Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3

'Naša soba': Tamni hodnici i zagušljive sobe patrijarhata

Large nasa soba 300dpi

S naslovnice knjige.

Naslov knjige: Naša soba Autor knjige: Marijana Radmilović Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2022
Utorak
27.06.2023.

Marijanu Radmilović upoznali smo kao pjesnikinju kojoj su objavljene zbirke Portreti nepoznatih žena (1998.), Bolest je sve uljepšala (2003.) i Putovanje oko tijela (2019.). Sve tri ulovile su pozornost različitih žirija i osvojile respektabilne nagrade, a sada je svoj interes autorica rastegnula i do kratke priče, i to u svojoj prvoj zbirci pod nazivom Naša soba. U njoj je sabrano deset priča u kojima pratimo protagonistkinje od djetinjstva do zrele i starije dobi, u različitim „običnim“ profesijama (profesorice, čistačice, službenica u banci i slično), pri čemu se radnja odvija u tamnim hodnicima, sobama koje postaju zagušljive, prostorima poput zbornice, hotelske sobe, kuhinje ili bolničkog odjela.

Priče računaju na ulančavanje upravo u tom segmentu „tipične“ ženske sudbine u patrijarhatu, odnosno žena koje u sebi uglavnom nose sram, u strahu su, krhke, umornog tijela. Sve su nam te žene više ili manje poznate, kao da smo njihovu priču čuli na televiziji, ulovili u pogledu dok smo hodali ulicom, čuli o njima iz prijateljskih krugova ili svjedočili u neposrednoj blizini. Ujedno se takvo iskustvo pretvara u opće, odnosno jedno od tih iskustava u nekoj mjeri doživjela je žena na ovim prostorima, gotovo kao da to postaje i „naše“ iskustvo meandriranja života u patrijarhalnom svijetu. U nazivu zbirke u daljini odjekuje esej Vlastita soba Virginije Woolf iz 1929. godine, iako se dalje od toga snažnije ne upućuje na potencijalnu sugovornicu. Osim poveznice s naslovom, neke vidljivije intertekstualne veze i kompleksnije zapetljancije iznijele bi nova, uzbudljivija i kompleksnija čitanja.

Međutim, u ovom kolektivnom iskustvu priče se kudikamo i spotiču. Vrlo brzo postaje jasno da je tu riječ o metaforičnim zidovima u koje žene stavlja okolina, ali posljedično i one same sebe, jer izostaje snažniji zahtjev za promjenom, odnosno impuls, možda čak i želja za iskorakom. Poslije čitanja nam se i sve te sudbine amalgamiraju u jednu, one ne stoje dovoljno čvrsto i stabilno kao priče samostalno jedna pokraj druge, tako da uvjerljivo iskaču sa stranice. Pritom mi u misli kao primjer upravo takve vrste pripovjedne snage dolaze priče iz zbirke Mliječni zubi Lane Bastašić u kojoj je svaka od priča obojena istaknutim glasom pripovjedača/ice, okupljenih pod krovnom temom djetinjstva i odrastanja.

Svi likovi dijele pretpovijest koja je ispunjena nasiljem i mučninom, u neke je uvučena i postratna situacija, poput uvodne „Mrtvačnice“ u kojoj je smrt svakodnevica, „Predaha“ u kojoj se opisuje odvođenje muža na policijsko ispitivanje i „Gdje si bila toliko dugo?“ o raspadu prijateljstva zbog nacionalnih razlika. Priča „Mrtvačnica“ opisuje školu u kojoj radi protagonistkinja i na koje je načine mrtvačnica dostigla različite ljude, uplećući u priču konobara Saleta i nastavnika engleskog jezika na zamjeni Zokija, čistačicu Smilju s nasilnim mužem alkoholičarom i kolegicu Grozdanu koja predaje srpski. Likovi su u tim pričama međusobno prepleteni, a vrijedi primijetiti kako su unutar jedne priče njihove sudbine smještene u podnaslove koji, osim što ritmiziraju čitanje, daju i određenu težinu njegovu čitanju. U ovoj priči se prilično uspješno oslikavaju izazovi suživota u gradu poput Vukovara i opisan je jedan univerzum u kojem supostoje duhovi prošlosti i na protagoniste bacaju sjenu od koje je teško pobjeći. No ipak, je li i nemoguće?

Iz prve priče primjećuje se postupak koji će se u zbirci ponavljati, a to su vremenski skokovi u pripovijedanju, vraćanje u prošlost. Isti je slučaj s jednom od dojmljivijih priča „Žena u hotelskoj sobi“ u kojoj se protagonistkinja nosi sa svojom odlukom nakon pobačaja. Posebno toplo je sjećanje na baku, baka koja je odrasloj ženi utočište i oslonac, a djevojčici nešto privlačno, magično, strašno zanimljivo. Baka koja skriva slatkiše u tajnom pretincu u ormariću i unuku zove je „sinko“ možda je baš ona baka na naslovnici, u nošnji koja nam je okrenuta leđima s dvoje djece i između njihovih tijela provlači se nit plave boje. I kad se vraća u dječju perspektivu, ona je u svom tipičnom modusu naivna i neiskvarena. To je još eksplicitnije naznačeno u priči „Nestajanje“ u kojoj odrasla žena čita dnevničke zapise, naznačeno datumima, kad je imala trinaest godina i svjedoči zlostavljanju koje je prekinulo njezino djetinjstvo i koje je osvijestila u odrasloj dobi.

