Page arrow

Čuvarica sjemena vraća se kući

Large untitled design  2

Izvorna fotografija: Brian Eager, Flickr.

Naslov knjige: Zemlja bez sutona Autor knjige: Marija Andrijašević Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2021
Utorak
29.03.2022.

Prvi roman Marije Andrijašević naslova Zemlja bez sutona njena prva prozna knjiga uopšte (2006. godine je objavila zapaženu zbirku poezije davide, svašta su mi radili), štivo je kojem ne manjka tematskih i stilskih inovacija – bar po mjeri književnosti koja se piše u regiji, o čemu svjedoči i činjenica da je dobila Nagradu Štefica Cvek. No glavna narativna linija učinit će se itekako poznatom svakome ko se bar očešao o srednjoškolski lektirni kurikulum – junak se vraća u zavičaj nakon izbivanja u velom svijetu i suočava sa dobro ukorijenjenim traumama iz djetinjstva, korovom u porodičnoj bašti, neorezanim voćnjakom sadašnjosti. No kako će to zapisati Dubravka Ugrešić u Brnjici za vještice, statistika potvrđuje da su pravi povratci rijetki. Junak/inja koji/a se vraća iz stranstvovanja redovito se po povratku nalazi u paradoksu: svaka promjena rodnog kraja vrijeđa, podsjeća da život teče dalje, ali drugačiji je, nužno, i čovjek; sve i da je zavičaj ostao nepromijenjen, ponovno uklapanje je postalo nemoguće. One koji odlaze ponekad nazivamo, brzopleto i surovo, ljudima bez korijena.

Zgodna je ironija da junakinja Zemlje bez sutona, Glorija Suton, itekako zna šta činiti s korijenjem – ona je (evo nečeg posve netipičnog za domaću prozu) botaničarka. Iako se vraća kući između dvije naučne ekspedicije, njen boravak produžit će bolest oca i sasvim intimna potraga za prapočecima porodičnih tragedija, okrutnosti, usamljenosti, rijetkih nježnosti. U ovom romanu, ljudi bez korijena ne postoje, odnosno oni su čvrsti čak i kada je drvo okrutno iščupano iz zemlje, poput murve pokraj rodne kuće koju srećemo na početku knjige. No roman Marije Andrijašević se toliko razlikuje od za ove prostore uobičajenih narativa o (nacionalnim) korijenima, o (krvi i) tlu, da pripada maltene drugoj književnoj galaksiji. O tome svjedoči, ako ništa drugo, to što umjesto korijenju njena junakinja traga za sjemenjem – kao biologinja, specijalizirala se za prikupljanje i skladištenje sjemenki pred sve izvjesniju globalnu ekološku katastrofu, što već na simboličkom nivou obećava značajan odmak.

Daleko je ova knjiga i od pastoralne vizije mirnog rodnog kraja i njemu pripadajućeg bezbrižnog života u skladu s prirodom, duboko svjesna da takav život više nije moguć: Vrj nije mjesto ili kako u novinama i pričama opisuju mala mista – galerija živopisnih, dragih, komičnih likova (13). Preostaje, dakle, nešto treće, i upravo se u tom smjeru Andrijašević zaputila, ka književnosti koja će obnoviti vezu sa zavičajnošću, ali na kritički i propitivački način, i to je ništa manje nego, riječima junakinje, ganjanje obraslih staza.

Daleko je ova knjiga i od pastoralne vizije mirnog rodnog kraja i njemu pripadajućeg bezbrižnog života u skladu s prirodom, duboko svjesna da takav život više nije moguć.

Vrj, imaginirano selo Dalmatinske zagore i fantastično-slavenskog imena, topos je junakinjina djetinjstva. Povratak Glorije Suton odvija se između rodnog Vrja i Siromašne, splitske četvrti za koju je vežu kasno djetinjstvo i mladost. Na Vrju je dočekuje drug iz djetinjstva Jadran sa dvanaestogodišnjom kćeri Altom, vjernom pomoćnicom u prirodoslovnim pohodima, u Splitu – bolesni i tvrdoglavi otac. Okosnica romana je odnos s ocem, čija bolest ubrzano napreduje i zadržava junakinju u domaji, a tjeskobnu svakodnevnicu brige o bolesniku, prekidaju lirska intermezza, puna Altine djetinje visprenosti kroz čiji entuzijazam i junakinja ponovno sagledava rodni kraj i njegove biološke, ali i antropološke, osobenosti.

