Iscrpljujuće pisanje

Nakon pet romana i jedne zbirke priča, svojom šestom knjigom naslova Maratonac Nebojša Lujanović (1981.) zašao je u područje (eksplicitno) autobiografskog i intimnog, kao i u područje formalne neodređenosti, te bi se ova knjiga prema svojim obilježjima mogla okarakterizirati kao hibrid romana, eseja i autobiografije. Pritom, Maratonac je prilično nevelika knjiga te broji svega stotinjak stranica, koje su podijeljene na prolog i šest poglavlja.

Protagonist u knjizi je neimenovani muškarac, Maratonac, čije se biografske činjenice čine veoma sličnim onima autora Nebojše Lujanovića, pa je tako protagonist također pisac, trkač maratona, u djetinjstvu izbjeglica iz Bosne. Također, u knjizi se pripovjedač obraća samom sebi u drugom licu jednine. Ono što protagonista najviše određuje su njegove dvije životne strasti – trčanje i pisanje, a narativ je postavljen poput pripovjedačevih promišljanja o tim temama, ali i svom životu općenito, pa ostaje dojam da o tome razmišlja dok trči, što pridaje djelu dojam struje svijesti. No unatoč tome, stil je znatno pročišćen, a struktura knjige je čvrsta: spomenutih šest poglavlja nazvano je prema maratonima na različitim mjestima poput primjerice Plitvičkih jezera i europskih gradova Ljubljane, Rima, Moskve itd. Također, poglavlja su posložena po duljini staza, koje se mogu interpretirati kao životne faze, a svaka je teža od prethodne.

Na prvo čitanje čini se da imamo posla s "brutalno" iskrenim čovjekom koji se ne libi opisati stvari ovakvima kakve jesu, bez uljepšavanja. Trčanje maratona doista jest izrazito iscrpljujuće i potrebna je gotovo nadljudska snaga da bi se došlo do cilja, a nepredvidive vremenske okolnosti, ozljede, padovi, žrtvovanje osobnog vremena samo su neke od gotovo pa zastrašujućih "nuspojava" ove aktivnosti. No ipak, pripovjedač je gotovo pa opsesivno fokusiran na te negativne aspekte trčanja (pa onda i pisanja jer ove aktivnosti su gotovo pa istoznačne u pripovjedačevom vokabularu), što se ponajviše očituje u detaljnim opisima ozljeda, rana, naglašavanju njegove sposobnosti trpljenja bola (tako će se u knjizi naći rečenica: “Nikad,...nisi stavio na mišić gel za hlađenje ili popio andol") itd.

U pokušaju da što bolje osjenča protagonista Lujanović u tekst umeće i fragmente iz njegove prošlosti koji predstavljaju temelj njegove osobnosti, kao i samoće koja se poentira u prologu (vidljivo u rečenici: "Sve je protiv tebe. A sada si i sam.") Iz tih umetnutih fragmenata saznajemo da je protagonist kao dijete pobjegao od rata u Bosni. Doselio se u Zagreb gdje je odmah ostraciziran, osim toga, pripovjedač je dijete razvedenih roditelja koje se uvijek moralo pouzdati samo u sebe i napornim fizičkim radom zaraditi fakultetske diplome. Ovakve životne okolnosti, očekivano, očeličile su pripovjedača, ali su ga i učinile ovisnim o muci, boli i potrebom da konstantno sam sebi i drugima dokazuje da može uvijek pomicati svoje granice. Sve ovo čini vrlo dobar temelj za dublju psihološku analizu i karakterizaciju lika, ali problem s knjigom jest da se tu staje. Naime, navedene biografske činjenice nisu pokazan, primjerice, kroz opise ili pojedinačne scene, već su samo razbacane u tekstu knjige.

Nasuprot tome, više je prostora posvećeno njegovim mislima, seciranju sama sebe i motiva za trčanje i pisanje. Sve to on radi s vrlo izraženom samosviješću pa čitatelj dobiva dojam kako opetovanim ponavljanjem misli o vlastitoj samoći i odvojenosti od društva, koje ga prate bez obzira na osobne i profesionalne uspjehe, te metikuloznim popisivanjem svih negativnih aspekta trčanja, ali i općenito svojim fatalističkim stavom o životu, želi isključivo izazvati divljenje čitatelja vlastitom mazohizmu, odnosno već spominjanoj nadljudskoj sposobnosti da trpi bol, nepravdu i bijes. Čak i nazivi ponekih poglavlja ukazuju na muku i napor – npr. "Zona nepodnošljivosti", "Zona naizmjeničnog padanja i dizanja". Osim toga, već spomenuto iskustvo izbjeglištva dodatno podcrtava pripovjedačevu drugost i izoliranost – ona je nešto na što je, smatra on, osuđen već od svog djetinjstva. Ipak, pripovjedač ističe svoju samoću toliko često da čitatelj ne može ne dobiti dojam da pripovjedač misli kako je to samo njemu svojstveno ili da samo on polaže na to pravo zbog svog teškog životnog puta i karaktera. Često ponavljanje varijacija ove misli u knjizi osim što izaziva subjektivan zamor, posljedično postaje i objektivno izlišno jer čemu isticati nešto što smo već pročitali, a posebice kada se ta ponavljanja događaju u ovako nevelikoj knjizi, čime se samo još više ističu.

Možda bismo lakše empatizirali s maratoncem, jer očito taj efekt on želi postići, da se više radilo na njegovoj psihološkoj razradi i da u knjizi ima više interakcija s drugima iz njegove okoline. Naravno, tih interakcija ima, ali one su u odnosu na dionice o muci pisanja, trčanja i pripovjedačevoj samoći, tek ovlaš dotaknute, čini se baš zato da se dodatno poentira pripovjedačeva odvojenost od ljudi.

Ipak, iako ih je malo, te su interakcije napisane u formi osvježavajućih crtica o drugim trkačima, Ljudima (tako će se u knjizi naći rečenica: “Na Marjanu su Ljudi”) s kojima se pripovjedač povezao, a koje unose živost u inače monotono izmjenjivanje prethodno spomenutih dionica o "muci". Svatko je od tih Ljudi različit od protagonista, ne samo po svojim životnim pričama, već i po svom pristupu trčanju. Kroz njihove životne priče i filozofije protagonist napokon izlazi iz svoje ljušture i postaje svjestan kompleksnosti tuđih iskustava, ali i njihovoj sličnosti s vlastitim iskustvima. Ovo su jedini primjeri u knjizi u kojima dobivamo kakav-takav uvid u protagonistove interakcije s drugim likovima, što je svakako pozitivno, no i te su reakcije više opisane nego prikazane – naime, pripovjedač samo prepričava njihove životne priče.

Primjerice, jedan od Ljudi je Pere Pitur, jednostavan radni čovjek spartanskog duha i čeličnih principa. Nakon cijelog dana na poslu, ovaj pedesetogodišnjak ne sjedi doma ispred TV-a, nego trči na Marjanu i priprema se za maratone. S druge strane, Brko je Perina suprotnost, neopterećen je principima, snalažljivac je ili političar, kako ga naziva pripovjedač. On će, primjerice, uvijek pronaći načina da se bez puno znojenja probije do finiša maratona, samo da bude dio svega toga: "...svemu nađe rješenje, manje ili više legalno, ali svakako za sebe povoljno." Ipak, tijekom bečkog maratona, baš Brko je taj koji će spasiti život Peri Pituru nakon što Pere doživi srčani udar.

Posljednje poglavlje "Zona ponovnog rađanja" implicira cikličnost – nakon prijeđenog maratona slijede pripreme za novi, a nakon napisanog romana slijedi pisanje novog djela i samo nakratko sve se čini posloženo. Ipak, vrlo brzo opet slijedi isto: bol, odricanje, "samokažnjavajući rituali". U tom smislu je Maratonac usporediv s njegovim filmskim imenjakom gdje su bol i trpljenje doista važan aspekt karakterizacije protagonista Babea. Ali za razliku od filma, za ovu čitateljicu je dovoljno jedno čitanje Maratonca.