'Polje, slama, žudnja': Iz poezije u ljubav, život i slobodu

Čitajući neke od meni najvažnijih knjiga poezije, često sam se pitala može li poezija postati ne samo književni izraz nego i način života. Pojedini pjesnici i pjesnikinje svojim knjigama potvrđuju da može, oni misle, sanjaju, žive u poeziji, maštaju i vole kroz poeziju, raspravljaju i razgovaraju sa sobom i s drugima posredstvom poezije. Kao da izvan nje ne postoji ništa, nikakav drugi prostor iskustva. Upravo na takvoj poetskoj matrici, u stanju potpune uronjenosti u pjesnički jezik i iskustvo, napisana je knjiga Polje, slama, žudnja Eveline Rudan, za koju je autorica dobila godišnju nagradu „Vladimir Nazor“ za 2025. godinu.

Za jedne neobična, za druge neshvatljiva, ali za čitatelje i čitateljice spremne na dijalog s tekstom i potragu za dubljim slojevima značenja poetskog, ova knjiga predstavlja pravu dragocjenost.

Evelina Rudan ne otvara samo manje poznate i neobične mogućnosti razgovora s tekstom, književnom teorijom, izmišljenim ljudima i stvarima, idejama koje nisu za sve i nisu za pjesmu, pa će, kako stoji u pjesmi „13“, biti preskočene, zatim drugim književnicima i književnicama i njihovim djelima. Knjigom je dat i novi portret pjesnikinje, one koja oblikuje tekst, stvara pjesmu i istovremeno uživa u samom stvaralačkom procesu. Taj proces ponekad iznenadi i samu autoricu, jer može znati kako pjesma počinje, ali ne i kako će završiti i šta će sve otvoriti u njoj i/ili nama. Tako pjesmama ove knjige pjesnikinja i čitateljica ponekad djeluju kao jedno. U tom stvaralačkom prostoru knjige osjeća se sloboda igre, istraživanja i preispitivanja, dok čitatelj i čitateljica uživaju u postupnom otkrivanju teksta i njegovih brojnih slojeva.

Sve je ovdje književnost, odnosno gotovo sve postaje predmet književne samorefleksije. Riječ je o autoreferencijalnom diskursu koji u sebe uključuje nastanak književnog djela, ali i njegovo neprestano propitivanje i izlazak iz granica teorijskog. Ništa se ne prihvata na prvu, požrtvovano se traga za dubljim značenjima, preispituje identitet lirske subjekte, razlaže se i pjesma i slika svijeta koji se pokazuje kao čudan i kontradiktoran: „malen i naopak // svijet je velik i prav // nas se to niš ne tiče. //“ (str. 8.) Upravo iz takvog svijeta obrnutih perspektiva nastaje knjiga sastavljena od sedam ciklusa čiji naslovi referiraju na književne pojave i događaje, direktno ili indirektno prizivajući prethodnike i savremenike, književne likove, sebe, tebe, njega, sve smještajući u prostor fikcije. Ciklusi „ruža i kamen, ignjat i znamen (književnost, vijenac bez soneta)“, „objekt žudnje (teorija)“, „u bugarskoj mirišu ruže (kritika)“, „interludij s patsy cline“, „putopis (praksa)“, „naracija, akcije i akcije“ i „epilog“ svaki na svoj način provociraju književne vrste, tradicije i njihove granice, pokazujući koliko su one autorici važne upravo onda kada ih pomjera, preispituje i prelazi. Naslovi ciklusa potvrđuju da književnost ovdje nije samo predmet predstavljanja nego jedan od osnovnih principa organizacije pjesničkog svijeta povezujući tekstom unutrašnje i izvanjsko pjesničko iskustvo.