Koliko god kritičar oklijevao opisati ovaj roman kao zavičajni, još će teže biti dosljedno ga označiti kao porodični. Možda zato što su porodice u ovoj knjizi atipične – junakinju su odgojili otac i djed, uz opipljivo odsustvo majke. Vezu oca i junakinje najbolje opisuje rečenica: "Izmiješala se u meni grižnja savjesti jer sam tako loša kći i sram jer je on tako loš otac." (str. 147.) Treći sin seoske porodice koja je migrirala ka gradu u težnji za boljim i lakšim životom, opterećen nesretnom porodičnom sudbinom, nježnost prema kćeri pokazuje radije djelima nego riječima. Šef smjene u Gradskoj čistoći kćer će s nepunih trineast zaposliti da preko raspusta zarađuje novac za školu čisteći plaže, ali će, kad kćer dobije menstruaciju, kući doći s ružom i parfemom, i otad ostavljati dječiji doplatak na frižideru, bez puno priče. Nije ni čudo što će otac i kći nerijetko govoriti različitim jezicima, ali sa sve većim razumijevanjem kako se njegov život bude približavao koncu, možda zato što blizina smrti blaži i najžešću prirodu. Sumnjičavost, cjepidlačenje, robovanje godinama stvaranim navikama cigle su u zidu koji je starost sagradila kako bi se dostojno pripremila za smrt; na kćeri je da taj zid razgradi, koliko se može, upornom nježnošću (i da se, ako može, izbori sa grižnjom savjesti one koja je otišla).

Patrijarhalni književni kanon ima jedan motiv koji baštini još od antike, a to su sukobi i srazovi očeva i sinova. Tek je recentna proza iz pera žena ponudila, napokon, obilje raznolikih narativa o matrilinearnim odnosima i potrazi za pretkinjama, i dobro je da su te relacije, toliko skrajnute na polici klasika, sada u fokusu pažnje i kritike i čitateljstva. Dakako da ne manjka ni knjiga koje opisuju kompleksne relacije između očeva i kćeri, ali rijetkost su romani koji ovaj porodični odnos stavljaju upravo u središte interesa, a još je manje onih koji iz feminističke perspektive sagledavaju muški porodični rodoslov. Andrijašević ispisuje upravo takav roman, i to s jasnom namjerom da osvijetli kobnost patrijarhata i po muškarce, naročito one koji su, silom prilika, prekršili njegove norme. Otac junakinje najbolji je, ali ne i jedini primjer takve sudbine u ovoj knjizi: ostavljeni muž koji nikad neće preboljeti to što je samohrani otac, najmlađi sin koji najgore prolazi u diobi porodičnog, emotivnog i materijalnog, naslijeđa i, do samog kraja, jedini koji brine za svog muškog roditelja.

U „muškoj“ porodici, dakako, majka mora biti neprisutna a sveprisutna. Gloriju nikada neće napustiti želja da ju upozna, možda još više da ju razumije. Andrijašević sjajno predočava taj ambis u stvarnosti djevojčice: dječije okrutno zadirkivanje: domašica, očevo kameno lice i djedove suze, snebivanje učiteljica za Osmi mart, sažaljenje srodnika i poznanika, majčino ime u „kućici“ na formularima, ali zauvijek cenzurisano u porodičnim razgovorima. Baš ništa u njenom okruženju junakinji neće olakšati put do istine o majčinom odlasku – ona će ga morati preći sama, već odrasla i bez iluzija, da bi u majčinoj dotjeranoj trokatnici s pogledom na more naišla na stvarnu ženu.

Još od Ibsenove Nore pitanje žene koja odlazi od obitelji postavlja se kao moralna jednačina s jednim jedinim mogućim rješenjem: nije imala pravo ostaviti djecu. Istina je, dakako, uvijek komplikovanija od toga, i autorica ove knjige to dobro zna. Hiljadu je razloga da se napusti nesretni brak, tegoban život, sredina u kojoj "mater nije bila mater ako nije bila žrtva, a žena nije bila žena ako nije bila i mater i žena svojem mužu". (str. 212.) Andrijašević pokazuje i lice i naličje emancipacije u jednoj krutoj sredini koja nije bila ni najmanje naklonjena ženskom oslobođenju, te predočava i kobne posljedice po djecu. Još snažnijim njen prikaz ove nesretne obitelji čini i odsustvo osude kod junakinje (čime bol neće postati manja).

Andrijašević pokazuje i lice i naličje emancipacije u jednoj krutoj sredini koja nije bila ni najmanje naklonjena ženskom oslobođenju, te predočava i kobne posljedice po djecu. Još snažnijim njen prikaz ove nesretne obitelji čini i odsustvo osude kod junakinje (čime bol neće postati manja).