Ponegdje poveznice između prošlosti i sadašnjosti ostaju nejasne, kao u slučaju priče „Svi ti ljudi“ u kojoj se postavlja pitanje iz naslova, ali neodgovoreno u priči: tko su svi ti ljudi i na koji način su niti između njih isprepletene? Psihički bolesna žena, susjeda Marta živi u iluziji kako je udana, a njezina sestra Vera je „postiđena što se htjela osloboditi grižnje savjesti“, možda zbog prevare, možda zbog obiteljskog i društvenog pritiska koji Marti nije pružio adekvatnu njegu i prihvaćanje, ostaje upitno zbog razvodnjenih veza u priči.

U zbirku se uvodi s pripovijedanjem u prvom licu, njime se ona i zaključuje, dok središnji dio zauzima pripovijedanje u trećem licu, uz iznimku priče „Nestajanje“ (isprepliće se uz dnevničke zapise u prvom licu). Upravo zbog toga jer su neke priče ispripovijedane u trećem licu, doimaju se kao sličice iz života, pripovjedačice nam rukom grabe i otkrivaju zastor iza kojega provirujemo u sobu nečijeg života, ali u njemu se kratko zadržavamo, pri čemu je naglasak na spomenutoj atmosferičnosti prostora.

Ono što ponegdje rasvjetljava ove mračne priče su momenti ženske solidarnosti, o dijeljenju srama, dakle svjesne su što su radile, misleći prije svega na svoje muževe i partnere, kao što je situacija razgovora u školskom WC-u u „Mrtvačnici“ ili slična situacija u „Posljednjoj sobi“. Međutim, ovi primjeri ipak su više iznimka nego pravilo. One žive manje ili više slične živote, nema zanosa i značajniji prostor ipak nije posvećen preciznijem zaokruživanju likova. Protagonistkinja u priči „Predah“, nakon što joj je muž odveden na policijsko ispitivanje, to vrijeme koristi tako da prvi put u životu ništa ne radi, što je u kontekstu (neplaćenog) kućanskog ženskog rada zanimljivo: „Prvi put u životu toliko vremena ništa nisam uzela u ruke. Baš sam se pošteno odmorila.” (str. 41.) Ili u priči „Promjena počinje u tebi“, u Vesni promjena doista počinje s ulaskom u menopauzu. Ovakve natruhe humora sjajan su alat koji olakšava poziciju, odmiče od moralizacije, istovremeno služi i kao otpor, na neki način vraća kontrolu u priču. Više ovakvih intervencija svakako bi osvježilo zbirku. Pritom se one ne moraju zatvoriti u nekoj velikoj spoznaji, u kratkoj priči se to niti očekuje niti ona to podnosi, ali to bi svakako bio jedan od načina da se one učine efektnijima.

Uglavnom priče završavaju u nesretnom ili pesimističnom tonu, vraćaju se u same sebe, tu su predvidljive, a autorica ovih redaka ponekad se osjećala obeshrabreno uopće dovršiti priču. Primjerice, na samo saznanje da je u menopauzi, Vesna ode na frizuru i vraća se svom dosadnom mužu i djeci i razmišlja o programu za pranje rublja na perilici. U posljednjoj priči Lucija je svjesna da ponavlja život majke koja je bila nezadovoljna i s vremenom je kopnjela, nema ni naznake generacijskom prelamanju traume. Da je barem za neku od junakinja ponuđen drugačiji put, zametak neke potentne ideje, time bi se i tekst obogatio, sadržajno učinio zanimljivijim, a u svojoj poruci osnažujućim. 

U Našoj sobi su priče koje imaju zajednički svijet, bliske su jedne drugima, čak bi se, zahvaljujući tom nazivniku koji ih uvlači u sebe, mogle čitati i kao dio i/ili dijelovi romana. Svijet naših majki, sestara, susjeda, prijateljica i poznanica, u umornom tijelu koje je provučeno u pozadini ispod teksta, tako da i to tijelo postaje jedno, kolektivno, naše. Uzmemo li u obzir pojedine strukturne nelogičnosti i izostanak čvršće uvezanog pripovijedanja na pojedinim mjestima, u rukama nam ostaje solidna zbirka priča koja je ipak izbjegla zamke proznog prvijenca.   

Možda će vas zanimati
Video
Homepage marijana23 11.03.2021.

Goranovo proljeće i Booksa predstavljaju finalistice nagrade Ivan Goran Kovačić: Marijana Radmilović

Uoči proglašenja dobitnika/ice nagrade Ivan Goran Kovačić, donosimo razgovor s finalisticom Marijanom Radmilović.

Poezija
Homepage marijana radmilovic 05.03.2021.

Haljina ozdravljenja

Uoči predstavljanja finalista/ica nagrade Ivan Goran Kovačić u Booksi, donosimo pjesmu Marijane Radmilović iz zbirke 'Putovanje oko tijela'.

Kritike
Homepage anastasia zhenina mahjs9zukre unsplash 09.02.2021.

Melankolična stvarateljica

Pjesnički subjekt zbirke 'Putovanje oko tijela' Marijane Radmilović je melankolik – s oštrim okom za istinu, jedini svjestan onog izgubljenog i svojeg stanja, odbijajući potpuno jasno i razvidno iskomunicirati druge subjekte i svoje misli.

Piše: Tomislav Augustinčić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu