Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow

Poprište borbe i mjesto nesreće

Large window 5850628 1280

Irasonja; Pixabay.

Naslov knjige: Sinovi, kćeri Autor knjige: Ivana Bodrožić Izdavač: Naklada Hermes Godina izdanja: 2020
Utorak
02.03.2021.

“Bolesnici imaju očuvane kognitivne funkcije i budni su te otvaraju oči, a imaju i očuvane cikluse budnost-spavanje. Ne mogu pomicati donji dio lica, žvakati, gutati, govoriti, disati ni pomicati udove. Mogući su vertikalni pokreti očima; mogu otvarati i zatvarati oči te trepnuti određeni broj puta kako bi odgovorili na pitanje. Dijagnoza je primarno klinička. Magnetska mozga pomaže kod traganja za uzorkom i pokazuje promjene tijekom vremena. EEG pokazuje normalan nalaz u budnom stanju te normalne faze spavanja.” (Sinovi, kćeri, str. 29.)

Ovaj fragment, prenesen iz dijagnostike u novi roman Ivane Bodrožić Sinovi, kćeri odnosi se na locked-in sindrom, u nas poznat i kao sindrom zaključanog čovjeka. Naime, stanje je to u kojem nakon jednog incidenta završi protagonistica romana, Lucija. Ujedno, stanje je to koje utjelovljuje razne druge zatvorenosti (autorica će u doslovnom prijevodu reći zaključanosti) iz teksta. Skrećući fokus, poput reflektora, s Lucijine zatvorenosti u tijelu na zatvorenost, zabranjenost tijela – u uskim društvenim okvirima – roman Sinovi, kćeri funkcionira skoro kao studija o rubnosti.

Podsjetimo, Ivana Bodrožić debitirala je zbirkom poezije Prvi korak u tamu (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2005.), a pažnju čitateljske javnosti, nekoliko nagrada (Kočićevo pero i Kiklop, među ostalim) i prijevod na jedanaest jezika autorici je priskrbio roman Hotel Zagorje (Profil, 2010.). Istoimena predstava, postavljena u Gavelli prošle godine, imala je vrlo dobru kritičku recepciju. Osim što je prozaistica i pjesnikinja, Bodrožić je pisala kolumne za portal Booksa.hr, a u Booksi vodi radionice zajedničkog pisanja priča – Raspričavanje te Čitateljski klub poezije.

Novi roman Sinovi, kćeri već naslovom najavljuje protagoniste, s tim da bi se iza kćeri moglo dodati i majka. U tri dijela, tri nejednaka bloka (prvi broji devetnaest, drugi jedanaest, a treći četrnaest poglavlja), očišta se smjenjuju sljedećim redom. Kćer, Lucija, čija se uloga otkriva na samom početku ("Moja draga mama. Najradije bih joj sjela u krilo i sve priznala.", str. 7.), sin Dorian, doduše, jedne druge majke, u ljubavnom odnosu s Lucijom, i majka, neimenovana, označena tek obiteljskom ulogom; određena spram svoje dvoje djece (od kojih je jedno Lucija), ali, još više, spram propalih životnih prilika ["Mogla sam i bez njih dvoje. Mogla sam putovati, mogla sam vidjeti svijeta, mogla sam se i školovati (…)", str. 199.]

Usto, naslov se igra perspektivom – budući da Lucija ima brata Tomislava, lika iz sjene, ali isto tako sina, a Dorian je transrodan, samim time u očima društva malo manje sin. Negdje između žene i muškarca/kćeri i sina, ali nikad samo jedno, zaista jedno od toga dvoga. Osim njega, krhkost roda predočavaju još bar dva lika, izmjenjujući rodne uloge. Zato je naslov romana znakovit, signal da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.

Što se tiče strukture, riječ je o svojevrsnom rašomonskom postupku gdje pogled na iste odnose formiraju tri gledišta. Prvo, Lucijino, je limb locked-in-a iz kojeg se ona osvrće na odnos s Dorianom, majkom i bratom; drugo, Dorianovo, obilježeno ljubavlju prema Luciji i bolnim iskustvom transrodnosti, a treće, majčino, rekonstruira obiteljske odnose, i to šire od nuklearne obitelji. Pritom treba istaknuti odnos Lucije s majkom, na prvu ključan u ovoj konstelaciji.