Jadran i Alta, još jedna (ali samo ako pristanemo na patrijarhalnu logiku) „krnja“ vrjska porodica, funkcioniraju kao ponešto iskrivljena refleksija u ogledalu; nerijetko će situacija kojoj Glorija svjedoči u prisustvu njih dvoje biti okidač za sjećanje. Međutim, Jadran i Alta su, a naročito Alta, mnogo više od toga – upravo će sa djevojčicom koja također odrasta bez majke, junakinja ostvariti najsnažniju ličnu vezu. Iako njena majka nije posve odsutna, nego tek distancirana dugim i mučnim razvodom, u Alti Glorija itekako vidi vlastiti odraz, ali odnos koji s njom uspostavlja će u najboljem slučaju biti pseudo-majčinski. Roman se, očito, ne povodi lakim rješenjem da slavna znanstvenica, povratnica u rodni kraj, privija izgubljeno čedo pod svoje krilo – umjesto toga, buntovna i drčna dvanaestogodišnjakinja će se sa odraslom ženom povezati na mnogo ravnopravnijem nivou, uz puno komičnog nadgornjavanja i predpuberteskog inata (s obje strane!).

Dakako, Glorija će reći da ju „odgaja“, da, ali mnogo više od toga, ona u njoj vidi pročišćenu suštinu onoga što u sebi najviše cijeni: nepatvorenu ljubav za sve što raste, onaj botanički nerv koji su na Vrju, obraslom nebrigom, čini se, imali samo Glorija i njezin otac. Autorica na ovaj način izmiče očekivanom rješenju i osu majka-kći komplicira razmjenom na planu prijateljstva i obrazovanja, čineći odnos radije drugarskim nego odgajateljskim. Alta je, ujedno, i nada (njeno ime su autorica i kritičari tumačili na različite načine, ali ovdje se nameće i značenje „alternative“), pripadnica generacije kojoj se u naslijeđe ostavlja planeta na samrti, generacije koja će se prema neumitnoj kataklizmi morati odrediti s mnogo više odlučnosti nego ijedna dosad.

U vezi s tim, svakako najvažniji značenjski sloj romana jeste onaj prirodoslovni, zbog čega je Zemlja bez sutona u kritici već opisivana kao ekološka proza ili klimatska fikcija (cli-fi). On opominje da je rad na zemlji rad bez kraja (zima je samo predah), a zemlja traži strpljenje i posvećenost, ne trpi zapuštanje, a posebno ne kapitalističku pohlepu. Autorica i njena junakinja se, obje po vlastitom priznanju, nadahnjuju teorijama Jamesa Lovelocka, britanskog naučnika koji zemlju opisuje kao Geju, sistem koji počiva na sinergiji organskog i neorganskog, odnosno njihovu interakciju vidi kao preduslov održanja uslova za Život. Ova ideja uokviruje roman, on počinje i završava jednim primordijalnim glasom koji, progovarajući iz bezvremena, pripada upravo Zemlji, Geji, obraćajući se junakinji, čuvarici sjemena čiji "rad još uvijek nije opipljiv, on čeka katastrofu", ali, kroz nju, i kompletnom čovječanstvu koje se odreklo odgovornosti za planetu koju nastanjuje i time potpisalo vlastitu propast. Vlastiti biološki credo možda najbolje opisuje u sljedećem citatu (str. 162.):

Svijet i okruženje u kojem živimo oblikuje nas po mjeri koju smo za sebe odredili. Na kraju krajeva, to je i mjera za ono što ćemo tim oblikovanjem izbrisati s lica Zemlje. Ali ako se damo isprepadati barem malo pred onim što Zemlja zbilja jest (a nije naša, to je sigurno), uzet će nam moć i tko zna odakle stečeno pravo da sa svojim izazivamo i njezin kraj... Pa kad spominjete klimatske promjene i kako će to utjecati na Zemlju i čovječanstvo, predložit ću vam jednu stariju, radikalnu i meni blisku teoriju kojom sam se zarazila na obalama velikog Albiona: Zemlja ne umire, Zemlja nas se pokušava riješiti. Izašli smo iz lanca, izvršili invaziju, i sad smo njezina otvorena rana. 

