Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Danas, kada je izazov susreta s Istokom duboko u Europi, i kada ljudi dolaze i iz Irana, vrijedno bi bilo razumjeti malo pobliže i njihovu kulturu i mjesto poezije u njoj. Migrantski val je od 2015-2016. zahvatio gotovo cijelu Europu, i susret s kulturama Istoka je izazov za mnoge. Ovim bih tekstom željela doprinijeti boljem razumijevanju Iranaca, velike kulture koja je na jedan način povijesno odredila značajan dio Istoka.

Moja osobna priča s Irancima je započela još tamo negdje 2005. u Zagrebu, da bi potom tijekom studija u Rimu, i kasnije na redovnim godišnjim konferencijama u Istanbulu, imala ih priliku intenzivnije upoznavati. Danas kada svoj život dijelim sa suprugom Irancem, moj se interes za njihovu kulturu još dodatno intenzivirao. U početku, ono što me je inicijalno privuklo bila je jedna specifična uglađenost, prijaznost i susretljivost, lakoća komunikacije, koje sam primijetila kod mnogih Iranaca. Upoznavajući ih bolje, posebno današnjeg supruga, uvidjela sam i jednu čvrstinu karaktera. Karaktera koji se hrabro drži u mnogim teškim situacijama, a da istovremeno nosi spremnost za pomoć drugima. Paralelno s time, uviđala sam i važno mjesto koje kod njih zauzima poezija, a potom i glazba, koju posebno nosi opjevana poezija. Snagu i kompleksnost koju su njome izražavali mi je na jedan način bila i bliska, i istovremeno nova i izazovna. Zapravo me upućivala na novo otkriće vlastitosti kroz Drugoga, koji je iz Daljine jednog drugačijeg svijeta prišao sasvim blizu, onom snagom temeljno ljudskog koje nas dodiruje u punoj dubini vlastitoga bića, a potom i gradi. Ta me je filozofska dubina i psihološka snaga u sponi karaktera i poezije potakla na istraživanje. 

Migrantsko iskustvo, posebno ono moga supruga, bilo je ispunjeno mnogim teškim izazovima, međutim snaga kulture njegovog karaktera i dalje je izrazito vidljiva. A ono gdje tu snagu posebno crpi jest u poeziji i glazbi, koju često i sam izvodi. Stoga njegovo migrantsko iskustvo stoji dobrim dijelom u izvoru ovoga istraživanja. 

Istraživanje započinjem na izvorištu perzijske i iranske filozofije, u učenju Zarathuštre (na Zapadu poznatije kao Zoroastrizam, od grčkog naziva za Zarathuštru - Zoroaster), u kojem i danas živi značajan dio kulture Irana.

Zarathuštra i izvori etičkog učenja u Iranu (1)

Zarathuštra i njegovo učenje se u Iranu i danas smatraju temeljnim za ljudsko ophođenje, za vlastito postavljanje prema svijetu i životu, prema ljudima. Ono je preživjelo dugu i turbulentnu povijest sve do današnjeg Irana. Ono što odmah možemo zapaziti jest da je to učenje izraženo u pjesmama, u stihovima. Naime, Avesta (u osnovnom značenju 'temeljni tekstovi') je zbirka najstarijih vjerskih himni (yasna) Iranaca i u njoj su upravo avestičke pjesme (gāthā) izrazom socijalnog i etičkog učenja Zarathuštre. Njegovo je učenje imalo snažan reformatorski značaj i upravo kao takvo se razvilo u bogatu religijsko-moralnu književnost i tradiciju koja je preživjela do danas. Zarathuštra svoje učenje, sačuvano u gāthāma Aveste, naziva mazda-yasna, odnosno 'kult mudrosti'. Razvoj te nauke naziva se moderniziranim imenom mazdaizam.

