'Φ': Koliko prostora zauzima dobra djevojčica? 

Postoji jedna vrsta dječje nepravde o kojoj se rijetko govori jer izvana ne djeluje kao nepravda. Dolazak prinove u obitelj gotovo se uvijek pripovijeda kao početak nečeg lijepog: rođenje, proširenje obitelji, nova ljubav. I sve to jest istina. Ali za dijete koje je dotad bilo jedino, dolazak brata ili sestre ujedno je velika promjena poretka u kojem je živjelo. Ono tu promjenu ne bira i o njoj nema pravo glasa.

Naravno, to ne znači da je odluka o drugom djetetu sebična niti da svako starije dijete nužno doživljava gubitak. Ali književnost može zastati upravo ondje gdje svakodnevni život uglavnom juri dalje: kod iskustva onoga čiji se svijet promijenio odlukom nekog drugog.

Tanja Tolić u romanu Φ (Fi) tu promjenu prati iz perspektive neimenovane djevojčice kojoj rođenje brata iz temelja presloži obitelj. Bilo bi jednostavnije kada bi problem bio samo u ljubomori. No, djevojčica brata voli, pomaže mu i pokušava se nositi s njegovom teškom bolešću. Ali s njegovim dolaskom, majčina se pažnja gotovo potpuno preusmjerava, otac se postupno udaljava, a njezine potrebe sve češće ustupaju mjesto njegovima. Od nje se zauzvrat očekuje nešto naizgled pohvalno: da bude dobra.

Fi ima svojih nesigurnih mjesta, no ona ne poništavaju ono što je u njegovoj temeljnoj tematskoj zamisli dobro pogođeno. Tolić nije uvijek jednako sigurna u pripovjedni glas, poneke motive napusti upravo kad postanu zanimljivi, a povremeno vlastitim prizorima ne vjeruje dovoljno pa ih pretjerano pojašnjava. Kada im vjeruje, međutim, roman vrlo dobro pokazuje kako niz naizgled sitnih promjena može iz temelja preoblikovati jedno djetinjstvo, a time i formirati specifičnu ljudsku jedinku. 

U osam, uglavnom kronološki poredanih poglavlja, pratimo djevojčičino odrastanje do četrnaeste godine, ne toliko kontinuirano, koliko preko njegovih miljokaza: preseljenja, rođenja brata, škole, prve menstruacije, završetka osnovne škole. Ali važnije od tih događaja jest ono što se između njih polako preraspodjeljuje. Djevojčica izgubi sobu koju je tek dobila. Ne odlazi na more kao druga djeca. Majka joj čita dnevnik. Brata mora voditi sa sobom i onda kada bi se htjela družiti bez njega. „Sve njezino je i njegovo, ali obratno ne vrijedi“ (str. 100). Nijedan od tih događaja zasebno ne mora izgledati dramatično. Zajedno, međutim, pokazuju koliko malo prostora ostaje nekome tko je naučio ne zahtijevati ga.

Ono što me kod romana najviše zaokupilo zato nije pitanje je li djevojčica „u pravu“ što dolazak brata doživljava kao gubitak. Zanimljiviji je trenutak u kojem ono što je posljedica njezina odrastanja počinje izgledati kao njezina osobina: dobra je, obzirna, samostalna, nenametljiva. Ne talasa. Izvrsna je učenica. Obitelj promatra gotovo izvana, kao kroničarka, pažljiva prema raspoloženjima drugih i sve manje zahtjevna prema njima.

„Mama i tata kažu da su ponosni na moju samostalnost. A ja nisam ponosna na ništa“ (str. 178).

Slično funkcionira i šutnja oko bratove bolesti. Roditelji „lažu iz utjehe“ (str. 158), pokušavajući djecu zaštititi od onoga što ni sami ne mogu prihvatiti, ali rezultat je obrnut: djevojčica zna da nešto nije u redu, a ne dobiva informacije kojima bi vlastiti strah mogla smjestiti u razumljiv okvir.

Pritom brat nije samo novo dijete u obitelji. On je sin, a Fi vrlo rano uspostavlja razliku između tih dvaju položaja. „Poslije joj objasne da je on dječak i time sin, a sinovi se čekaju i bučno slave. I djevojčice se slave, ali se ne broje. To je zaključila sama“ (str. 16). Tolić pritom dobro odmjerava koliko toga treba izreći, a koliko prepustiti djevojčičinu pogledu: patrijarhat ovdje nije velika riječ koja lebdi iznad obitelji, nego praktičan sustav raspodjele pažnje i obaveza. 

Dječakovo zdravstveno stanje taj raskorak dodatno komplicira. Brat je „blaženo zaštićen bolešću“ (str. 137): nije kriv za povlašteni položaj koji zauzima, ali njegove potrebe zbog bolesti postaju još neupitnije. Djevojčica, nasuprot tome, može podnijeti još malo. Još jednu obavezu, još jedno odricanje, još nešto što joj nitko neće objasniti. Posebno je zanimljivo što ona vrlo rano vidi rodni poredak oko sebe. Kod bake i djeda na selu primjećuje kako žene identitet dobivaju preko muškaraca, najprije kao nečije kćeri, zatim kao nečije supruge. To nije samo njezina obiteljska okolnost, nego društveni obrazac koji određuje čiji se život smatra važnijim, čije se potrebe podrazumijevaju i od koga se očekuje da se prilagodi. Iako ga rano prepoznaje, djevojčica još nema mogućnost oduprijeti mu se: sama nastavlja njegovati brata, podnositi očeve alkoholičarske ispade i vlastite potrebe pomicati prema rubu.

Ni roditelji pritom nisu svedeni na uredno raspoređene krivce. Majka ponavlja obrasce vlastite majke, otac sve više pije, a oboje pred bolešću posežu za poricanjem. Obitelj u romanu nije obitelj bez ljubavi; mnogo je zanimljivije što ljubav očito nije dovoljna. Može se nekoga voljeti i istodobno ne čuti što govori, zadirati mu u privatnost ili od njega tražiti zrelost koju još ne bi trebao imati. Rečenica „Zato što ne može biti otac sinu, sve je manje otac i djevojčici“ (str. 138) možda najjasnije pokazuje koliko se obiteljske uloge međusobno hrane: neuspjeh jednog odnosa ne ostaje u njemu, nego se prelijeva u drugi.

Upravo tu dolazimo i do formalnog problema romana. Fi je najjači kada takve odnose pušta da se pokažu u gestama, predmetima i kratkim prizorima, a slabiji kada ih unaprijed organizira za čitatelja. Primjerice, tri metaforička užeta koja povezuju djevojčicu s ocem, majkom i bratom (str. 77–78) domišljata su i sugestivna ideja: veze se napinju, pucaju i postaju fizička slika obitelji. Šteta je što se taj motiv poslije više ne razvija. Ono što je moglo postati nosivi simbol – ostaje efektna epizoda.

To je još vidljivije kod sporednih likova. Neki sporedni likovi ne djeluju kao da organski pripadaju priči, nego kao da su podmetnuti, s unaprijed određenom funkcijom: otvore određenu temu ili pokrenu dio radnje, a zatim nestanu. Posebno je nezgrapan primjer prijateljice koja djevojčici povjeri da je otac zlostavlja. Ubrzo zatim nasilje postaje i iskustvo protagonistice, dok prijateljica, premda joj je povjerila nešto tako intimno, više nema stvarnu ulogu u priči. Ne mora svaki susret u životu ostaviti trajnu vezu, ali ovdje se povremeno preprozirno vidi pripovjedni mehanizam koji stoji iza susreta. Sličan dojam ostavljaju neke digresije čija duljina obeća više nego što naposljetku donesu.

Najviše dvojbi ipak otvara pripovjedni glas. Pripovijedanje je čvrsto vezano uz djevojčičino iskustvo, ali registar nije sasvim stabilan. Katkad smo vrlo blizu dječjoj percepciji, a katkad rečenica kao da unaprijed raspolaže odraslim razumijevanjem onoga što se dogodilo. Ogorčeni komentar o „defektnoj bebi“ i „pokvarenom genu koji se ne smije uvaliti nekom dobrom muškarcu i sjebati mu potomstvo“ (str. 126) osjetno se udaljava od dječje perspektive. Ostaje nejasno pripada li takva ogorčenost djevojčici u trenutku o kojem se pripovijeda ili naknadnom, odraslom pogledu na to iskustvo.

Zanimljivo je da roman isti problem drugdje riješi efikasno. Kada se djevojčica prisjeti očevih ruku koje su je nekoć držale i grijale, a sada je tuku (str. 166), nekadašnja nježnost i sadašnje nasilje stanu u istu sliku bez dodatnog komentara; sliku koja čitatelju ostavlja dovoljno da sam dovrši emocionalni i interpretativni posao.

Roman je uvjerljiv i u rekonstrukciji odrastanja osamdesetih: snimanje pjesama s radija na kasete, Đavoli, Billy Idol i Madonna, radnička odmarališta na Jadranu, Omladinski radio, Černobil... Budući da je djevojčica, poput autorice, rođena 1975., lako je pretpostaviti zašto taj imaginarij djeluje tako živo, ali važnije je da ne ostaje tek generacijska scenografija. Nostalgija postoji, no ne prekriva ono što se unutar te kulise događa. Dok se oko nje odvija jedno prepoznatljivo jugoslavensko djetinjstvo, djevojčica vlastiti prostor sve više traži u knjigama, baletu, glazbi, mašti i, osobito, francuskom.

Do francuskog je dovodi L'été indien, pjesma koja se kroz roman vraća dovoljno nenametljivo da postane više od popkulturne reference. Indijansko ljeto isprva pripada nekom drugom jeziku i drugom svijetu; poslije djevojčica shvati da za isti fenomen postoji i domaći naziv – bablje ljeto. Tolić tu ne objašnjava više nego što je potrebno, a prizor je upravo zbog toga upečatljiviji. Slično je i s najboljim obiteljskim prizorima: dovoljno je pokazati što se promijenilo i pustiti djevojčicu da to primijeti. Problem nastaje kada roman toj jednostavnosti ne vjeruje pa posegne za prenaglašenim metaforama, pripovjednim stranputicama ili glasom koji kao da zna više nego što bi u tom trenutku trebao znati.

Zato Fi možda nije sasvim onoliko zaokružen roman koliko bi mogao biti, ali dobro zahvaća iskustvo djevojčice koja vrlo rano nauči da biti dobra često znači beskrajno praviti mjesta za tuđe potrebe. Djevojčica do kraja romana ne prestaje biti dobra kći ni brižna sestra, niti dobiva neki veliki trenutak oslobođenja. Sa četrnaest godina odlazi u sanjarenje. I izvrsno je da Tolić tu ne nudi urednije razrješenje. Nakon svega, zanimljivije je ostati s djevojčicom koja još pokušava pronaći vlastiti jezik nego s odraslom ženom koja bi nam objasnila što je sve to značilo.