Stilski govoreći, motivi prirode pružaju obilje mogućnosti; mogu, primjerice, nositi snažan simbolizam. Tako je veza između oca i kćeri simbolički predstavljena u stablu murve i albicije: murvu su u rodnom selu zajedno posadili, a glavna je junakinja po povratku, užasnuta, nalazi oborenu i nastoji spasiti – baš kao i odnos s roditeljem. S druge strane, očevu kućnu albiciju, zatočenu u saksiji na splitskoj terasi, prenosi u plodno tlo Vrja, gdje će se naprosto preporoditi, za razliku od oca po kojeg će posljednji posjet rodnom selu biti fatalan. Također, pasaži posvećeni prirodi prilika su autorici da se lirski razmaše, i ona tu priliku obilato koristi.

I pored ekološko-feminističko-klasne osviještenosti kojom pulsiraju sve sfere romana, nikada ne treba smetnuti s uma da je Andrijašević i u svom prvom romanu ostala pjesnikinja. Ona je autorica koju, prije svega, vodi jezik, i poetska raskoš njenog teksta, koja duguje podjednako dijalekatskom jezičkom sloju koliko i znanstvenom diskursu, spada zasigurno u najupadljivije osobenosti ovog romana. Naracija je uglavnom podređena stilu i pripovijedanje je od drugostepenog značaja, što će svakako utjecati na recepciju ovog romana. Izraziti lirizam ponekih sekvenci i jedna posve samodovoljna igra značenja i zvučanja opterećuje čitanje i praćenje ionako skromnog fabularnog toka. Koliko je Andrijašević bila uspješna u discipliniranju svog razbarušenog pjesničkog jezika varira, ponekad, od paragrafa do paragrafa i ta je neujednačenost, možda i pretjerana zaigranost, samozaljubljenost njenog jezika – najveća zamjerka ovom romanu, ali samo onda kada otežava njegovu komunikativnost i zamagljuje važne poruke koje nosi.

Recimo još i da se roman možda isuviše razrastao u različitim smjerovima, pokušava obuhvatiti, na nevelikom prostoru, veliki broj izuzetno kompleksnih tema: porodične traume, prijateljstva, ekološka devastacija, ćorsokaci nauke, ženska emancipacija, ekonomska migracija, klasna trvenja... Daleko od toga da pripovjedačica nema šta za reći o svemu tome, međutim, tematska prenapučenost uz poetsko izobilje čini ovaj roman odviše razgranatim, nedovoljno fokusiranim.

U domaćim je književnostima oznaka zavičajno, ili, još gore, zavičajni pisac, decenijama bila svojevrsni književnokritički smokvin list (nešto poput pogrešno shvaćenog pojma ženskog pisma). Pisci i spisateljice kojima bi takvu oznaku prišila kritičarska lijenost teško su se iste rješavali, dok je ponekima, više zbog podobnosti nego kvaliteta, bila sasvim dovoljna ulaznica u kanon. Marija Andrijašević je također zavičajna spisateljica. No ona i cijela jedna generacija mlađih pisaca na dobrom su putu da se, kao što bi dobra književnost i morala, narugaju uvriježenim kritičkim predstavama, osvajajući zavičajnost na jedan potpuno drugačiji način. Bilo da je riječ o reakciji na zasićenost urbanim narativima sve sa izgubljenim, razočaranim intelektualcem u središtu, ili pak, ne bez veze s dominacijom autofikcije, vraćanje na izvorišta i prapočetke u misiji otkrivanja dotad zapostavljenog, marginaliziranog – zavičajnost se vraća u književnost, ali na potpuno novi način. Uz ovu knjigu, u taj bi novi (ženski!) kanon mogao ući dalmatinski Bildungsroman Moja dota Nore Verde, ili poezija Monike Herceg i Radmile Petrović koja motive crpi iz prirode i ruralnog života; svakako ne treba zaboraviti ni trasu koju je ovakvim pričama ucrtao Damir Karakaš u svojim romanima situiranim u Liku.

Treći put, odnosno, ni naivna pastorala ni nacionalna mitologizacija, izbor je nove generacije koja rodni kraj neće nikad tretirati kao izolovan, nego uvijek premrežen pitanjima od globalnog značaja, od identiteta do ekologije. A roman Zemlja bez sutona će, kada jednom dođe čas da kritika imenuje, klasificira i sagleda domete ovih aktuelnih literarnih strujanja, zasigurno biti nezaobilazan.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage large 90 28.03.2008.

Marija Andrijašević: Najljepša odgovornost

Uvertira u niz intervjua s domaćim pjesnicima pripala je jednom od najautentičnijih novih glasova – Mariji Andrijašević. Razgovarao - Marko Pogačar.

Poezija
Homepage davide svasta su mi radili 27.03.2008.

Marija Andrijašević

Iz zbirke 'Davide, svašta su mi radili'

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu