Vrijeme koje se udaljava priređeno je za tisak i objavljeno po posljednjoj verziji koju je Mirko Kovač 6. srpnja 2013. snimio na memory stick. Na svojoj testamentnoj knjizi (sam Kovač obilježio je Vrijeme, kako navodi Filip David u pogovoru, kao svoju testamentnu knjigu) radio je dugo i s velikim zadovoljstvom.
Vrijeme je nastajalo godinama. Na neki način Kovač je svoju posljednju knjigu pripremao cijeli život. Ispunjavajući bilježnice i rokovnike zapisima, fragmentima, skicama, rijetko ih kad obilježavajući datumima, početkom devedesetih Kovač se vraća kroz vrijeme, prelistava davno nastale bilješke, dešifrira ih i unosi ponešto od te građe u računalo. Već u podnaslovu, 'roman-memoari', naznačeno je da autor, kao uostalom i mnogo puta prije toga, neće robovati pravilima bilo kojeg žanra.
Svatko tko piše, kaže Kovač, dobro zna da se nijedan život ne može u cijelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što joj odgovara, a ostalo vraća životu iz koga uzima.
Vrijeme koje se udaljava knjiga je pisana s osjećajem slobode i rezultat je, bez trunke pretjerivanja, impresivan. Rukopis bi u svom završnom obliku sadržavao još nekoliko poglavlja, ali to ni najmanje ne smeta. Neka od tih poglavlja, primjerice, bavila bi se Kovačevim traumatičnim i bolnim odlaskom iz Beograda početkom devedesetih, putovanjem do Istre i Rovinja – grada kojega je odabrao i prihvatio kao svoj novi dom - no dobar dio tog putovanja ionako pronalazimo u
Knjizi pisama 1992. – 1995., između Filipa Davida i Mirka Kovača. U posljednjem poglavlju, 'Inferno', našle bi se sudbine Kovačevih i Bobinih prijatelja i znanaca koji su prošli kroz njihov dom u Rovinju.
Vratimo se onom što je napisano. U 43 poglavlja, na nešto više od 600 stranica kroz koje se, usput budi rečeno, prolazi bez zadrške i s lakoćom kojom je, takav je dojam, knjiga i nastajala, pronalazimo mnoštvo likova i sudbina koje su nevidljivim nitima povezane sa životnom pričom Mirka Kovača.
Između fikcije i stvarnosti, u vremenu koje se neumitno udaljava i zemlji koje više nema, promiču znani i neznani: od Tina Ujevića zbog kojega Kovač kreće na daleki put u Zagreb, Crnjanskog koji se nakon godina izgnanstva vraća u domovinu, Daviča, Miljkovića, Andrića, Kiša, Pekića i Davida, pa sve do slikara Leonida Šejke, filmaša Lordana Zafranovića i Krste Papića, oficira, udbaša, liječnika, učitelja, školskih prijatelja, ljubavnica, dunavskih alasa i mnogih drugih nevjerojatnih likova.
Beograd, bez sumnje, zauzima najznačajnije mjesto u životu Mirka Kovača. Grad je to u kojem je živio dugi niz godina, grad kojemu se vraćao, stekao najbolje prijatelje, objavio prve knjige, doživio velike ljubavi, ali i hajke, poniženja, nepravde i izdaje. Tim više rastanak s Beogradom teško mu je pao, a taj rastanak dao se naslutiti i prije nego što će se on i formalno dogoditi.
Kroz Vrijeme koje se udaljava prelamaju se sve Kovačeve knjige: od Gubilišta i Malvine do Uvoda u drugi život, Kristalnih rešetki i Grada u Zrcalu, ali i svih onih između. Kao u knjizi Pisanje ili nostalgija, i u Vremenu pronalazimo brojne epizode s drugim književnicima. Na primjer susret s Ivom Andrićem u parku ili nekoliko susreta s Milošom Crnjanskim, pa priču o putovanju s Kišom do Imotskog i druge.
Vrijeme koje se udaljava na dostojan način zaokružuje književni opus Mirka Kovača i možda je najbolje završiti riječima njegova prijatelja Filipa Davida koji kaže:
"Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća."
Preporuka nulte kategorije!