Zarathuštra se smješta u vrijeme barem nekoliko stoljeća prije vladavine cara Darija (koji je vladao od 521-485 pr.n.e.). Moguće čak i u 12 st.pr.n.e. Treba spomenuti da je povijest Indijaca i Perzijanaca u jednom dijelu bila i zajednička, a kasnije su se razijale u međusobnom odnosu. (2)

S obzirom na zajedničku povijest Indijaca i Perzijanaca, i izvori avestičkih i rg-vedskih himni temeljno su isti. Tu se himne koje se pripisuju Zarathuštri, odnosno svjedoče o njegovoj reformatorskoj djelatnosti, u pravilu datiraju kao mlađe od vedskih. U vedskom i avestičkom pogledu na svijet zajednička je, 'u svom realističkom, društveno-političkom vidu', potka obaju pogleda na svijet - a to je 'općevažeća zakonitost istine i pravde':

'Povezati zajedničkim zakonom tok svijeta i ljudski postupak, zar to nije nevjerojatno postignuće? - Doista, ni Zarathuštra neće izmisliti ništa veće od toga.' (3)

Zarathuštra se tako javlja kao prvi individualni mislilac u ovom arhajskom razdoblju indoeuropskih kultura, koji 'iz ovog načela nadosobnosti zakona razvija dosljedan ali racionalno nezavisan pogled na svijet, koji teži za apstraktnošću i prethodi jednom novom razdoblju kozmoloških teorija'. Zarathuštrin je pristup takav da on, kako piše Čedomil Veljačić, izljuštuje ideju mudrosti (mazda) tako što 'briše crtu po crtu individualnosti i antropomorfizma s lika bogova'. Na kraju kao nosilac ideje mudrosti ostaje 'još uvijek bezlični i bezimeni 'Gospodin', s kojim Zarathuštra vodi razgovore u predzorje filozofske sumnje'.

'Cijela je građevina Zarathuštrine nauke ispunjena apstraktnim mislima i nazorima. Taj prorok ne poznaje ni jedno božanstvo, a ne zna ništa ni o božanskim osobama. Ahura Mazda jest čisti duh, uzvišen iznad rascjepa materijalnog svijeta. U tom je smislu Zarathuštrin nazor jedan od najveličanstvenijih koje je ikada stvorio ljudski um.' (4)

U idealnu sferu Ahura Mazde tako ulazi šest 'besmrtnih vrlina' (amaša-spanta). One proistječu iz vrhovnog načela Mudrosti - Mazdah, i s njime čine vrhovno jedinstvo od sedam članova:

    1. vohu-manah - dobra misao, 
    2. aša - ispravnost (rg - vedski pojam rtam),
    3. khšathra - vlast ('carstvo' u smislu područja i vladarske moći nad njim),
    4. āramaiti - odanost i prilagodljivost duha, religijska vrlina vjernika,
    5. haurvatāt - potpunost, cjelovitost ('integritet') i dobrobit, 
    6. amaratatāt - besmrtnost. 

Ovih šest moralnih vrlina možemo pratiti kako ih Zarathuštra smješta u njihovim međuodnosima - u Yasnama Aveste. Yasna 47 započinje nabrajanjem tih vrlina (u stihovima): 

"Svetim Duhom 
i ponajboljom Mišlju 
nek udijeli 
Mudri Gospod onome 
čija djela 
i riječi su u skladu
s Ispravnošću, 
s Vlašću i Odanošću 
Potpunost i Besmrtnost." 

Vrhovnoj vrlini Dobre Misli prethodi kao emanacioni princip svih vrlina Mudrog Gospoda Sveti Duh (spanta mainyu). 

"Najprije bijahu ova
dva duha blizanca koji se 
izjasniše u misli, 
riječi i djelu jedan za 
dobro, a drugi za zlo. 
Oni što to dobro shvatiše 
opredijeliše se pravo, 
a ne oni što shvatiše zlo. 

I kad se ta dva duha 
sretoše po prvi put, 
proizvedoše Život 
i Neživot, tako da će na kraju 
nečisti stići u najgori 
opstanak, dok će pravednici 
doseći Najbolju Misao."

Iz ovih je dviju strofa vidljivo da Zarathuštra postavlja etički dualizam (dobra i zla) i to prvenstveno u tri temeljna polja, a to su misao, riječ i i djelo. Tako su poželjne dobre misli, dobre riječi i dobra djela, u odnosu na zle misli, zle riječi i zla djela. (5)

U istoj Yasni prethodi strofa koja je zanimljiva iz aspekta slobodne volje kako je u osnovi kasnije nalazimo u europskoj filozofiji: 

"Slušajte vlastitim ušima 
šta je najviše dobro, 
gledajte jasnom mišlju, 
po vlastitom izboru, 
svaki čovjek za sebe, 
prije nego se odlučni događaj 
zbude prema našoj namjeri." 

Ako promatramo bitne odnose osnovnih šest vrlina u njihovom hijerarhijskom smještaju, doseg je Potpunosti (dobrobiti) i Besmrtnosti u Vlasti Dobre Misli (ili namjere), koja je uvjetovana Ispravnošću kozmičke zakonitosti (s objektivne strane), te Odanošću prilagodljivog duha (sa subjektivne strane). Jer upravo od vrline Odanosti zavisi 'razvoj Postojanosti i Snage' karaktera. Ove su dvije dodatne vrline (taviši - utayūiti, snaga - i - ustrajnost) izraz njegovane vrijednosti i mjera prilagodljive Odanosti pojedinčeva duha vrhovnom načelu Mudrosti (mazdah). Tako se sposobnost ustrajnosti (utayuiti) povezuje sa težnjom za Besmrtnošću, a važnost snage (taviši) posebno je važno u težnji za Potpunošću ili savršenstvom (haurvatāt). Potpunost dosega iziskuje trajan napor njegova održanja. 
Dobra Misao i Ispravnost temelj su svih ostalih vrlina. (6)

"Svetim te tad 
mnijah, Mudri Gospode, 
kad me Dobri 
obuze Duh i upita: 
- Koga želiš upoznati? 
( Zarathuštrin odgovor:) 
- Sada ću tvome žaru 
odati čast 
i usredotočiti 
se svom snagom 
mišljenja u Ispravnost." 

"Zato mi udijeli
Ispravnost 
koju zazivam težeć 
u Odanosti 
za tim usavršenjem. 

(Mudri Gospod) 
- Pa pitaj nas 
šta od naš želiš doznati, 
jer ćeš zbilja 
takvim pitanjem steći 
onu snagu 
koju jedino volja 
moćnog vladara 
može udijeliti." 

Važno mjesto u Zarathuštrinom poimanju vrhovne vrline Dobre Misli ima pojam čisti, koji je srodan sanskrtskom ćittam, što bi značilo 'mišljenje' u širokom smislu (koje cogito ima kod Descartesa), odnosno 'spoznajni uvid', 'nauka'. Veljačić ovaj pojam zanimljivo prevodi s našim 'čista' koje dobro nalazi svoje mjesto i određuje njegov smisao u Zarathuštrinom smještanju vrlina. (yasna 48) (7)

"Odanosti! 
Neka nam dobri vladar 
vlada, ne zli,
djelima čistog uma! 
Pročišćenje 
je najdragocjenije 
za čovjeka 
već od rođenja. Neka 
za rad goveda goji 
da nas hrane!" 

"Bodrost će Dobre Misli 
nama biti 
ponajbolje sklonište 
i dati nam 
Snagu. Po Ispravnosti 
Mudri Gospod 

je govedima dao 
biljni svijet
da bude prvi porod 
života." 

Na kraju kozmičke borbe Dobra protiv Zla, Zarathuštra i njegovi sljedbenici se nadaju da će oni postati poput Ahura Mazde: 

"Mudri Gospodin koji 
će saglasno 
s Ispravnošću širiti 
sklad tako da 
im se misli ustreme 
onamo gdje 
Čistom Uvidu bude 
postojbina." 

Yasna 47, 2 završava nabrajanje vrlina tvrdnjom da je 'Mudrost roditelj Ispravnosti zbog Čistoće (čisti)' umnog uvida.

Iz ovih je pjesama Zarathuštre jasno vidljiva konciznost i puna usmjerenost na samu srž bivanja. Na ono temeljno što čini ljudski život. Uključujući tako odnos prema svijetu i drugima. Ovo učenje velikog poetskog filozofa Zarathuštre smješta neke od temeljnih moralno-etičkih principa, pokušavajući ih postaviti kao vodilje za tada novouspostavljanu zajednicu iranskih Arijaca. Zarathuštrino učenje, od prije gotovo 3 tisuće godina pa sve do danas, prilično je prisutno u Iranu i održalo se kroz dugu i turbulentnu povijest, unatoč arapskom osvajanju i prisutnosti Islama. Svojom univerzalnošću, odnosno dotičući neka od temeljnih egzistencijalnih pitanja koja se tiču svakoga, ovo poetsko-filozofsko učenje živi još i danas. I to kao određena snaga koja povezuje Irance u njihovom zajedničkom identitetu. Osnovna premisa 'dobre misli, dobre riječi, dobra djela' duboko je prisutna u svijesti Iranaca i važna u njihovom odnošenju prema svijetu, životu i ljudima. Pri tome je upravo pjesnička riječ najneposredniji način da se Zarathuštra zapravo približi suštini. Poezijom se, dakle, temelj moralno-etičkog učenja, iz davne povijesti iranske i perzijske kulture, približava ljudima, narodu. Mogli bismo reći da se temeljno životno učenje Iranaca odvija prvenstveno kroz poeziju i tzv. poslovičnu poeziju (kratke mudre izreke u najčešće dva stiha). 

Stoga je filozofsko učenje Zarathuštre vrlo važno za razumijevanje karaktera i kulture Iranaca, i to posebno u njegovoj poetskoj formi. (8)

Približavanje suvremenosti i Adab u Iranu

U ovom dijelu istraživanja o karakternom oblikovanju Iranaca, posebno kroz poeziju otkrivamo pojam Adab, koji, kako ćemo vidjeti, u velikoj mjeri pokriva sam predmet ovoga istraživanja. 

Otkrivanje ovog pojma zapravo se nastavlja na raniju tradiciju etičkog učenja i društvenog ponašanja koju nalazimo u temeljnom obliku još kod Zarathuštre, da bi ono kasnije bilo više prilagođeno nekim društvenim kodovima i oblikovanju građanske uljuđenosti, vrline frahang (ili novoiranski farhang), što zapravo znači kultura.

Adab tako na perzijskom znači obrazovanje, kultura, dobar odgoj, dobro ponašanje, pristojnost, dolično vladanje. Također znači i uljudnost, poštovanje, ljubaznost, uglađenost i učtivost. U cjelini, dobre kvalitete uma i duše. Kao što vidimo, radi se dakle o jednom širokom pojmu koji zapravo nema pravi ekvivalent i našem jezičnom (pa i misaonom) području. 

Sam pojam se kao takav prvi puta spominje u ranom sasanidskom periodu (u vrijeme vladavine sasanidske dinastije, 224-651 g. n. e.), dakle negdje krajem 3. ili početkom 4. st. n. e. To je period kada i šire dolazi do vjerojatno najvećih dostignuća perzijske civilizacije. (9)

Imajući svoje utemeljenje u Zarathuštrinim besmrtnim vrlinama koje proistječu iz načela Mudrosti, i istaknutom usmjerenju - 'dobre misli, dobre riječi, dobra djela', možemo generalno reći da Adab znači idealnu profinjenost misli, riječi i djela. Kasnije pojam Adab poprima i važan obzir za skladnost (mjeru) i umjerenost kao odlike građanske uljuđenosti, koja funkcionira po principu 'zlatne sredine'. Pojam Adab ili Frahang (novoir. Farhang) u početku je posebno bio usmjeren na iransko plemstvo. U sasanidskom periodu, ono što je dobro odgojeni mladi čovjek trebao znati uključivalo je, za nas zanimljive, sljedeće kategorije Adaba: (10)
    • poznavanje literarne kompozicije, kaligrafije, povijesti i filozofije
    • poznavanje glazbe, pjevanja i poezije (u tripartitnoj umjetnosti pjevača-pjesnika uz instrumente, minstrelsy - konyāgarī, elementi glazbe, pjevanja i poezije bili su neodvojivi) (11) - to je uključivalo i poznavanje muzičkih oblika i tipova melodije
    • poznavanje zvijezda
    • poznavanje kuharskog umijeća (uključujući začine) - ovdje se više radilo o dobrom ukusu nego o specificiranju hrane, i zapravo je stvar bila u uživanju u okusu prije nego samo hranjenje (12)
    • poznavanje cvijeća, njihovih vrsta i mirisa (parfema) - ima važno mjesto poput okusa u kulinarskom umijeću

Da bismo upoznali tri temeljne grane sasanidskog Adaba, a posebno treću granu, dobrog vladanja i morala, važno je spomenuti osnovni izvor koji se pri tom koristi, to je Šāh-nāma. Radi se o dugačkoj epskoj poemi, koju je napisao perzijski pjesnik Firdusi, između 977. i 1010. g. n. e. Šāh-nāma se smatra nacionalnim epom Većeg Irana. U osnovnom značenju to je 'Knjiga kraljeva' koja je strukturirana prema mitološkoj i povijesnoj vladavini 50 perzijskih kraljeva (od vremena Zarathuštre pa sve do osvajanja Arapa u 7. st.n.e.), i ima vrijednost kao izvor starovjekovne povijesti Irana, odnosno predislamske Perzije. Sa svojih 50000 distiha, Šāh-nāma je veliko poetsko djelo, i za nas važan izvor za razumijevanje Adaba, posebno u sasanidskom periodu, ali koje se u dobroj mjeri održalo i do danas. Posebno je zanimljivo da perzijsko učenje o kulturi (dobrom odgoju i moralu) nalazimo upravo u obliku poezije. Kao što je i ranije vidljivo kod Zarathuštre i njegovog etičkog i socijalnog učenja, upravo je poezija oblik u kojem je (kroz dugu povijest Irana) važno, zapravo temeljno životno učenje bilo približavano narodu. Tako da je upravo doticaj etike, morala i poezije važan za Iran, i Perziju.

Osvrnimo se sada na tri grane sasanidskog Adaba koje su imale veliki utjecaj. To su:

I. dabīrī - dabīrs, tajnici, ministri imali su važno mjesto u sasanidskom periodu, i kasnije u islamskom, i oni su trebali biti upućeni u retoriku i kaligrafiju, biti sposobni pisati kratke, ali sadržajne rečenice, biti mentalno budni, učeni, pronicljivi, i prijemčivi, te moralno strpljivi, uporni, istinoljubivi, suzdržani, odani, nekorumpirani, i veseli.

II. umijeće kompozicije i govorništvo (retorika) - govor treba biti kratak i sadržajan, jednostavan i razumljiv. Prema Šāh-nāmi pet je osnovnih točaka:
1) riječi moraju biti blagotvorne tako da ne mogu povrijediti ili nanijeti bol slušateljima
2) riječi moraju biti odmjerene (u pravilnoj proporciji)
3) onaj koji govori mora imati osjećaj za prigodu i dosjetku
4) govornik, ako priča priču, bilo staru ili novu, mora je ispričati u stihovima
5) govornik mora govoriti s toplinom, osjećajem, i mirnim i mekim glasom

Vidljiva je kultura govora iz ovih principa, koja je ima značajno mjesto u Iranu. Pri tom je važno je istaknuti točku 4) koja izriče superiornost poezije nad prozom. Ovo je važno za tradiciju i kulturu Irana, i postat će lajtmotivom perzijske književnosti. To potječe iz Pahlavi literature (starovjekovne literature) koja je sadržavala mnogo priča u stihovima. Firdusijeva Šāh-nāma je 'Kuran Iranaca' jer je kao priča u stihovima (ep) najelokventnije djelo na perzijskom jeziku. 

III. maniri ili dobro vladanje, moral, i ponašanje - glavne su grane Adaba. Dio Šāh-nāme korišten je za izvod osnovnih principa Adaba (prema Encyclopædia Iranica). Oni su sljedeći: poštenje, pravednost, pravičnost (rāstī); podudarnost srca i jezika, tj. iskrenost (yak-delī, yak-zabānī, yak-ruyī, yak-rangī); velikodušnost, plemenitost, darežljivost (karīmī o rādī); tolerancija, prilagodljivost, spremnost na kompromis (modārā, perz. sāzgārī ili sāzeš); strpljivost (bordbārī); smirenost (ārām); viteštvo (ǰavanmardī); uzdržljivost, umjerenost (parhīz); bogobojaznost i pouzdanje u Boga (hodātarsī o omīd be Hodā); nada (omīdvārī); pouzdanost, poštivanje dogovora, držanje obećanja (peymān-negahdāštan); suzdržavanje od ogovaranja, od otkrivanja grešaka i od kleveta; uzdržljivost (kamsaḵonī); šutnja (ḵāmūšī); obzir da se ne prekine, ne upada u riječ; poznavanje pravog vremena za reći stvari (hangāmšenāsī) i učiniti stvari; izbjegavanje lakoumnog, bezvrijednog govora; blagi, obzirni govor (āvāz-e narm), osobito kod žena; pažnja da se ne gleda mrko i ne stišću šake dok se govori (da se ne govori loše u srdžbi); izbjegavanje grubih i povredljivih riječi jer jezik uzrokuje bol; blagost (āhastagī); skromnost (šarm); poniznost (forūtanī); sposobnost prepoznavanja i odustajanja od vlastitih loših navika, te izbjegavanja uobraženosti o vlastitom znanju; i obzir da se govori samo u granicama vlastitog znanja i da se ne dopusti da jezik premaši sposobnost onoga koji govori.

Ove vrijednosti kao principi Adaba su u velikoj mjeri univerzalni i prisutni u mnogim kulturama. U Iranu oni imaju važno mjesto, što je posebno vidljivo kod principa koji se odnose na način govora i njegovu vezu sa psihološkim i etičkim temeljem ('pozadinom'). Izražavanje i način komunikacije su tako vrlo važni u iranskoj i ranije perzijskoj kulturi. Dobre riječi gotovo su jednako važne kao i sama dobra djela i dobre namjere (dobre misli). Adab ('Farhang' = Kultura) se mora naučiti, i u svakom trenutku mora biti prisutan. Tako u Šāh-nāmi nalazimo da samo rođenje u plemenitaškoj obitelji, bez znanja i umijeća, i bez Adaba jest bezvrijedno, te 'djeluje poput cvijeta koji ima boju ali ne i miris', dok Adab krasi dušu. Djeca moraju biti podvrgnuta Adabu ('kako svijet ne bi dospio u ruke neukih'), ali se prema njima treba postupati s puno ljubavi i dobrote.

Kada je u pitanju prijateljstvo, Šāh-nāma savjetuje odabir prijatelja koji će biti od pomoći u času potrebe. Prijatelju se nikada ništa ne smije uskratiti, a svaki spor s prijateljem treba riješiti kada nitko drugi nije prisutan. S prijateljima se treba posavjetovati o bitnim stvarima i uzeti ih kao drugove u šetnji. Slaganje s prijateljima potrebno je jednako kao i opreznost prema neprijateljima. Što se tiče neprijatelja, poželjno je izbjegavanje. Dobar čovjek mora željeti svijetu ono što želi sebi, tj. mora postupati onako kako bi želio da postupaju prema njemu. S neprijateljima se mora postupati časno i njihove se sposobnosti ne smiju prezirati. Nije mudro govoriti tajne svima i svakome. U poteškoćama se mora održati postojanost. U svakoj radnji, treba se koristiti razum ('razum je bogomdano odijelo časti i život duše' [ǰān-e ǰān]). Misli i ambicije da se čine nemoguće stvari se ne bi smjele održavati, te ne treba slijediti uzaludne nade. Najveće nade su za dobro zdravlje kad je čovjek bolestan i za sreću kada je dobro.