Pa ako se prvi i drugi dio romana nadopunjavaju, često i zrcale (obrađujući, dakle, iste epizode), treći djeluje donekle nepripadno. I to zato što – na nivou poglavljā i cjeline – gubi kontakt s njima. Odnosno, roman koji se u prva dva dijela razvija, u trećem kao da kreće ispočetka, otvarajući brojne, bogate pripovjedne rukavce. Tako se, primjerice, ondje fino isprepliću linije majčinog djetinjstva i kasnijeg obiteljskog života, ali odnos s kćeri ostaje postrani. Ono što djeluje kao žarište priče, u trećem dijelu se gasi, svodi na tragove, na epizodu Lucijine i majčine svađe. Epizodu koja završava trenutkom (majčine) epifanije:

"Već vidim da okreće očima, već vidim kako je jednog nogom vani, već vidim kako ne može dočekati da pobjegne od mene, a ja onda panično grabim za njom. (…) Zato joj nisam dala van, zato sam je zaključala, zato jer sam ostala bez svega. Nisam znala, tada to nisam shvaćala, samo kad bih je pustila, zauvijek bih je dobila nazad. Nisam ja ništa drugo htjela nego samo da ostane. I kada sam osjetila da je preneraženo povukla ruke, nakon što mi je noktima plitko probila kožu, shvatila sam, ona će uvijek ostati tu, ali je više nikada neću imati." (str. 256. i 257.)

Ovakav pokušaj da se riješi kompleksan, ranije vrlo dobro postavljen odnos, djeluje brzopleto. Kao da je, uslijed spomenutih pripovjednih rukavaca, propuštena šansa da se on iznese potanko; da ga majka sagleda kao što Lucija to čini u prvom dijelu. Kao što, recimo, majka razlaže odnos s mužem, njihovu vlastitu dramu. Spomenuti problem, iako uveden kroz strukturu, utječe na roman u cijelosti. Prvo, jer zanemaruje prethodni dio teksta, odvlačeći čitatelja u drugom smjeru, i drugo, posljedično, jer narušava koherentnost romana, stabilnost pripovjednog okvira.  

Osim toga, riječ je o tekstu koji pobuđuje i održava interes čitatelja. O uspjelom jeziku, mikrokozmima koji se pažljivo istražuju, okružuju. Već prvo poglavlje uvodi u jedan takav, svijet Lucijinog locked-in-a:

"Moja draga mama. Najradije bih joj sjela u krilo i sve priznala. Ali to sada više nije moguće. Oči su mi najveći dio dana prikovane uza strop. Pun je sitnih neravnina i prostran, jutrom se s njega povlači sjena, tad sunčevo svjetlo otvara bjelinu kao da se razmiče tamni, debeli zastor ispred pozornice u čijoj će se dubini odigrati još jedan beskrajan dan. (…) Iz kutova očiju toplo mi curi preko lica, ali doktori kažu da to nisu suze, već tjelesna tekućina koja oplahuje rožnicu." (str. 7.)

Upravo motivi kazališta predočavaju spomenutu zatvorenost. Onaj prostor između društvene nelagode i sigurnosti. Sram koji cirkulira tekstom, kako u zaključane (Lucija) i transrodne (Dorian) tako i u cisrodne, rodno "prilagođene" osobe (majka). Štoviše, značaj teksta je u tome što prikazuje neke specifične zatvorenosti uzimajući pritom zatvorenost kao opće egzistencijalno stanje. Lucija je tako otprije zaključana sramom zbog Doriana, njena liječnica krivnjom što vara muža, brat Tomislav slijepom mržnjom fašista, itd. Može se reći da je locked-in manje-više trajno stanje čovjeka, ipak teže u ranjivih skupina. Naime, njihovi zatvori, osigurani utjecajem društva, su daleko stroži, uži. Dodat ću i da je ovo glavna teza romana, ono što – šireći radnju i likove – jasno formulira.

