'Prevoditelji su važni jer čuvaju i obogaćuju jezik.'

Dragi prevoditelji, drage prevoditeljice, sretan vam vaš dan!

Na današnji dan, 30. rujna, obilježavamo Međunarodni dan prevoditelja. Slavimo upravo one bez kojih ne bi bilo naših najdražih knjiga, bez kojih ne bismo otkrili nove autore i autorice, bez kojih bi neka naša saznanja o svijetu izostala. A zaslužni su i za puno više!

Budući da nam se približava i Revija malih književnosti: Migrantska književnost, odlučili smo priupitati upravo nekoliko prevoditelja i prevoditeljica čije ćete prijevode čitati u ovogodišnjoj antologiji Dobro smo. A vi? – Željku Somun, Ivu Alebića, Laru Radović i Antoniju de Castro Burica – o tekstovima na kojima su radili, izazovima prevođenja, ali i o tome kako vide položaj književnih prevoditelja danas.

Željka Somun: „Povlašteni smo sretnici jer prvi na hrvatskom čitamo tekst drugog jezika”

Za Željku Somun priča s Revijom traje već gotovo desetljeće. Prvi je put sudjelovala 2018. godine, kada je Revija ugostila autore iz Maroka, Alžira, Tunisa i Libije, a iz tog je susreta nastala i antologija suvremene književnosti Magreba Ovo tijelo nije kuća. Prevodila je pjesme u stihu i prozi alžirske pjesnikinje Samire Negrouche, koja piše na francuskom jeziku: „Svidio mi se njezin angažiran i suptilan poetski glas. Njezine ključne teme otada su se nažalost samo aktualizirale. Jako dobro pamtim to iskustvo prevođenja, susreta s autorima i s njihovom zbiljom, kao i Samirinog pjevanja berberskih napjeva i jedne stare sefardske pjesme, tijekom druženja posljednje večeri susreta.”

Drugi put na Reviji sudjelovala je u listopadu 2025., u izdanju posvećenom romskoj književnosti u Europi, kada je prevela deset pjesama španjolske autorice Noelie Cortés. Njezinu poeziju opisuje kao onu koja se „kreće samom razdjelnicom između snene omađijanosti i pronicljive ranjivosti”, a posebno je veseli što je upravo iz Cortésina stiha preuzet naslov prošlogodišnje antologije (Fašizam najviše od svega mrzi imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana). Iako je Cortés na Reviji sudjelovala preko Zooma, kaže Somun, to nije umanjilo snagu njezina glasa mlade i odvažne pjesnikinje.

Ovogodišnja Revija, posvećena migrantskoj književnosti i pisanju između različitih prostora, jezika i identiteta, donijela joj je novi susret: „Malo me zbunila ponuda da prevedem tekst ukrajinske spisateljice Margaryte Yakovenko. No tad još nisam znala da se ona s obitelji, kao sedmogodišnjakinja, daleke 1999. iz ukrajinskog Tokmaka preselila u španjolski Los Alcázares, u Murciji. Silno me ganuo njezin osebujan, nepojmljivo nježan i bolan tekst iz romana Okupacija, o djedovoj smrti tijekom ruske okupacije Tokmaka, kojim se, pišući ga, opraštala od svog djeda.” 

Vremena su mučna, razum i humanost gurnuti su u stranu, intelekt nije na cijeni, znanje je ismijavano i podcijenjeno. Ali dužni smo slijediti svoj zanos i strast u posredovanju među ljudima, vjerovati da možemo povezivati i doprinositi boljem i sretnijem sporazumijevanju, da književnost ima moć.

Somun dodaje: „Povlašteni smo sretnici jer prvi na hrvatskom čitamo tekst drugog jezika koji prevodimo, a kad su tekstovi, emocije i jezik dobri, iskreni i proživljeni – nema veće sreće. Svojim radom čuvamo i obogaćujemo hrvatski jezik i zato je prevoditelj-čovjek važan. Imamo znanje, iskustvo, sluh i emociju, i svaki dan sve više prijatelja među čitateljima, autorima i kolegama. Sve to obilježavamo na današnji dan, 30. rujna, na Međunarodni dan prevoditelja.”

