Ciganin nije ni beo ni crn

Zagrepčani su prije otprilike mjesec dana imali jedinstvenu priliku javno uživati na Cvjetnom trgu u hitovima poput Jure i Bobana te jurišnim povicima à la 'ubij Cigana' i 'mi Hrvati'. Ono što je u toj izvedbi bilo specifično jesu sami izvođači: međimurski Romi, pod dirigentskom palicom performera Siniše Labrovića. Vijest o ovom petnaestominutnom performansu ('romski' je samo jedan njegov segment i traje svega 3 minute) prenijeli su mnogi hrvatski i regionalni mediji. Ako upišete u Google 'labrović romi', izbacit će vam više od 2000 rezultata.

 

U kolovozu ove godine Fraktura je objavila roman Nebojše Lujanovića Oblak boje kože. To je već peti naslov ovog mladog autora (1981.), inače profesora na Filozofskom fakultetu u Splitu. Roman na oko 350 stranica prikazuje tužnu romsku priču smještenu u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu s početka devedesetih. Čini to kroz četiri narativne linije te jednu ubačenu priču koja ne pripada istom 'fizičkom' svijetu. 

 

Okosnica romana je sudbina mladog Enisa koji se, kako bi nadišao svoju romsku sudbinu i emancipirao se od plemena, zaposlio u kafiću Tri palme, negdje izvan romskog Plinarskog naselja, daleko od potleušica i brvnara u kojima je odrastao. Živio je na radnom mjestu, s gazdaricom i njenim zaostalim sinom Dadom, koji je Enisu kao Ganciju nabijao komplekse, maltretirao ga i neovlašteno mu upadao u dvokvadratnu sobu u kojoj je ovaj obitavao. Prstom sudbine priča započinje onog pravedničkog trenutka u kojem Dado izgori, bukvalno, u požaru u kafiću. 

 

Četiri spomenuta kraka, dakle, kreću od tog događaja, a završavaju negdje u zajedničkoj nesreći svih ljudi koji imaju doticaj s bilo čim romskim. Pripovjedač u trećem licu mijenja fokalizatore kroz poglavlja pa tako osim Enisove sudbine pratimo i život njegove sestre Sande, koja upisuje Učiteljski fakultet iz istog razloga iz kojeg je Enis konobario. Njen je habitus Plinarsko naselje, pa je čitatelj ovdje uvučen u mrežu odnosa romske zajednice sa svim onim tipičnim likovima poput gazde Nedže, sitnog kriminalca koji stoji na vrhu, mrtve tetke Senihe, nepismenog utočišta kolektivne mudrosti, ili same Sande, pametne djevojke iz surovog patrijarhata (poput Ferihe iz turske sapunice Djevojka imena Feriha). Glavne su vrijednosti, naravno, obiteljski krug i plemenska lojalnost, a na izlazu iz naselja nasađena je bijela gomila, povampirena jer je neki Ciganin spalio jednog njihovog. Republika Hrvatska godine gospodnje 1992. 

 

Usred takvih okolnosti Enis bježi u još veseliju Bosnu i Hercegovinu, kako bi u bijeloj (!) očinskoj figuri potražio odgovor i smisao svoje nesreće. Enisov je otac Fabo treći fokalizator te, iako gadžo, ima tipičnu romsku opsesiju: želi si osigurati egzistenciju velikom prevarom, odjednom i uz nikakvu muku. To izvodi skupljajući i izmišljajući podatke o svojim precima pobijenima u romskom holokaustu u Drugom svjetskom ratu: na račun bi, po svojim kalkulacijama, mogao dići parem 50.000 maraka. 

 

Genocid nad Romima obrađen je u 'umetnutom' dijelu romana u kojem pripovjedač Rom govori o paljenju i prevoženju tijela te svim podradnjama prisutnima u nekom istrebljivačkom sustavu. Taj je dio vješto smješten u sredinu te svjedoči o autorovom umijeću kompozicije (četiri se ostale linije međusobno ne guše, nego lagano prelijevaju jedna u drugu kroz poglavlja tijekom cijelog teksta). Izdvojena se priča osim sadržajem i tipom pripovjedača razlikuje i grafički (fontom), a s ostatkom je povezana strukturnim motivima (skupljanje građe o umrlim Romima te sklonost prema automobilima veže pripovjedača s Fabom). 

 

To je, ukratko, sadržaj romana. Što se stila tiče, Lujanović je korektan, ali ne radi nikakav odmak od već viđenog. Pažljivo gradi odlomke, dugim i poludugim rečenicama stvara tečan ritam, sintaktički gladak; efektno poentira, osobito na kraju paragrafa, i u svemu tome podsjeća na Jergovića. Sigurno iznosi građu iz romskog života, kulture i mitologije, i takvim metaforama često začinjava meso teksta. Nisu mu strani krv, fekalije, bilo što karnalno i naturalističko. Upravo su stilski najuspjeliji oni dijelovi u kojima se opisuju raspadanja, poput onog o razgradnji pukovnika Rastokovića, JNA oficira, na stražnjem sjedalu Fabina mercedesa:

 

