Neobičan slalom

Marija Andrijašević rođena je 1984. u Splitu. Pjesnikinja je, prozaistica i kolumnistica. 

Kroz konvencionalno je obrazovanje, da parafraziram Marka Pogačara, vrludala jedinstvenom slalomskom stazom.

„Moje osnovnoškolsko obrazovanje je prolazilo u mukama.“ – kaže Andrijašević – „Naime, nikad ne bih naučila lekciju iz povijesti decidirano kako su to tražili od mene, nikada ne bih napisala zadaćnicu iz hrvatskog tako da pogodim bit, nisam razumjela matematiku i kemiju, fiziku sam uvijek izjednačavala s atomskom bombom, za profesora tehničkog odgoja sam jednostavno imala pretešku ruku i previše sam mrljala papir... tjelesni sam imala 5 jer sam mogla šutnuti medicinku u finu materinu… Zamisli sad ocjene na kraju godine i upis u srednju školu. Predivno!“ kaže Marija za ovaj portal. 

Trogodišnju Srednju trgovačku školu Andrijašević je završila u Splitu.

„Svi su mislili da je to kraj mog spisateljskog puta, da ću završiti školu i početi raditi, na čemu je inzistirao i moj otac. Uvijek u strahu od siromaštva, ponavljao je meni i bratu da se nakon trogodišnje škole moramo odmah zaposliti.“ (Izvor.)

Andrijašević na književnom polju iskrsava 2007, osvojivši za poetski rukopis „davide, svašta su mi radili“ nagradu Goran za mlade pjesnike.

O tome će petnaestak godina kasnije kazati: „Kada sam saznala da sam dobila Gorana, javila sam mami i rekla da nemam odjeću za dodjelu pa mi je jedna krojačica iz Solina sašila sako, izabrale smo samt da mi ne bude hladno u Gorskom kotaru. (...) Moje prvo sjećanje na Goranovo proljeće je Senko Karuza koji sjedi u hodniku hotela i govori lijepa djevojko, dođi, prestrašila sam se i pobjegla.“ (Izvor.)

Četvrti razred srednje škole Andrijašević je završila u večernjem programu Trgovačke škole u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. godine.

Četrnaestogodišnju spisateljsku tišinu koja je nastupila poslije književnog debija Andrijašević je prekinula 2021. romanom „Zemlja bez sutona“, nagrađenim regionalnom nagradom Štefica Cvek i 15. tportalovom književnom nagradom za najbolji roman. Poeziji se vratila 2023. godine knjigom pjesama u prozi „Temeljenje kuće“, a ove je godine svom opusu dodala još jedan žanr, objavivši zbirku priča „Liga ribara“.

Poetički opis: uzemljenje meteora

Marija Andrijašević spisateljica je koja ne pati od skribomanije – njezina pjesnička bibliografija sastoji se od tek dva naslova. Moglo bi se to povezati s činjenicom da ne koristi društvene mreže kao poligon za svoje tekstove, da joj pod njima ne podižu palčeve i ne lijepe srca, ili, ukratko, s time da nema pjesnički „Facebook-fetiš“. Moglo bi se isto objasniti i citatom: „Opet ulazim u zimu i opet ću raditi u tišini. O knjizi nikome ne govorim, ne znam je drugačije zadržati“. Može se i drugim: „Kućo, zoriti je jedan od mojih najdražih glagola. Kućo, kad dan zori, on zrije i razdani se.“ – tako kaže lirska protagonistica „Temeljenja kuće“. A ovdje ipak valja početi s „davidom“, a tako je, uostalom, sve i počelo – kišom meteora od koje je naše književno polje zamirisalo na „novo, svježe, autentično“. Radi se tu o narativnoj poeziji u kojoj su, kako je kritika primijetila i autorica isticala, vidljivi utjecali američke ispovjedne škole, dok bi se one domaće možda moglo tražiti u poeziji Delimira Rešickog i Krešimira Pintarića. Premda s potonjim pjesnicima ne postoje izravne intertekstualne veze, čini se kako su „davidovu“ nastanku na neki način otvorili prostor – autorici kao da su poručili: „Hej, može se i ovako pisati!“. Kako? Ispovjedno, interdiskurzivno, ironično i mrtvo-hladno i sve to istovremeno. Ipak, kod Andrijašević je riječ o autentičnom pjesničkom glasu, o metaforičko-naturalističkom jeziku kojim se govori o traumi, disfunkcionalnoj obitelji i društvu, ljubavi i identitetu. Lirska protagonistica „dislociranih emocija“ odvažna je, katkad drska i autoironična, njezin je iskaz bujičan, formiran naizgled stihijski.