Ivo Alebić: Kako sačuvati provokativnost izvornika i o drugim izazovima (realnog svijeta)

Ivo Alebić prevodio je pjesme azerbajdžanske pjesnikinje, novinarke i feministkinje Günel Imanove. Imanova se opisuje kao „angažirana pjesnikinja” i smatra da se ne može biti „dobra pjesnikinja ako nisi dobra građanka”. Misija angažirane poezije, prema njezinim riječima, nije služiti političkom sustavu, strankama ili interesima, nego „politizirati naizgled nepolitičke pojave, događaje i stvari”. U svojim pjesmama nastoji izraziti bol i protest koji nisu samo osobni, nego i društveni. Kao poseban izazov Alebić izdvaja to što je pjesme prevodio posredno, preko ruskoga – što je bilo i njegovo prvo iskustvo takve vrste prevođenja (tzv. „čorbine čorbe čorba”). Posao je donekle olakšavala činjenica da sama autorica piše i na ruskom, pa je mogao imati više povjerenja u preciznost ruskog predloška.

Na ruku mi je išlo i to što Imanova, kako sama kaže, pripada krugu azerbajdžanskih pjesnika i pjesnikinja koji su se odmaknuli od klasičnih pjesničkih formi i rime. S druge strane, dosta je izazova bilo na jezičnoj razini. Imanova se poigrava različitim registrima: razgovorni i kolokvijalni govor smjenjuje se s lirskim, političkim, pa čak i stručnim, medicinskim jezikom. U pjesmama ima mnogo izravnog govora i obraćanja, zbog čega mi je bilo važno postići da dijaloški dijelovi prirodno zvuče na hrvatskom. Posebnu je pažnju zahtijevalo i prenošenje ironije, humora, ali i eksplicitnog govora o tijelu, a da se pritom ne ublaži provokativnost izvornika.

Kada je riječ o statusu književnih prevoditelja, Alebić ipak vidi određene pomake. Prije svega, smatra da su prevoditelji danas vidljiviji: njihova se imena sve češće nalaze na naslovnicama knjiga, a važan posao rade i radionice književnog prevođenja Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Proljetos je s kolegom Adrianom Cvitanovićem sudjelovao i u projektu Posudite od prevodilaca, u sklopu kojega su u labinskoj knjižnici predstavili prevoditeljski posao i preporučili vrijedne knjige koje možda inače ne bi pronašle put do čitatelja. Ističe i prošle godine objavljenu Polifoniju prijevodne kritike Ande Bukvić Pažin, knjigu koja nastoji potaknuti upravo ono što nam još uvijek nedostaje – književnu kritiku koja će ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da čitamo prevedeni tekst.

Materijalni položaj, međutim, i dalje se nije značajnije promijenio: „Prevoditeljski honorari praktički ne rastu desetljećima. Zato smo prisiljeni raditi razne druge poslove, što u konačnici utječe i na kvalitetu samih prijevoda. Pritom nije problem samo visina honorara nego i dinamika njihove isplate. Ponekad prođe više od pola godine dok honorar ne sjedne.” Dodaje i kako se za prevoditelje s ruskoga posljednjih godina pojavio i dodatan problem. Dio prijevoda nekada se financirao potporama ruskih instituta, koje izdavači danas ili ne žele prihvaćati ili do njih zbog sankcija više ne mogu doći. Bez takvih je potpora, ističe Alebić, teško očekivati da će nakladnik riskirati objavljivanje suvremenoga ruskog pisca za kojeg njegova publika nikada nije čula. Američki nakladnik i rusist Will Evans situaciju nakon ruske invazije na Ukrajinu opisao je tvrdnjom da prevođenje s ruskoga nakon 2022. napreduje „brzinom glečera”. „Mislim da taj opis prilično dobro sažima situaciju”, zaključuje Alebić.

Lara Radović: Prevođenje kao međuprostor i o prevoditeljskom imposter syndromu

Za Laru Radović ovo je druga suradnja s Booksom na Reviji malih književnosti: „Taman kad pomislim da sam shvatila kako svijet prevođenja funkcionira i kad se opustim, dočeka me novi izazov. S Booksinim tekstovima zaista nikad nije dosadno jer me redovito tjeraju iz moje zone komfora.”

Ove je godine prevodila Kamenog gosta Hamida Ismailova i pjesme Aaiún Nin. Premda je riječ o vrlo različitim autorima, u njihovim se tekstovima pojavljuju slična pitanja pripadanja, identiteta i odnosa prema vlastitom porijeklu. Oboje, kaže Radović, pišu iz neke vrste međuprostora, iz iskustva bivanja strancem i pozicije u kojoj pripadanje nije jednostavna kategorija: „Kad razmislim, može se reći i da se sam čin prevođenja odvija u takvom međuprostoru, stalno se krećemo između jezika, kultura, pristupanja svijetu.”

Svaki joj prijevod iznova postavlja i pitanje je li tekst doista razumjela te ima li pravo vlastite riječi stavljati u usta autora čije se životno iskustvo toliko razlikuje od njezina. Kod Aaiún Nin to je pitanje bilo posebno izraženo jer je riječ o njezinu prvom iskustvu prevođenja nebinarnog_e autora_ice: „Morala sam dokučiti kako na hrvatskom sačuvati glas autora_ice, a pritom im ne nametnuti rod. S druge strane, u Ismailovovu tekstu susrela sam se s posve drukčijim izazovom: kako prevesti iskustvo lika koji postupno gubi vlastiti materinji jezik i asimilira se u tuđu kulturu. U oba slučaja prijevod je tražio da budem posebno svjesna onoga što se u tekstu govori, ali i onoga što se jezikom kojim se koriste autori prešućuje ili gubi.”

Bojim se da taj imposter syndrome s kojim prevoditelji žive nikad u potpunosti ne nestane, samo se možda s vremenom nauče bolje nositi s njime. Rekla bih da su mi upravo zato ovakvi tekstovi dragocjeni. Pokažu mi gdje mi je mjesto, koliko još toga ne znam i koliko je dug put preda mnom.

Poput Alebića, i Radović posljednjih godina primjećuje veću vidljivost književnih prevoditelja i sve snažniju svijest o tome da prijevod nije tek tehničko posredovanje između autora i čitatelja, nego prvenstveno kreativan i autorski rad. Ta je vidljivost, međutim, još uvijek neujednačena, osobito kada je riječ o mladim prevoditeljima koji tek pokušavaju pronaći svoje mjesto u sustavu.

O tome dosta razmišljaju i u planiranju festivala LITaf: „Čini mi se da je u Hrvatskoj do tog glasa još uvijek dosta teško doći, ne zato što nema mladih ljudi koji se žele baviti književnim prevođenjem, nego zato što često nemaju dovoljno prostora, prilika i/ili kontakata kroz koje bi mogli pokazati svoj rad i ući u taj svijet. Također, književno prevođenje prilično je usamljena profesija. Velik dio vremena provodite iza laptopa, sami s tekstom i šalicom kave i vrlo se lako može stvoriti osjećaj da nitko ne vidi koliko je rada, razmišljanja i dvojbi iza pukih par stranica prijevoda. Zato su prostori u kojima se prevoditelji mogu susresti, razgovarati o svom radu i čuti jedni druge toliko važni.”

I dalje, dodaje, mnogo prostora za poboljšanje postoji kada su u pitanju uvjeti rada i društveno vrednovanje prevoditeljskog posla. Književno prevođenje zahtijeva vrijeme, znanje i koncentraciju, a istodobno ga prati romantična predodžba prema kojoj je dovoljno voljeti književnost pa će se sve ostalo nekako riješiti: „Ljubav prema književnosti svakako jest važan dio ovog posla, ali od nje se, nažalost, ne plaćaju računi.”

Jednom prilikom, kad sam tek kročila u ovaj svijet, profesor na faksu mi je rekao da bi bilo najpametnije izgraditi nekoliko apartmana i iznajmljivati ih, a prevoditi sa strane i, prvenstveno, iz ljubavi, a ne zato što moram. Tada mi je to bilo urnebesno, ali danas mi je to jedna od onih rečenica kojima se vraćam kad razmišljam o tome što bi značilo živjeti od književnog prevođenja. Daleko sam još od toga da živim od prevođenja, ali zasad se držim onoga što me i dovelo do njega: prevodim zato što me to ispunjava i zato što mi svaki novi prijevod daje priliku da nešto novo naučim. A za apartmane ćemo još vidjeti.

Antonia de Castro Burica: Prijevod kao prostor za glasove koji nedostaju

O važnosti upravo ovogodišnjeg izdanja Revije govori dr. sc. Antonia de Castro Burica, koja smatra da Revija dodatno dobiva na važnosti time što predstavlja prijeko potreban kontrapunkt društvenoj marginalizaciji ljudi u pokretu i donosi književnost koja izmiče homogenizaciji prostora i iskustava izbjeglištva.

U poeziji Muhamada Abd Al Monaema tijela pate prelazeći različite granice – nacionalne, kulturološke, ideološke i jezične. U njegovim se stihovima pojavljuju poznata mjesta i ličnosti, a Mediteran, prožet mitološkim i povijesnim figurama koje tisućljećima žive u kolektivnoj memoriji, isprepliće se sa svijetom koji često smatramo drugotnim i stranim. Nadilaženjem povijesnih granica, komentira de Castro Burica, oba imaginarija možemo naučiti vrednovati kao ravnopravne pa tako i zamisliti lirske velikane poput Darviša i Prešerna rame uz rame.

Ljudi u pokretu, čije žudnje i patnje iščitavamo kroz ove stihove, nisu puki statistički brojevi ili bezlične mase kako se često uokviruju kroz javni diskurs, već postaju punokrvni ljudi s nadama i strahovima kakve ima svako ljudsko biće, uronjeni u životnu kolotečinu ljubavi, vjere i patnje.

De Castro Burica ističe kako „u poeziji Raše Al Kasim svjedočimo snažnom prožimanju intimnog ženskog iskustva i univerzalne izbjegličke traume. U njezine su stihove utkani motivi koji će čitateljima, bez obzira na kulturološki kontekst, djelovati blisko, ali istovremeno i duboko potresno. U njima se jasno ocrtava izbjegličko iskustvo koje para bolne pukotine u svakodnevnom životu, a posebno se ističu osjećaji izoliranosti, usamljenosti, razdvojenosti od obitelji, domovine i vlastitog identiteta, isprepleteni s fragmentima sjećanja na život prije izbjeglištva i razoreno djetinjstvo.

Pritom autorica dotiče i biopolitičke teme, kritizirajući suvremeni diskurs koji ljudska tijela svodi na ogoljene brojke. Proživljavanje sukoba ovdje prodire u najdublje intimne prostore i radnje koje se tradicionalno vežu uz ulogu žene, od kućanskih poslova do brige za muške članove obitelji. Time se naglašava posebna ženska snaga koja prevladava granice i breme prilagođavanja u udaljenim sredinama u kojima iznova, od samih temelja, treba izgraditi novi dom.”

Ovogodišnja tema Revije, ističe de Castro Burica, dolazi u trenutku kada je govor o izbjeglištvu na našim prostorima prošao kroz velike promjene, povezane i s odnosima moći između globalnog Sjevera i Juga. Militarizacija granica i kriminalizacija migracija ljude u pokretu godinama guraju prema društvenim marginama, dok njihovi glasovi uglavnom izostaju iz medija i javnog prostora. Tome se pridružuje i sustav koji ih zadržava u dugotrajnim birokratskim procesima i dodatno produbljuje traume izbjegličkog iskustva. 

Upravo zbog toga izuzetno je dobrodošlo da u hrvatskom prijevodu možemo čitati nefiltrirane, sirove fragmente izbjegličkog iskustva iz različitih jezičnih, kulturoloških i prostornih perspektiva. Posebno je važno uključivanje autorica i autora koji pišu na arapskom jeziku, jednom od najvećih svjetskih jezika s bogatom književnom tradicijom koja u svom modernom izričaju obuhvaća bogatu lepezu žanrova, od književne fikcije do znanstvene fantastike. U hrvatskom prijevodnom izdavaštvu još uvijek ima jako puno prostora za sustavno i hrabrije otvaranje vrata ovoj važnoj književnoj tradiciji.

Nadovezat ćemo se na prevoditeljicu i zaključiti kako današnji dan vrijedi, naravno, obilježiti i čitanjem. 

Uskoro se vidimo na Reviji malih književnosti: Migrantska književnost, gdje će zahvaljujući upravo ovim prevoditeljima i prevoditeljicama do nas stići novi glasovi, jezici i priče. Do tada, čitajmo prijevode!