narode Madrida, oprosti! u kojoj se opjevavaju napadi na javni željeznički prijevoz u Madridu 11. ožujka 2004. godine ili pjesme Zemlja se otvara i prima te koja je napisana na dan pogreba alžirskog pisca i novinara Tahara Djaouta koji je stradao 1993. godine.

Kako stranice odmiču prema koricama antologije, nešto češće se pojavljuju pitanja koja problematiziraju univerzalni smisao postojanja čovjeka, njegovu bit i ulogu u svijetu. Njegov eksplicitni angažman i osuda nasilja i barbarstva su se pritajili, on se okreće introspekciji, kontemplaciji i smirenju, kao i razmišljanju o odvajanju, kako od sebe, tako i od drugih, odvajanju od mjesta i sjećanja. Pritom zadaća pjesnika uvijek ostaje ista: "Pravo da se pobuniš koristit ćeš / ma što bude / Dužnost da raspoznaš / razotkriješ / razdereš / svako lice podlosti (…) zaslužit ćeš svoje pravo ime / čovjek od riječi / ili ako želite pjesnik" (str. 214.) 

U posljednjoj zbirci Zona turbulencije (Zone de turbulences, 2012.) koja zaključuje antologiju tako je prisutno svojevrsno zaokruživanje teme: "Ono što se događa u tijelu / bilo kojem tijelu / samo je ponavljanje / onoga što se dogodilo / što se događa / i što će se događati / u svemiru / To čini / još smješnijim / nerješivo pitanje / podrijetla / i odredišta" (str. 233.) Postavlja se pitanje i što će lirski subjekt ostaviti iza sebe, ne samo u smislu književne ostavštine i naslijeđa, već i što ostavlja za sobom kao biće: "Ne znam / hoće li u ovom zvjezdanom žamoru / moj tanani tračak glasa / imati sreće da ga se čuje / hoće li ono što sam htio zapisati / za spomen, rekli bismo / zadržati pozornost / nekog luckastog znanstvenika / neke osjećajne duše / koja je saznala za arhaičnu umjetnost / što smo je mi ljudi / nazivali poezijom" (str. 238.)

Lirski subjekt mijenja se i reinterpretira, u tome i jest poanta života, mijena, propitivanje, kretanje. Autor neprestano istražuje ljudsko stanje u kojemu nježno i iskreno vodi čitatelja u teme margine, nepravde, samoće, ali i brige za toleranciju, kulturu u dijalogu i humanost čovjeka. Čitatelj će u ovoj antologiji zateći pred panoramskim pregledom autorovog pjesničkog opusa, koji je istovremeno respektabilan u svom opsegu i značenju, i može je koristiti kao poticaj za otkrivanje arapske književnosti. Antologija je izvrsno polazište za proučavanje rada ovog istaknutog autora, ujedno daje i pregled njegova stvaralaštva iz kojega se može izvući zajednički nazivnik o autorovoj poetici: strastveni je zagovaratelj slobode i pisane riječi kao potencijala za revoluciju.  

Laâbi je autor značajne veličine, i u kontekstu svjetske književnosti, koji zaslužuje više prostora i interesa i u domaćem književnom polju. Nobelovu nagradu za književnost za 2021. godinu upravo je dobio tanzanijski spisatelj Abdulrazak Gurnah, o čemu svjedoči interes za tzv. književnost margine, onu koja je dosad izostajala iz fokusa interesa izdavača, kritičara i medija. Nadajmo se samo da taj interes neće biti kratkotrajnog vijeka i, štoviše, pomodan.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.