László Krasznahorkai:
Posljednji vuk (Multimedijalni institut, Zagreb, 2013: S mađarskog prevela
Viktorija Šantić)
Sažeti cijelu priču oko Lászla Krasznahorkaija nije niti toliko teško, koliko je zapravo šteta takvo nešto kratiti. Rođen 1954. godine, taj je zahtjevni postmodernistički književnik iz našeg književnog susjedstva postao poznat još 1985. godine prvim romanom Sátántangó.
Cijenjen je i u filmskom svijetu zbog suradnje s jednim od najvećih suvremenih svjetskih redatelja, s Bélom Tarrom, koji je izjavio kako više ne može zamisliti rad na filmu bez njegova scenarija. Neki kritičari povezuju Krasznahorkaijeve duge, meandrirajuće rečenice s beskonačnim Tarrovim kadrovima.
Posljednjih godina popularnost mu značajno raste, sve se više prevodi na engleski, a među svojim kolegama smatran je upravo vrhunskim autorom.
Susan Sontag uspoređuje ga s
Gogoljem i
Melvilleom (na što je on rekao da se osjeća zbunjenim i počašćenim), a stalno se spominje kao potencijalni i skori Nobelovac. Kod nas upravo objavljeni roman
Rat i rat pisao je u New Yorku, u stana
Allena Ginsberga.
Krasznahorkai je bio i kod nas, posljednji put 2010. godine na Festivalu europske kratke priče, kada je čitao u Zagrebu i u Rijeci. Tada je bio poznat, ali to se nikako ne može mjeriti s današnjim razmjerima njegove književne slave. Prijevod njegovog romana Sátántangó na engleski jezik osvojio je nagradu Best Translated Book Award 2013. godine, ove je Krasznahorkai nagrađen nagradom America za sveukupni doprinos književnosti, a to su samo neke od nagrada u nizu.
Posljednji vuk kratko je djelce prevedeno i objavljeno samim krajem 2013., kao svojevrsni uvod u prvi cjeloviti prijevod njegovog romana na hrvatski koji se sasvim nedavno pojavio u knjižarama.
Znakovito je kako je cijelo napisano između početnog velikog slova i završne točke bez prekida. Da, radi se o jednoj rečenici na četrdesetak stranica malog formata u kojoj se zaista svašta događa.
Kao prvo – djelo evocira njegov opus i samouvijajuću, beskrajnu rečenicu koja ne prestaje, koja se nehajno proteže i zalazi u krajnje zakutke neočekivanosti, samoprijezira i ludičke lucidnosti koja proizlazi iz autorove inteligencije.
Dalje, kao na savršeno odvojenim narativnim platformama pripovjedač dijeli nekoliko priča koje su zaista nevjerojatno sabijene u tako malo prostora. Govori o umjetnosti, sudbini pisca, osobnom putu i očekivanjima, ali i o neobičnim događajima koji zapravo navješćuju dobre promjene, premda su one isprepletene s onim lošim, groznim i neshvatljivim, a paralelno svemu tomu kao da svakom minilogičkom cjelinom šamara i čitatelja i sebe, i naša sveukupna očekivanja. Upravo zato treba preporučiti ovo djelo.
Radi se o naručenom tekstu, kratkoj priči koja je dijete i plod spisateljske stipendije, i taj se - da ga nazovemo uvjetno i eufemistički – ironijski odmak prema naručivanju umjetnosti jako dobro osjeti. U tekstu je moguće uhvatiti ping-pong miješanih i alternirajućih osjećaja naspram pomirbe s osobnim materijalnim potrebama. Premda su ti kompromisi nužni, protagonist ipak nije s time sretan. No i tjelesne potrebe se moraju utažiti, baš kao i one kreativne - konzumacijom. U jednom slučaju se konzumiraju hrana i voda, u drugom – život i vrijeme.
Posljednji vuk mogao bi mjestimično biti nejasan neupućenom čitatelju, no to je mjesto gdje je na djelu "neka mračna, demonska nakana, nakana koja je tako duboko usađena u stvari i u tkanje stanja među stvarima, da njezin zadah sve prožima, svijet je dakle djelo prokletstva, prijezira, to udari u mozak onome tko počne misliti, zato on i ne misli, naučio je ne misliti, što ga naravno nije odvelo nikamo..."
Neven Vulić
