'Roditelji kućnih ljubimaca': Alternativni prostor bliskosti

Dom ne znači nužno sigurnost, kao što ni bliskost ne podrazumijeva ljubav i razumijevanje, voljeti nekoga ne znači uvijek i biti voljen. Ponekad upravo odnosi u kojima očekujemo zaštitu i prihvatanje postaju prostor najdubljeg otuđenja, zanemarivanja i nasilja. Taj raskorak između onog šta bliskost jeste i šta bi trebala biti zauzima važno mjesto u književnom stvaralaštvu Milice Vučković kako u romanu Smrtni ishod atletskih povreda (2021) tako i u romanu Roditelji kućnih ljubimaca, objavljenom ove godine. U oba djela riječ je o odnosu koji bi trebao biti prostor ljubavi i razumijevanja, kako u partnerskom, tako i u porodičnom kontekstu, ali umjesto toga pretvara se u prostor povređivanja i nerazumijevanja.

Roman započinje obećavajuće, uspostavljajući dvije paralelne porodične priče. U prvoj pratimo Mariju, Nenada i njihovog sina Petra, pri čemu je fokus na Mariji, ženi koju suprug zanemaruje nakon rođenja djeteta i koja dom u inostranstvu doživljava kao usputnu stanicu „sa koje je ona jedva čekala da otputuje dalje“. (str. 22.) Tu nelagodu porodičnog života prekida iznenadna Nenadova smrt „od zapušenja krvnih sudova“. (str. 27.) Nakon što telefonskim pozivom iz bolnice sazna za smrt supruga, Marija shvata „da je potpuno sama. (...) Ruke su počele da joj se tresu a iz grla joj je provalio neobuzdan krik, kao da ju je nešto jako zabolelo“. (str. 28.) Njezino emocionalno stanje nakon izlaska iz mrtvačnice prikazano je nizom svakodnevnih radnji: sa sinom odlazi do stana, usput ulaze u radnje, kupuje mu kokice, sladoled i masku za telefon, dok joj pogled privlači crvena haljina u izlogu omiljenog butika. Ovakvi postupci odražavaju zbunjenost i šok, ali i nastojanje da se održi privid normalnosti, odnosno da se svakodnevni život nastavi uprkos gubitku. Šetnja, kupovina i obavljanje uobičajenih aktivnosti nisu u skladu s njezinim unutrašnjim stanjem u kojem je „osjećaj praznine i straha“ sprečava „da pusti jednu jedinu suzu“. (str. 29.)

Paralelna narativna linija prati dječaka Tea Sepulveda, o kojem saznajemo još manje, tek nekoliko detalja iz svakodnevice, poput onog da mu otac ubija muhu dok se odmara i pokušava zaspati, da ga majka često šalje po cigarete i da ima dva ujaka blizanca, Nikolasa i Luku. Iz toga se može naslutiti da je dječak od strane roditelja zanemaren, a izložen zlostavljanju ujaka. Upravo bi ova pripovjedna linija mogla biti ključ za razumijevanje romana. U nastavku Teo izrasta u čovjeka kojem se posvećuje znatno više pažnje, dok se priča Marijine porodice potiskuje u drugi plan, da bi se nešto kasnije gotovo nasilno vratila u roman i povezala s odraslim Teom koji se sada zove Beni, a razlozi za tu promjenu imena ostaju nejasni. O njoj saznajemo tek u jednoj sceni prelaska granice kad se u njegovom pasošu još uvijek nalazi ime Teo.

Nesumnjivo da je trauma iz djetinjstva važna za razumijevanje Benijeve ličnosti, ali tokom romana ona se samo naznačava. Njegova otuđenost u odrasloj dobi, teškoće u sklapanju prijateljstava i otežana komunikacija s partnericom Emili mogli bi se tumačiti kao odbrambeni mehanizam nakon iskustva u djetinjstvu. Roman, međutim, ne uspostavlja dovoljno razrađenu vezu između traume i njenog odražavanja na Benija kasnije, zbog čega njegovo unutrašnje stanje ostaje djelimično osvijetljeno. U tom kontekstu posebno je važan njegov odnos s majkom, s kojom razgovara isključivo telefonom, ti razgovori su za njega formalni i iscrpljujući. Nakon jednog takvog razgovora „Beni bi bacio svoj pregrejani telefon na kafe-stolić i gledao u šake dugo, sve dok ne bi postao nevidljiv“. Slika nevidljivosti može se čitati kao metafora povlačenja iz svijeta, ali ostaje nejasno zbog čega, zbog odnosa s majkom, unutrašnjeg konflikta ili zbog sjećanja na djetinjstvo.

Taman kad smo na Mariju gotovo zaboravili, ona se ponovo pojavljuje, sada kao Benijeva saradnica i potencijalna, ali neostvarena prijateljica. U jednoj sceni tokom večere saznajemo da je Marijin suprug, hirurg, bio dobro poznat Beniju i njegovoj partnerici Emili jer su ga često posjećivali „kada bi u seksu pretjerali s igrom“. To je jedan iznenađujući podatak, s obzirom na to da je njihov partnerski odnos prikazan kao odnos dvoje ljudi koji se međusobno izbjegavaju i gotovo da ne razgovaraju. I dok se čini da su u seksu spremni sve isprobati, u svakodnevnom životu gotovo da ne uspijevaju ostvariti nikakav odnos. Ta proturječnost može upućivati na složenost njihova odnosa, u kojem fizička bliskost ne podrazumijeva nužno i emocionalnu povezanost, ali roman ostavlja otvorenim pitanje kako se ta dva aspekta njihovog odnosa međusobno prožimaju. Emili se drogira, traga za duhovnim iscjeljenjem, izlazi s prijateljicama i samozadovoljava se čitajući o ribama, dok je Beni odsutan i iz njezinog i iz vlastitog života. Dane provodi na autoputu, spava u hotelskim sobama, odlazi na sajmove radeći kao menadžer prodaje hrane za kućne ljubimce i izbjegava upoznavati ljude.

Dvije priče kojima roman započinje kao centralnu preokupaciju postavljaju nerazumijevanja, usamljenosti i izostanak komunikacije. Ti se problemi otvaraju na relaciji dijete-roditelj, zatim u partnerskim i prijateljskim odnosima, kao i unutar porodice. Tema otuđenosti nije nova, ali jeste zanimljiva ideja da se usamljenost i nemogućnost komunikacije s bliskim ljudima nadomjeste odnosom s kućnim ljubimcima, što je istaknuto i naslovom knjige. Beni, centralna figura romana, posvećen je svojim kućnim ljubimcima, ribama, kojima poklanja više pažnje nego ljudima oko sebe. Time se otvara pitanje komplikovanih ljudskih odnosa i prividne jednostavnosti povezivanja sa životinjama. Naslov romana otvara i pomalo ironično pitanje: je li lakše biti roditelj kućnim ljubimcima nego djetetu? Takvo čitanje dodatno naglašava i zaposlenica u prodaji hrane za kućne ljubimce, naglašavajući da je riječ o vlasnicima, a ne roditeljima kućnih ljubimaca, a Benijevo poštovanje prema njoj u tom trenutku „poraslo je za nekoliko centimetara“. (str. 101.) Ovaj detalj otvara pitanje društvenog imenovanja bliskosti, brige i roditeljstva danas. Čitajući naslov kao ironiju, time se ne umanjuje važnost odnosa i ljubavi prema kućnim ljubimcima, nego se njome upućuje na potrebu da se kroz takve odnose popuni praznina nastala zbog teškoća u ostvarivanju bliskosti s drugim ljudima.

Praznina obilježava gotovo sve oblike međuljudskih odnosa: porodične, partnerske, prijateljske i roditeljske, a najdublje se vidi u odnosu likova prema samima sebi. Iako su u stalnoj kretnji, okruženi ljudima, zaokupljeni poslovima i putovanjima, oni ostaju zarobljeni u vlastitoj nepokretnosti. Niz je i epizodičnih likova čije pojavljivanje ostaje nedovoljno razrađeno, a njihova se funkcija svodi na predstavljanje pojedinih životnih navika i obrazaca ponašanja: Olga, koju Beni susreće na poslovnom putu, nekontrolirano konzumira hranu i alkohol, te muškarcima nudi seksualne usluge, Karlo se pojavljuje prvenstveno da bi se hvalio svojim ljubavnim osvajanjima, Stiv radi na pornografskom sajtu, Olivija je striptizeta, a prijateljica Aleks voli žene. Epizodni likovi tako su predstavljeni prvenstveno kroz nekoliko upadljivih osobina i ponašanja koja ih izdvajaju. Takva karakterizacija može biti u funkciji prikaza svijeta obilježenog površnošću i otuđenošću, ali ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri ti likovi nadilaze ilustrativnu funkciju i postaju sastavni dio složenije slike ljudskih odnosa u romanu.

Ni Beni ne predstavlja izuzetak: radi posao koji ne voli, susreti s ljudima ga iscrpljuju i nerviraju, nosi traume iz djetinjstva i pati od nesanice. Podatak da nikad nije sanjao, kao i njegova želja „da nikad više ne sretne nijednog čoveka“ (str. 148.), dodatno naglašavaju njegovu duboku otuđenost, ali Benijev unutrašnji život ostaje tek djelomično osvijetljen, jer se pripovijedanje zadržava na pojedinostima koje ne doprinose značajnijem produbljivanju njegove psihološke karakterizacije. Tako saznajemo da je jeo „s nogu, ispred hotela, nešto sasvim nebitno. Možda pecivo.“ (str. 41.) Ili da je, kako je večer odmicala „sve duže gledao u plafon kroz crvenilo zatvorenih kapaka“. (str. 66.) Ovakve formulacije otvaraju pitanje: šta se može gledati kroz crvenilo zatvorenih očnih kapaka i kakvu funkciju taj detalj ima za karakterizaciju lika? Problem nije u tome što se pripovijedanje bavi naizgled nevažnim detaljima, jer oni mogu pridonijeti prikazu otuđenosti, nego u tome što njihova veza s Benijevim emocionalnim iskustvom ostaje nedovoljno razvijena.

Završnica romana donosi dva ključna poziva koji prikazuju Benijevu svojevrsnu unutrašnju pobunu. U prvom pozivu Marija mu javlja da je prekinula odnos s muškarcem kojeg je upoznala preko Tindera, te predlaže obnovu njihovog prijateljstva. Kada se učini da će između njih dvoje sve biti u redu, Beni iznenađuje: neposredno nakon što spusti slušalicu, blokira Marijin broj. Drugi važan razgovor vodi s majkom. Ona ga oslovljava s „Maleni“ i, kao i svaki put, priča o biljkama, dok on napokon izgovara: „Mama, voleo bih da makar jednom u životu razgovaramo.“ (str. 190.) Majka ga ignoriše i nastavlja priču o biljkama, koju Beni povisujući glas prekida: „'Mama, moram ovo da ti kažem! Zašto se praviš da ne znaš?!' (...) 'Mama, zašto se praviš da ne znaš?! Znam da znaš', ponavljao je bespomoćno. 'Taj vres je mrtav, mama! Taj vres je godinama mrtav!' Majka je i dalje ćutala, nije mogao da čuje ni da li diše.“ (str. 191.) Time roman završava. Benijeve riječi upućuju na traumu koja je ostala neimenovana, a može se povezati s događajima iz djetinjstva. Vres se može razumjeti i u doslovnom značenju, kao biljka o kojoj majka govori i koja joj je važna. S druge strane, rečenica da je vres godinama mrtav može simbolički upućivati na Benijev život i pokušaj izgovaranja onog o čemu se godinama nije moglo govoriti. Tišina između njih ponovo priziva naslovnu sintagmu, ovog puta prikazujući apsurdnost društva u kojem ljudi ne slušaju i ne brinu jedni za druge, gradeći cijelo vrijeme alternativne prostore moguće bliskosti i ljubavi. Biljke zaokupljuju pažnju majke, Beni je posvećen životinjama, brinu o drugima, ali ne i jedno o drugom.

Završna scena romana ipak ne razrješava u potpunosti nejasnoće vezane za Benijevo iskustvo iz djetinjstva. Povezanost između naznačene, a neimenovane traume, njegovog otuđenja od drugih ljudi, odlučnosti i spremnosti da prvi put ozbiljnije razgovara s majkom ostaje nedovoljno razrađena. Roditelji kućnih ljubimaca je roman koji u konačnici otvara mnoga pitanja, u fokus postavlja važne teme savremenog društva, ali se s izazovima koje pred sebe postavlja suočava s različitim uspjehom.