Mogao je Rastoković krenuti i tim putem, sušenja, i Bog zna koji ga je to jezičac na vagi, ako već ne sama pravda, pogurao u drugom smjeru. Tkivo je autofermentiralo (...) U sumraku potonulog stražnjeg sjedišta Fabina mercedesa čovjek se razložio na plin, vodu i alkohol, koji nije okusio pola godine (...) Na napetoj i rastegnutoj koži, kao preko plemenskog bubnja od ovčetine, širila se zelena nijansa od izlučivanja hemoglobina. Sve se ispunilo vodom, ostacima epitela i otpadnih tvari slivenih u jednu prljavo crvenu tekućinu. Većinu je ipak ispumpao zrak, to jest smjesa oslobođenih plinova koji su napuhnuli unutarnje prazne prostore mješine kao seljak svoje diple, toliko da je pukovnik postao lagan kao pero. Samo ga je Fabin pojas držao da ne odlebdi. (str. 134.)

 

Sve u svemu, Oblak boje kože je solidno ostvarenje, pogotovo s obzirom na kontekst, te je tehnički izvedeno vrlo korektno. Međutim, teško da je nešto više od toga. Autor nije napravio nikakav pomak: nema novosti u kompoziciji i formi, ničeg iznimno maštovitog u sadržaju ili maglovitog u prikazu. Iako koristi romske izraze, Lujanović ih ubacuje čisto da malo prošara svoj autorski pečat, međutim to nije ni blizu onog što upotreba drugog prirodnog jezika u književnosti može donijeti. Likovi koketiraju s tipskim, metafore i usporedbe s ljigavim. Njegov je najveći iskorak, ako se to tako može nazvati, u temi. 

 

Romsko je pitanje uvijek aktualno političko pitanje, no u hrvatskoj književnosti nema mnogo djela koja iz romskog crpe svoj značenjski naboj. Romi u pravilu ne zaokupljaju čitave romane, nisu glavni likovi, ne pripovijeda se o njima niti oni pripovijedaju. U tom je smislu Lujanović relativna novost (prije tri godine je, primjerice, Algoritam objavio roman Nedodirljivi: mit o Ciganima slovenskog autora Ferija Lainščeka). Zbog toga je i intervjuiran za Nacional, a express.hr o romanu piše u rubrici 'Društvo'. Jutarnji je o Lainščeku izvjestio pod naslovom Pišem o Romima jer me zanima sloboda.

 

Međutim, ovi proboji do široke publike nisu ni blizu dovoljni da bismo govorili o društvenom osvještavanju slabih mjesta sustava ili o dovođenju zanemarene skupine u fokus. Književnost, barem u našem kontekstu, naprosto nema taj potencijal. Kud je već otežala forma, nepodatna suvremenom urbanom 'lifestyleu', tud još često košta više od kino ulaznice. 

 

Ako ukucate u Google 'lujanović romi', dobit ćete otprilike deset puta manje rezultata nego što je to slučaj s Labrovićem, i to je otprilike odnos performansa i umjetnosti kao društvenih činjenica. Jer performans ima nešto što književnost nema, a što je sadržano u samom mediju. Za prvu su to ruku vizualnost, mogućnost da se snimi, mogućnost da fizički buči i okupira prostor, da upre prstom u referenta, eksplicitno i brzo pošalje poruku, angažira publiku i direktno opći s njom, zaškaklja kolektivnu svijest (ako i to), i da sve to napravi u centru Zagreba, u vrijeme ručka. I zato je Labrović učinio Rome vidljivijima nego Lainšček i Lujanović zajedno. Zato što može, jer mu to omogućuje sinteza medija i konteksta u kojem se umjetnost odvija. 

 

I baš se zato književnost ne treba ocjenjivati prema osjetljivosti teme i zastupanju ovog ili onog progresivnog načela. Svi mi znamo da je moralno i potrebno govoriti o slabima i marginaliziranima, ali nema li za to boljih sredstava od beletristike? Ako zamislimo da će se svi čitatelji ovog romana angažirati u svojim lokalnim zajednicama u svrhu boljitka malih i potlačenih, koliko je to ljudi? Tisuću do dvije? U svakom slučaju, nedovoljno. 

 

Književni tekst, složit ćemo se, ne postoji u vakuumu književnog niza, imun na takozvanu stvarnost oko sebe. Povijest književnosti pokazuje kako su se društveni odnosi raznih ravni ogledali u književnoj produkciji, pogotovo romanesknoj (npr. klasni i kolonijalni odnosi u Robinsonu Crusoeu), i taj utjecaj 'stvarnosnog' na umjetno nema smisla nijekati. Međutim, roman i dalje nije politički tekst, nego umjetnost, samosvrhoviti proizvod bez smisla mjerljivog vantekstualnim parametrima poput etičnosti ili istinosti. 

 

Ne tvrdim da se književnost ne bi trebala baviti marginalcima, nego jednostavno smatram da ona to ne mora. Može, ali jednako tako se može baviti i uzgojem rotkvica u Danskoj. Eventualna društvena promjena kojoj književni tekst može dati impuls samo je nuspojava metodoloških promašaja i upisivanja značenja. Jer tekst, kad se sve zbroji i oduzme, ne mijenja ništa i nikoga, osim svog čitatelja. I baš zato – bolje vrhunski o rotkvicama nego solidno o Romima.