Jezivo dobro

Maša Kolanović kao književnica je debitirala je 2001. godine zbirkom poezije Pijavice za usamljene, a prvi veći uspjeh postigla je romanom Sloboština Barbie iz 2008. godine, koji je 2012. godine preveden i objavljen na njemačko jeziku. Njezina posljednja knjiga, zbirka priča pod nazivom Poštovani kukci i druge jezive priče izašla je prošle godine, a ove je godine dobila nagradu Europske unije za književnost.

Uronjena u stvarnost, iako ponekad na granici fantastičnog, ova zbirka tematizira mračno naličje suvremenog društva koje se skriva iza ušminkanih reklamnih slogana i photoshopiranih fotografija u blještavim hodnicima trgovačkih centara ili pak duž turističkom gužvom zakrčenih uličica gradova pretvorenih u turističke kulise, nastojeći održati sliku savršenog svijeta i idiličnog društva. Autoričine ilustracije koje prate priče također odražavaju opisano – to su prikazi ljudskih kostura zaokupljenih svakodnevnom borbom za iluzijom koliko-toliko normalnog života dok ih onaj stvarni nemilice gazi. 

Zbirka Poštovani kukci i druge jezive priče već svojim naslovom implicira određeni horizont očekivanja na osnovu kojega čitatelj prilazi djelu. S jedne strane kukci iz naslova romana i istoimene priče kod najvećeg broja ljudi pobuđuju negativne konotacije i asocijacije, a takvo viđenje kao da dobiva opravdanje drugim dijelom naslova, koji nam najavljuje da nas čeka zbirka jezivih priča. Tom dojmu dodatno pridonosi i grafičko oblikovanje naslovnice – pozadina je crne boje, font kojim je izveden naslov donekle podsjeća na goticu, a ilustracije uključuju motive poput kostura i kosturskih glava, lijesa, probodenih srca te žohara. Ipak, nakon svega nekoliko priča postaje jasno da svijet koji autorica stvara nije ni po čemu bitno drukčiji od naše stvarnosti te se upravo u tome ogleda i temeljna ideja, značenje ove zbirke. Naime, premda se vizualno i verbalno čitatelj priprema da očekuje fantastičan svijet na granici realnog, u konačnici se ispostavlja da je relativno konvencionalan svijet oblikovan logikom neoliberalnog kapitalizma kao dominantnog društvenog i ekonomskog sustava jezovitiji od ičega što je čitatelj mogao zamisliti i očekivati.

Upravo diskrepancija između očekivanog i realiziranog svijeta, koji je po većini parametara identičan stvarnosti, služi kako bi se prokazale društvene anomalije naše svakodnevice. Karakteristični likovi, kao i teme priča u ovoj zbirci simptomatični su za aktualno društvo te se s njima i sami prečesto susrećemo – gradovi koji u svrhu turistifikacije postaju vlastite kulise, konzumerizam koji prožima svaki aspekt ljudskih odnosa, zaboravljeni i zapostavljeni ljudi – mahom starci i djeca, žene svedene samo na ulogu majke itd.        

Da su priče unutar zbirke dio zajedničkog svijeta naglašava se i time što su sve međusobno povezane mnoštvom provodnih motiva koji, ponavljajući se uvijek u istom odnosu spram protagonista ili nekog od sporednih likova, zadobivaju vrijednosno određenje. Primjerice, mobitel, tj. smartphone ima negativne konotacije fiktivnog progresa koji je samom sebi svrha te pojednostavljuje i osiromašuje pojedinca, mijenjajući i komplicirajući njegov odnos sa i prema svijetu (primjerice u priči Revolucija). Općenito uzevši, značenje u pričama tvori se u opreci između dva niza motiva koji reprezentiraju dva supostojeća svijeta – onaj živih, tj. svijet pobjednika kapitalističke tranzicije, te svijet poraženih, izgubljenih, zaboravljenih i potisnutih koji u novom neonskom društvu – epitet uvijek vezan uz motive s negativnim konotacijama – predstavljaju smetnju. Oni su osuđeni na male i mračne, zabačene, zapuštene i zatrpane stanove, dok oko njih buja svijet futurističkih oblika koji miriše na kokos i tropsko voće. Metaforički su poistovjećeni s kukcima, žoharima, u koje se nekad i doslovno pretvaraju, poput djeteta na kraju priče po kojoj je zbirka dobila naziv (Poštovani kukci). Spomenuto preobraženje – izravna aluzija na Kafkinu pripovijetku koja metaforički progovara o egzistencijalnoj tjeskobi u modernom društvu, što je nedvojbeno i tema ove zbirke – tek je jedan od dva fantastična elementa koji svijet ovih priča primiče čudesnom. Naprosto, suvremena stvarnost osim što je strašnija od bilo kakve fikcije, nadmašila je i njezin kapacitet za tvorbu nevjerojatnog, gotovo u potpunosti je podčinila maštu. Autorica nam pritom ne nudi nikakav izlaz ni utješnu perspektivu – možda jedina priča sa zaista sretnim krajem jest ona u kojoj je završni događaj na granici fantastike (Živi zakopani). Stvarnost je jeziva i strašna, a mogućnost promjene ravna je čudu, kao da je poruka ovoga teksta.

Ipak, to ne znači da je od težnje za čudom moguće odustati – svaki od likova nastoji promijeniti sebe ili okolinu, pronaći i postići nešto što bi život učinilo, ako ne smislenim, onda barem podnošljivim – bili oni toga svjesni ili ne te koliko se god ta nastojanja činila uzaludnim i frustrirajućim. I premda njihov trud nekada podsjeća na frenetično i panično glavinjanje zaslijepljenog žohara neonskim labirintom ili među milijunima nogu koji tumaraju uskim uličicama primorskih gradova, ostaje želja da se pronađe pukotina u zidu koja vodi u neku možda sretniju stvarnost iako sve što tamo čeka se u konačnici opet može ispostaviti tek kao puki privid.

Dobra književnost uvijek je bila odraz vremena i društva u kojem nastaje, a ova zbirka priča to još jednom potvrđuje. Stoga nam ne preostaje ništa nego složiti se s ocjenom s blurba – riječ je o jezivo dobroj knjizi, koja na umjetnički upečatljiv način rastvara i prokazuje anomalije suvremenog svijeta.