'Kutijica od školjki': Nježno sačuvan sentiment

Posljednjih godina pronađe se tek pokoja knjiga koja će me u svoj literarni svijet toliko uvući da ću provesti cijelu noć budna čitajući. Bilo je nekoliko knjiga nad kojima sam probdjela sate bez prekida; Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, Deca Milene Marković, Djevojačke uspomene Annie Ernaux, Toni Rumene Bužarovske, Gluha nota Elvisa Bošnjaka; s ushićenjem okrećući stranicu za stranicom, naivno si obećavajući ma samo još jedno poglavlje. Međutim, nijedna nije bila toliko opsežna, a ipak tako jednostavna za progutati kao Kutijica od školjki Nade Gašić. Osmosatno čitanje kroz noć prelomila sam tog vrućeg ljeta tek kupanjem na praznoj plaži u zoru, nakon čega sam s posljednjih par nepročitanih poglavlja stiješnjenih u cekeru kraj ručnika i sunčanih naočala, čuvanih za uz kavu i kontemplaciju, prošetala po rivi svog otočkog mjesta i promatrala kako se gradić budi.

Čitati Kutijicu od školjki baš na moru, baš u ljeto, čitati priču o jednom ljetovanju u šezdesetima jednako je performativno, koliko je i ambijentalno pa i nužno. Jer književni je prostor Kutijice od školjki sunčani Trogir iz minulih vremena, srednja Dalmacija iz 60-ih, jadranska obala iz nezaboravnih priča naših nona i nonota, očeva i majki koje smo svi, vjerujem, barem jednom čuli. Za razliku od Zagreba koji je Nadi Gašić u prethodnim romanima bio literarna jezgra, ustaljeni prostorni okvir, pa i svojevrsni protagonist, u ovom romanu mjesto radnje lokacijski seli na jug. To neće reći da se Zagreb u Kutijici od školjki ne spominje; upravo naprotiv, zagrebački događaji diktiraju uvod i tijek fabule, a također je u uokvirenoj strukturi i zaokružuju.

Protagonistica Kutijice od školjki jedanaestogodišnja je Tamala, simpatičnog i sintaktički neodoljivo izvedenog imena od uobičajene umorne roditeljske poštapalice „ta mala (je nemoguća)“, koja je sve samo ne mirno dijete. Vrelo ljeto 1961. započinje prozračnom, detaljiziranom, visokoestetiziranom panoramom sve praznijeg Zagreba obojenog Tamalinom dosadom, i jednom neobičnom nezgodom. Tamalina majka, posredstvom zvrkaste neopreznosti svoje (te male, nemoguće) kćeri, završi s nogom u gipsu te su ljetni praznici, kako se čini, otkazani za cijelu obitelj. Zaigrana, tvrdoglavo prkosna, široke imaginacije koja ju nerijetko dovodi do izmišljanja živopisnih priča o susjedima i članovima obitelji, i prilično (hiper)aktivna, Tamala je tijekom ljetnih praznika ništa manje od glavobolje za svoje kućanstvo. Nakon incidenta s nogom i još jedne serije izmišljanja koje Tamalinu majku dovedu do sramote pred susjedima iz zgrade, pada odluka da će se Tamalu ipak poslati na more, u Trogir s majčinom prijateljicom Višnjom. Tamalu i Višnju, pomalo ukočenu, uvijek dotjeranu i boležljivu (zbog čega mora biti dugo uz more), čeka dugo putovanje vlakom preko Rijeke i Splita, koje sa sobom nosi svu silu vizualno oblikovanih proznih slika, kao i likova. Samo putovanje do obale u ono je vrijeme, više od šest desetljeća unatrag, bilo ne samo zahtjevan pothvat, već i vlastiti mikrosvijet s jasno ugovorenim pravilima.

Noćni vlak koji kreće s Glavnog kolodvora, drvene klupe i borba za svako mjesto u prekrcanim kupeima, pohano meso i domaći keksi u putnoj torbi i neizostavan osjećaj nostalgije za pričama koje nije svatko od nas doživio, okosnica su realizma koji u prozi Nade Gašić dobiva umjetnički predznak. Kao klasični roman, Kutijica od školjki ima sve: čvrsto strukturiranu linearnu fabulu, osjećaj za prostor koji svakim novim zapletom raste, nezaboravnu protagonisticu i paletu likova, ali najvažnije od svega, nostalgični sentiment i utkane životne vrijednosti koje ostaju kao podsjetnik, kao literarni fotoalbum, riznica sjećanja ili jednostavno kao naslovna, skrivena u ladici, fizička uspomena na neka druga, prošla vremena: kutijica od školjki.

Jezično, Kutijica od školjki bogat je roman koji leksički pokriva zagrebačku kajkavštinu, ali i izvornu trogirsku cakavicu, što ga čini izuzetno preciznim i tim uvjerljivijim u prijenosu atmosfere i zamrznutog mjehurića prošlog vremena koje evocira. Motivski, još je više razgranat, u imaginativnoj maniri same protagonistice čija mašta luta od nevjerojatnog do nevjerojatnijeg. Tamala će tako naići na jedinstvenog lika imena Labud, a njezine će opservacije i fascinacije biti i intertekstualno premrežene knjigom koju ukrade iz Labudove privatne biblioteke. Ljermontovljev Junak našeg doba Tamalina je pomno čuvana tajna, štivo ukradeno za vlastitu spoznaju i znanje, čin kojim direktno prkosi svijetu odraslih u kojem trenutačno tek orbitira, ali bi toliko željela biti djelićem njihovog sustava.

Dolaskom u Trogir kod šjore Vice, Tamalino turbulentno ljeto započinje. Lepeza živopisnih, neobičnih likova širi se, a Tamalina znatiželja i upoznavanje domaćih, postepeno pupa do nekih novih, njoj do sad nepoznatih osjećaja. Tijekom Tamalinog ljetovanja u Trogiru, neizostavne su zgode s lokalcima, čuju se dalmatinske doskočice, upoznaju se pravila još jednog mikrokozmosa uglavljenog među uske trogirske kale, a neodoljiva protagonistica susreće se čak i s različitim krevetom; nekadašnjim, starinskim ležajem zvanim peršonaipo. U svijetu Kutijice od školjki peršonaipo ne samo da je jasno obilježje vremena poput svjetionika što strši usred mora, već me i podsjeća na sličnu književnu zgodu iz Moje dote Nore Verde: tamo gdje Tamala na peršoniipo spava s maminom prijateljicom Višnjom tog vrućeg, opijajućeg ljeta 1961. u Trogiru, na Korčuli 80-ih u jednom sasvim drugom romanu protagonistica Nela spava na personi i po sa svojom nonom. Dva ljeta, u različitim vremenima i na drugim dijelovima Dalmacije ipak, nose određene sličnosti, a obje su protagonistice – Tamala i Nela – literarni odjeci, takoreći zrcalne preslike svojih autorica.

Nada Gašić majstorica je književnih vizuala, filmski potankih opisa interijera, eksterijera, atmosfere, pa i iskreno prenesenih ljudskih gesti i slojevite karakterizacije jer Kutijica od školjki ne samo da se čita, ona se dubinski gleda i u nju se ponire s poštovanjem, znatiželjom i gotovo omamljujućim, besramnim čitateljskim uživanjem, poput Tamale pri njenom prvom posjetu ljetnom kinu kad gleda ni manje ni više nego Gradić Peyton, još jedan intermedijalni odjek povijesti. Unatoč tome što je fabula romana većinski centrirana u Trogiru (izuzev već spomenutog zagrebačkog okvira), Kutijica od školjki čini povremene ekskurse u druge prostore: Tamala i Višnja na putu do Trogira stanu u Rijeci kod Labuda, prolaze i kroz Split, a neizostavan je i izlet na Šoltu prilikom kojeg se zbiva kulminacija napetosti u fabularnoj liniji koja se tiče ljubavi. Iako je ljubavna priča centrirana kao najintrigantnija i štoviše, najpotentnija jer direktno utječe na Tamalu, otvarajući joj neke sasvim nove uglove ljudskog života, svijesti i spoznaja, Kutijica od školjki nipošto nije isključivo roman koji tematizira (zabranjenu) ljubav, bilo nevinu i dječju, bilo kompliciranu i odraslu.

Tamalino djetinjstvo već zalazi laganim, još nesigurnim korakom prema ranom pubertetu, no još se oko nje drži slatkasta izmaglica djetinjeg pogleda u svijet. Tamala je toliko životna i vrckasto neodoljiva da se čini kao da će svakog trena iskočiti sa stranica romana. Iskočiti, pritom srušiti čitatelja i bez ispričavanja odjuriti u nekom nedefiniranom smjeru, najvjerojatnije u potrazi za novom nevoljom. Njezina tvrdoglavost, svojeglavost i sklonost razgranatoj imaginaciji kojom nerijetko ne samo da krši, već uvelike gromoglasno ruši roditeljska pravila pa i društvene norme, ne čine ju nužno problematičnim djetetom u očima promatrača i čitatelja, već savršeno ljudskim likom, fikcionaliziranim tek u tolikoj mjeri da se ne izjednačava s autoricom, s kojom pak dijeli neodvojivu sponu što je i potvrđeno pri samom kraju knjige.

Umnogome, Kutijica od školjki zapravo je i jedna nježna, prhka kriška coming-of-age romana, jer Tamaline životne spoznaje – o ljubavi, o odraslima i njihovim tajnama, previranjima i željama koje nadilaze društvene norme – formiraju se sasvim tiho, između redaka, uskih trogirskih kala, nemirnih valova, zvjezdanih noći i gorko-slatke, guste dinamike odraslih koje Tamala nebrojeno puta prisluškuje.

Kutijica od školjki Nade Gašić kondenzira i pomno čuva nostalgiju za minulim vremenima, onima o kojima sad možemo slušati samo od svojih baka i djedova, ako smo toliko sretni da ih još imamo da nam te priče prenose iz prve ruke. Unatoč tome što kraj knjige, koji podrazumijeva tekstualne dodatke pisane u svrhu zaokruživanja priče autoričinim osobnim potpisom, ne funkcionira u potpunosti spram zatvorene strukture romana, Kutijica od školjki svejedno je nježna osobna ostavština prelivena u čvrsti književni biser. U pitanju je roman koji neminovno izaziva emociju, na način na koji može samo vrlo dobro napisan tekst koji pak ne čini nikakvu jezičnu inovaciju, fabularni odmak od konvencija ili radikalni zaokret u autoričinoj poetici. Međutim, u njega su utkani i pohranjeni sentiment i sklonost intimnom pristupu minulim vremenima te meko, svilenkasto rečenično odmotavanje vlastitih sjećanja, pohranjenih na dnu relikvije koja čuva osobnu, ali i kolektivnu povijest.