Vrlo je važna velikodušnost, tako se očekuje da se dâ prije, a ne nakon primitka molbe za pomoć i bez razmišljanja o kompenzacijskoj dobiti, već uz zahvalnost primatelju. Ipak, dar (baḵšeš) treba dati samo osobi koja to zaslužuje, a dobročinstvo treba ići samo onima koji su toga dostojni. Tijekom cijeloga života trud je neophodan, ali nerazmjeran trud je nedoličan, jer trud ne može promijeniti odredbe sudbine. Budući da je tako, treba živjeti u zadovoljstvu i vedrini (ḵorsandī, ḵošnūdī), tražiti duševni mir i slobodu od svjetovnih potreba (bī-nīāzī), i kloniti se grijeha pohlepe.

U svijetu postoji deset demona (dēvs) koji su neprijatelji života i razuma, a to su pohlepa (āz), potreba (nīāz), zavist (rašk), sramota (nang), osveta (kīn), ljutnja (ḵešm), kleveta (saḵon-čīnī), neiskrenost (do-rūyī), nereligioznost (nāpāk-dīnī) i nezahvalnost (nā-sepāsī). Među ovih deset demona pet je (pohlepa, potreba, zavist, osveta i ljutnja) koji se navode u prikazu Mazdakovih učenja. U Šāh-nāmi se pohlepa ističe kao najveći grijeh.

Ovo su izvodi iz Šāh-nāme koji se odnose na sasanidski period, u kojem Adab ima važno mjesto. Međutim, Adab nije nastao iznenada u sasanidskom razdoblju, već je, kako je rečeno, u velikoj mjeri uključio svjetonazore ranijih razdoblja, a posebno učenje Zarathuštre i Avestu. Tako šest 'besmrtnih vrlina' Ahura Mazde utjelovljuju cjelokupno etičko značenje Adaba, a pravilo i pouka 'dobre misli, dobre riječi, dobra djela' zapravo je Avestina definicija Adaba.

Kao što je moguće uvidjeti, Adab, ili kultura i dobar odgoj, dobre kvalitete uma i duše (koje uključuju moral, dobro vladanje i kvalitetno izražavanje), u Iranu se prvenstveno uči kroz poeziju Šāh-nāme, kao izuzetno prisutnog nacionalnog epa (kojeg posjeduje gotovo svaka obitelj), te kroz učenje Zarathuštre i Avestu, posebno u yasnama (himnama) Aveste. Poezija je pri tom izrazito prisutna u svakodnevnom životu, i od starih, u velikoj mjeri filozofskih pjesnika, značajno su prisutni Firdusi, Rumi, Hafez, i Sa'adi.

Poezija je, prema riječima moga supruga, takoreći 'u genima iranskih ljudi' jer su odmalena okruženi njome. Poezija je prisutna u domovima ljudi, tako što se djeca odgajaju kroz poeziju, a stariji i cijele obitelji okupljaju se za praznike, poput Nouruza i Noći Jalde, da bi recitirali poeziju. Poezija je prisutna i u javnom prostoru, naravno u školama, ali ispisana je i na zgradama, na gradskim panoima, u autobusima, na spomenicima. Možemo dakle reći da se odgoj Irananca, i to prvenstveno onaj moralno-etički, zbiva upravo kroz poeziju. 

Zanimljivo je spomenuti da je Adab kao osnova sadržan i u perzijskoj riječi za književnost, koja glasi Adabijat. To također ukazuje na snažnu vezu dobrog odgoja i kulture pojedinca i književnosti, posebno poezije kao primarne književne grane. Mogli bismo reći da je u Iranu literat, književni čovjek zapravo učen i kulturan čovjek. Tako Adib zapravo znači učitelj ili pisac koji je i nositelj književnosti i kulture. Nažalost, poezija danas u Iranu, koja je u osnovi simbol slobode, nema svoju punu slobodu. I to je zapravo paradoksalno, toj velikoj kulturi poezije.

Zaključno, u vrijeme velikih migracija s Istoka, među kojima su i migranti iz Irana, Adab i poezija su, čini se, snaga Iranaca i njihovo utočište i kada stignu na Zapad. Stoga je zanimljivo promatrati kako ljudi u zemljama primateljicama, otkrivajući, reagiraju na to bogatstvo iranske kulture, susrećući se sa sve više iranskih ljudi. Može li to bogatstvo postati i novim dijelom kulture Europe? 

'Trebalo bi da je dobro poznato da se drugarska ljubav stiče uravnoteženim duhom, a dobar karakter - uljudnim ophođenjem.'
'A ja ti kažem, sinko, da je od svega što je čovjeku korisno, najbolja mudrost.'
'Budi revan u kulturnim nastojanjima (frahang), jer, kultura je ukras u blagostanju, zaštita protiv neraspoloženja, spreman pomoćnik u nevolji, a u nesreći postaje dobra navika.' (13)

Mura Palašek

(1) Glavni izvor koji sam koristila u ovom dijelu istraživanja bio je spis Čedomila Veljačića Avesta - Kult mudrosti u Iranu, 1979. Čedomil Veljačić je bio profesor filozofije na zagrebačkom Filozoskom fakultetu, da bi potom živio u Indiji i na Sri Lanki gdje je dublje ulazio u filozofsku tematiku Istočnih naroda.
(2) R. C. Zaehner, The Teachings of the Magi, str. 61; prema Č. Veljačić, Avesta i razvoj mazda yasne (kulta mudrosti), Osnove indo-iranskog pogleda na svijet, Razmeđa azijskih filozofija, str. 92.
(3) O. G. von Wesendonk, Das Weltbild der Iranier, u zbirci Geschichte der Philosophie in Einzeldarstellungen, Kafka, Bd. I a, München 1933, str.71.; prema Č. Veljačić, Avesta i razvoj mazda yasne (kulta mudrosti), Osnove indo-iranskog pogleda na svijet, Razmeđa azijskih filozofija, str. 92-93.
(4) Zarathuštrine gāthā su stilizirane u obliku razgovora s 'Mudrim Gospodinom' - Ahura Mazdah. Ti su razgovori suštinski egzistencijalna pitanja upućena tom 'Gospodu'. Izvorna pobuda tih pitanja je duboko meditativno dvoumljenje proroka, koji je boravio u osami na obalama rijeka Daređi i Veh-Daitya. Z. cijeni 'tihu meditaciju', smatrajući da je 'za umni doseg najbolja tiha dubina'. Prema Č. Veljačić, Avesta - kult mudrosti u Iranu, 1979.
(5) R. C. Zaehner, The Teachings of the Magi, str. 61; prema Č. Veljačić, Avesta i razvoj mazda yasne (kulta mudrosti), Osnove indo-iranskog pogleda na svijet, Razmeđa azijskih filozofija, str. 92.
(6) Isto.
(7) Isto.
(8) Zanimljivo je da i danas kod iranskih umjetnika često nailazimo na nešto slično.
(9) Ovo umijeće i stvar bogatstva okusa i danas je važno u Iranu.
(10) Glavni izvor korišten u ovom dijelu istraživanja o Adabu bila je Encyclopaedia Iranica u online obliku, dostupna na http://iranicaonline.org , i to članak ADAB i. Adab in Iran.
(11) Osnovni izvor koji se prema Encyclopædia Iranica ovdje koristi za razumijevanje adaba u sasanidskom periodu a i šire je Šāh-nāma. 
(12) Važno je spomenuti da se Zarathuštra u reformatorskom vidu svoga učenja zalagao za promjenu iz nomadskog načina života u sjedilački.
(13) Pravilo i nauk 'dobre misli (av. humata, pahl. humat), dobre riječi (av. hūxta, pahl. hūxt), dobra djela (av. hwaršta, pahl. huwaršt)', jedno je od temeljnih etičkih pravila Aveste.

*** 

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.