I u naslovu, kao i u samoj knjizi, miješaju se različiti pojmovi koji naizgled nemaju mnogo zajedničkog. U naslovu se ta napetost, uslovno kazano, uspostavlja kroz riječi polje, slama, žudnja, gdje se konkretne, materijalne stvari prepliću s apstraktnim aspektima žudnje. Na taj način se ono opipljivo, zemaljsko i organski prolazno poput polja i slame povezuje s unutarnjim emotivnim slojem. Emocije se nastoje “spustiti“ i/ili „prenijeti“ u materijalni svijet, gdje se manifestuju kroz tijelo, stvari, ljude, pejzaže i govor. Na razini knjige da se primijetiti sličan princip heterogenosti, nekoliko različitih i udaljenih elemenata stoje jedni uz druge. Tako su prisutni motivi folklornog i ruralnog imaginarija, zatim akademskog diskursa i teorijskih pojmova, ali i svakodnevnog govora u koji se nerijetko uključuje i humor.

Knjiga otvara i objedinjuje niz važnih slojeva književnosti i ljubavi, zapravo odnosa kako prema sebi, tako i prema drugima. Muškarac je izmaštan lik, oblikovan prema željama i projekcijama lirske subjekte. U toj slici prepoznaje se univerzalni obrazac maštanja o drugom, kakav svi u sebi nosimo i prema kojem se zaljubljujemo. Upravo iz te mašte nastaju pjesme koje govore o ljubavi, i to u trenutku kada se čini da od nje treba „pobjeći“ u poeziju.

Pjesme uspostavljaju dijalog između dvoje: muškarca koji ne postoji i žene koja postoji. U toj napetosti najbolje se očituje sloboda pisanja, jer ono što se oblikuje pjesmama ne podliježe nikakvim ograničenjima. U središtu su dva procesa koja lirska subjekta istovremeno prolazi: proces zaljubljivanja i proces pisanja, koji se prepliću, nadopunjuju i neraskidivo vezuju, gotovo kao da jedan bez drugog ne mogu postojati. Tako sve započinje pjesmom naslovljenom „5.“:

odavno već nisam pisala
ljubavne pjesme
od petog osnovne ili još odavnije
je to bilo
i što mi onda treba:
jedno srce – to svakako
ako su dva to je već svadba i pir (...)
i još na kraju:
svakako mi trebaš ti
ti ćeš biti glavni
tebe ćemo izmisliti
(str. 11.)

Nakon uvodnih pjesama o muškarcu koji je istodobno nepoznat i izmaštan, dobija se dojam da je žudnja, istaknuta i u naslovu središnja tema knjige. Međutim, postavlja se pitanje kakve je prirode žudnja? U ovom slučaju pjesnički jezik postaje prostor žudnje, proces koji vodi od ideje do njezina oblikovanja u pjesmu. Ne može se govoriti samo o ljubavnoj žudnji, ovdje je žudnja mnogo šire postavljena: ona je pokretačka snaga mišljenja, maštanja i pisanja. Nema sumnje da lirska subjekta želi graditi odnos s drugom osobom, ali ona želi i mnogo više: razumjeti, imenovati i zapisati pjesmu o tome. Nije riječ o uspostavljanju odnosa s konkretnim muškarcem, nego s njegovoj mogućnosti postojanja unutar pjesničkog jezika. Čak i kada kaže: „lakše mi te ugasiti pa naći drugog“ (str. 58.), riječ je o figuri koja ostaje u poetskoj konstrukciji, a ne stvarnoj ili mogućoj ljubavnoj relaciji. Taj muškarac nije (ili nije nužno) objekt žudnje, nego njezino književno oblikovanje, bez njega takvog, poezija u ovom obliku i u ovoj knjizi ne bi bila moguća. Tako ljubavni odnos postaje pomjeren u drugi plan, dok u prvi izranja odnos pjesnikinje i pjesme, odnosno stvaralački čin.

Razumijevanje žudnje kao procesa pisanja dolazi postepeno: ona se transformiše iz prvih pjesama o muškarcu i ljubavi, u kojima se već nazire pisanje o samom nastanku pjesme, do sve izraženijeg tematiziranja tog procesa u kasnijim pjesmama. Svoju kulminaciju ovaj razvoj dostiže u pjesmi „književno polje“, u kojoj lirska subjekta istodobno promišlja o odnosu i o samom činu pisanja. Treba naglasiti da ova pjesma jasno pokazuje kako se ljubavni odnos u knjizi ne odvija izvan književnosti, nego upravo u njoj. Druga osoba, muškarac kojem se lirska subjekta cijelo vrijeme obraća, pojavljuje se kao slušatelj, ali i kao učesnik u procesu stvaranja pjesme, zbog čega se emocionalna i stvaralačka žudnja ne razdvajaju u potpunosti.

ja sam u književnom polju
i sadim makove i mrkve
i brijem brkove i brade
ja sam u književnom polju
i svukud oko mene je trava
i svukud iznad mene je plava
plahta neba, a na njoj gledam
što ću s ovom
što ću s ovom intersubjektivnom
relacijom (...)
ak se spustim s toga
s toga ravnog polja
ravnog polja književnoga
na jednu njivu književnu
starinsku posvema
oš se spustit i ti
borit ćemo se simbolički
amblematski mahnuti
Bourdieuu i drugima.
(str. 27., 28.)

U ovoj pjesmi književno polje nije prikazano samo kao teorijski prostor, dalek i nepoznat svima izvan književnosti, nego kao mjesto otvoreno za susretanje života i pisanja. Dok se „intersubjektivna relacija“ i „Bourdieu i drugi“ pojavljuju kao odnosi koji se oblikuju isključivo u književnosti, čime se dodatno potvrđuje da je u zbirci čin pisanja jednako važan predmet žudnje kao i sama druga osoba.

U smjeni književne teorije, književnih djela s kojima se otvara dijalog, svakodnevice, književne kritike, putopisa, akcionih, misaonih, emotivnih, hronotopskih i pejzažnih pjesama, u kojima sve pretvara u prostor kulturalnog pamćenja, zbirka poezije se u konačnici iznova vraća imaginarno (ne)dostupnom muškarcu. Tako, ono što bi moglo biti tek ljubavna tema prerasta u složeniji pjesnički mehanizam zasnovan na užitku, igri, asocijacijama, citatnosti i slobodi kretanja. Na taj način oblikuje se pjesnički glas koji misli, sumnja, ironizira, samoironizira i propituje, gradeći vlastite svjetove i sebe drugačiju u tim svjetovima, kako stoji u pjesmi „drugi“: „nikad mi, milo moje, nećemo spasit svijet // ali ni svijet se od nas dvoje, lijepo moje, ne treba //spašavat“, (str. 40.) a to nije ni „zadatak“ poezije, jer moć pjesme je „pozvati i zamisliti“. (str. 34.)

Upravo u tome da se pozove i zamisli leži pokretačka i poetska snaga knjige Polje, slama, žudnja, u pozivanju na dijalog, na istraživanje svjetova u sebi, na pomjeranja granica teksta i oblikovanju onog što ne postoji, dodajući mu oči, nos i usta, smještajući ga u pjesmu. Mnogo toga u ovoj knjizi ne postoji izvan pjesme, izvan jezika, ali upravo zbog toga i postaje najvažniji pokretač pisanja. Iz te napetosti, uslovno kazano, između mašte i stvarnosti, ljubavi i pisanja, nastaje poezija napisana za sebe i za nekoga ko nikad neće pročitati pjesme, jer sve je to „zbog tebe, a ti to nikad nećeš znat“. (str. 115.) U konačnici riječi sloboda, polje, slama, žudnja i ljubav vodilje su iz kojih se uspostavlja veza unutarnjeg i vanjskog svijeta, popunjava prostor između svakodnevice, prirode, putovanja, ali i u svijeta književne teorije u kojima se iznova pronalazi razlog za postojanje i za pjesmu.