U „davidu“ se zaista osjeća udar života, prisutno je nešto organsko, mesnato, gotovo besramno i često crno. No Andrijašević ipak ne upada u uobičajene zamke konfesionalnosti, pokazujući kako je osim Konradove teze o ispovjednom karakteru književnosti – „Na pitanje o smislu života pisac odgovara pričom o sebi“ – apsolvirala i onu Mandićevu: „Utaživanje znatiželje ima smisla samo ako se laže o intimi.“

Ako je debitantski „david“ bio eruptivna i mahnita pjesnička eksplozija, a roman „Zemlja bez sutona“ bujna, ljepljiva poetska proza koja čitatelja hvata na mjestu, fragmentom, „Temeljenje kuće“ predstavlja pjesničko uzemljenje. Čvrsta forma tu je ukrotila poetsko, odgodila mu djelovanje, pa tako afektivni naboj karakterističan za Andrijašević ovdje po prvi put vrišti u jastuk, pulsira ispod površine. Pjesme u prozi, izvedene u obliku ciglica ili bloketa, grade kuću značenja – kako bi kuća bila do kraja utemeljena čitatelj nužno mora uzeti u obzir međuodnos pjesama.

Andrijašević, dakle, iz knjige u knjigu značajno eksperimentira s formom, dok su glavna motivsko-tematska čvorišta, koja konstanto raspisuje i nadograđuje – njezin autentičan pečat. Likovi majke, oca i brata, kao i motivi smrti, traume i tijela, uz stalnu prisutnost (auto)destruktivnog impulsa koliko i nagona za životom – ono su što povezuje dvije knjige poezije.

Dok su „david“ i roman „Zemlja bez sutona“ od kritike unisono pohvaljeni (poetski je debi, doduše, tadašnju kritiku ostavio pomalo bez teksta, ali zato je mlađa sestra „Zemlja“ dobila nesvakidašnju količinu kvalitetnih lauda), zbirka „Temeljenje kuće“ donekle je podijelila kritiku. Pjesnik i kritik Franjo Nagulov tako ju je smjestio u ono što naziva „dominantnim poetičkim modelom recentnog pjesništva u nas“, a pritom se misli na tzv. „novi ruralizam“, struju koja objedinjuje konceptualnost, motiviku ruralnog (sela, šume, flore, faune) i raspisivanje obiteljske genealogije. Klicu „novog ruralizma“ posijala je 2018. Monika Herceg svojim „Početnim koordinatama“, a zarazu su zatim međusobno prenosili mahom mlađi autori (kritika, dakako, tu preferira sintagmu „horizontalna tekstualnost“, kao i „brisanje autorstva“). Stvari su uskoro eskalirale i koju godinu kasnije „poetsko selo“ nabujalo je do te mjere da pjesnik Marko Tomaš u šali izjavljuje kako će za kvalitetnu recepciju recentnog pjesništva biti potrebna agrarna reforma (dosjetku navodim po sjećanju, izvor je zagubljen u bespućima interneta). Danas, samo šest godina nakon „Koordinata“, dio kritike (uključujući Nagulova) ovaj poetički model smatra iscrpljenim, a inzistiranje na njegovoj repeticiji više-manje jalovim.

Premda je bez sumnje organski dio prepoznatljiva autoričina opusa i premda Andrijašević novim strategijama razrađuje ona ista čvorišta čvrsto zauzlana zbirkom „davide, svašta su mi radili“, „Temeljenje kuće“ doista se može (rubno) smjestiti u kalup „novog ruralizma“. Ipak, ovaj pjesnički portret zaključujem pitanjem: Može li se iscrpljeni poetski model, ako to jest, barem privremeno oživjeti kvalitetnom pjesničkom knjigom ili je sam njegov izbor ono što poeziju u startu diskreditira?

Presudu će, kao i uvijek, donijeti čitatelj.

Pablo Srdanović

(Tekst je nastao u sklopu kolegija Stilističko čitanje pjesme, a prilagođen je za potrebe portala Booksa.hr.)