Što se tiče protagonistā, oni su uvjerljivi, izgrađeni sa sviješću o pripadnom društvenom kontekstu. A njega uglavnom reflektiraju sporedni likovi, podjednako brutalni u svojim prigušenim, i, poneki, vrlo otvorenim fobijama. Iznimka je Tomislav, profiliran ipak previše stereotipno ("Veliki trbuh u crveno-bijelim kockicama, urlik navijača koji se čuje kroz piksele, neokrznut mužjak koji živi u toliko skučenom kavezu da ga nije ni svjestan", str. 134. i 135.) Čini mi se da bi pokoja specifičnost "pojačala" njegov lik, zaoštrila okrutnost poduprtu idejom tobožnjeg hrvatstva.

Možda ovdje treba spomenuti i dio opreme, dugu svilenkastu vrpcu kojom se knjiga može omotati/zavezati. Ondje, kao i pri kraju knjige, stoji: "Umjesto zahvale, isprika – među ostalim, svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje." (str. 259.) Taj moment, dakako, ostvaruje bliski kontakt s romanom, ali i angažman po pitanju prava žena i LGBT osoba. Budući da se vrpca za čitanja zapliće među prste, pretpostavka je da će (zajedno s porukom) tako utjecati i na svijest čitatelja/društva; da će, ovisno o pojedincu, zaustavljati/korigirati/iritirati. Usto, ona je crne boje, čime se dopunjava crno-bijeli, opet, simboličan kontrast naslovnice.

Za kraj, riječ-dvije o jeziku. Važno je što svaki dio obilježava zaseban ton, raspoloženje koje korespondira s likom. Primjerice, Lucijin dio, stilski najbolji, uspostavlja jednu zatamnjenu optiku, jedan točan, ironičan vid. Boldani pojmovi, usput, nisu slučajni, budući da je Lucija prvenstveno promatračica, a njeno iskustvo – bolesničke sobe, osoba i snova – mikroskopski oštro. Ovoj optici, uz opisnost, doprinosi struktura, sklop slika, uvida i sjećanja. Koji, usprkos težini, baš zbog tog sklopa – zbog dinamike iskaza – djeluju tečno. Ili, preciznije – jezik kao da krivuda slojevima Lucijine svijesti, ne gubeći kurs iz vida. Ono što postiže je načelno strog, taman [pa i (auto)ironičan] ton. Na razini romana jezik je ponegdje začudan. Mislim na motive – to jest ilustracije – svežnjića crnih dana ili paljenja kolijevke. Mislim i na kontrast svjetlo-tama koji čitateljsko oko, kako tekst odmiče, pretvara u objektiv fotoaparata. Zbog duljine kritike, svega ovog ostavljam tek naznaku.

Napokon, možda bi trebalo ovako rezimirati: Sinovi, kćeri isporučuju složenu, intrigantnu priču koja u trećem dijelu gubi ili bar zamagljuje zamišljeni fokus. U tom smislu, bolja organizacija bi tekst, pretpostavljam, na pravi način zaokružila. No, i uz to, riječ je o romanu koji vješto posreduje suvremeno društvo, prepoznavši ga ujedno kao poprište borbe i mjesto nesreće. Vješto je pritom što to čini kroz opipljive pripovjedne svjetove, jezikom čistog i bliskog iskustva. 

Možda će vas zanimati
Četvrtkom u četiri oka
Homepage rowan heuvel ri frmxeyf4 unsplash 19.11.2020.

Ima li života prije smrti?

"Magle, mrakovi, vlaga, okretanje podzemlju i smiraju, sve je to karakteristično za studeni koji svog drugog dana obilježava, ni manje ni više, nego Dan mrtvih."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Urednički komentar
Homepage refugees 01.07.2018.

Žilet-žica na kazalištu

Što se krije iza 'financijskih razloga' zbog kojih je Gavella naprasno otkazala jesensku premijeru predstave 'Hotel Zagorje'?

Piše: Luka Ostojić

Video
Homepage booksa u parku 26.06.2018.

VIDEO: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Nagrađivane književnice u programu 'Booksa u parku' govorile su o stranim izdanjima svojih knjiga i statusu žena u književnosti.

Piše: Booksa

Kritike
Homepage tomasic bodrozic 03.07.2016.

Ključevi 'Vukovara'

Roman 'Rupa' Ivane Bodrožić nije preslika hrvatske stvarnosti, nego dobar i dinamičan krimić.

Piše: Ivan Tomašić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu