Discipliniranje izvedbe

Posljednjih godina na našim prostorima dramaturzi i dramaturginje ostvaruju sve zanimljivije rezultate u književnosti i onkraj rodovsko-žanrovskih granica koje bi po uvriježenom shvaćanju trebao (pret)postavljati njihov fah. Đorđe Miketić (roman Paradajz), Maša Seničić (zbirka pjesama Okean), Jasna Jasna Žmak (zbirka priča Moja ti) ili Dino Pešut (roman Poderana koljena) ne mare puno za podjelu uloga i postavku očekivanja u književnom polju – i to treba pozdraviti. 

Navedenim autoricama i autorima možemo pridružiti i Gorana Ferčeca koji je još 2011. objavio roman Ovdje neće biti čuda, da bi ga 2015. popratio sa Priručnikom za jučer, neobičnom zbirkom 'autofikcijskih' tekstova na granici proze i eseja. Ove se godine pojavila i treća Ferčecova knjiga, naslovljena Prekovremeni rad. Nju čine četiri cjeline sastavljene od tekstova bližih dramskome pismu, ali nesumnjivo udaljenih od tzv. klasične drame i dramaturgije: u tom smislu možemo se pozvati na podnaslov koji kaže da se radi o izvedbenim tekstovima (bez namjere da diram u osinje gnijezdo debate o 'izvedbenome' naspram 'dramskoga'). 

Uvršteni tekstovi svojedobno su izvođeni u različitim oblicima, formatima i medijima – u rasponu od javnih čitanja, preko radiodramskih adaptacija, do kazališnih uprizorenja – a na okupu ih, osim korica knjige, drži i čvrst tematsko-motivski okvir. Riječ je o neveseloj sudbini radništva u suvremenom kapitalizmu (pogotovo ovom 'tranzicijskom'), a onda i problematici rada uopće koja za Ferčeca predstavlja konstantnu tematsku preokupaciju, u kojem god žanru, mediju ili književnom rodu da radi. 

Ova se tematika u Prekovremenom radu pojavljuje u različitim ravnima. Tako se Radnička trilogija, koja se intertekstualno nadovezuje na Bachovu Muku po Mateju, te općenito predstavlja pastiš na formu barokne pasije, na tematskoj razini eksplicitno referira na kalvariju zagrebačke tvornice Kamensko i borbu njenih radnica. Prozno-esejistički tekst Pismo Heineru M. čiji je izravan povod boravak autora ili protagonista (shvatimo li tekst kao prozu) u Berlinu, a njegov je adresat dramski klasik dvadesetog stoljeća Heiner Müller, sadrži pak strateški plasiranu scenu u kojoj protagonist s balkona hotelske sobe promatra radnike koji napuštaju tvornicu i zamišlja kako izvikuju parole. 

Međutim pitanje rada i radništva u knjizi se ne pojavljuje samo na razini manifestnog sadržaja, nego i na njegovim marginama – recimo, kroz autoreferencijalno preispitivanje materijalnih uvjeta nastanka i samih tekstova i izvedbenih/scenskih/recepcijskih perspektiva koje im se nude. Primjerice, evo kako subjekt 'Radnica u gladovanju', jedne od dionica Radničke trilogije, kontekstualizira ovaj tekst u odnosu na njegovu referencijalnu podlogu: "Zadnju Muku po Mateju kupio sam u Solunu./ Najpovoljnija kupovina svih vremena./ Monumentalna snimka Karla Richtera iz 1959./ Dva mješovita kora i jedan dječji./ Dovoljno da se napuni jedan Boeing 767./ U vrijeme rezanja broja zaposlenih u javnom sektoru, proizvodnji i uslužnim djelatnostima, takva monumentalnost sasvim je suvišna."

Tematika knjige, dakle, eksplicitno je politička, a njena politika pozicionirana na liniji klasne borbe i revolucionarnog otpora kapitalizmu. Što je, međutim, s politikom teksta? Kakve političke ùloge razaznajemo u postupcima na kojima su izgrađeni Ferčecovi izvedbeni tekstovi? Koliko god da me ovakva pitanja zanimaju, ona me u slučaju Prekovremenog rada suočavaju s jasnim ograničenjima: za historiziranje i sagledavanje ovog štiva unutar povijesti drame, kazališta i izvedbenih praksi naprosto nemam dovoljno znanja i kompetencija. Naime, pored eksplicitno evociranog imena Heinera Müllera, i linije postdramskog pisma koju prepoznajem u Ferčecovim tekstovima, nameće se mi se i ime Bertolda Brechta, te još nekoliko referenci i asocijacija; moja se znanja iscrpljuju već kod Bacha. 

Ipak, mogu reći da se u Prekovremenom radu istraživanje mogućnosti jezika i istraživanje mogućnosti scene (nipošto samo one kazališne) mjestimice isprepliću s literarno vrlo uvjerljivim efektima. Za ilustraciju ću navesti tek Svaka plava radnička bluza val je koji razbija stijenu kapitalizma, pisan kao monolog proverbijalnog 'posljednjeg kapitalista' – za kojeg je Marx prorekao da će proletarijatu prodati uže kojim će ga on objesiti. Kapitalist se nalazi u izolaciji, u okruženju radništva koje mu radi o glavi, a njegova deklamacija kontrapunktirana je nizom poruka-proglasa koji mu stižu od klasnih neprijatelja, a koje unutar teksta figuriraju kao posebne dionice. Tekst je na jezičnom planu zasnovan na vrlo uspjeloj igri gramatičkim brojem: i kapitalist u svojoj tiradi i radnici u svojim porukama govore mi, no posrijedi je sraz dviju međusobno nepomirljivih 'množina'. Kapitalistička množina odražava arogantni stav onih koji vjeruju da je njihovo bahato i destruktivno djelovanje propisano prirodnim zakonima i vođeno nadvremenskim silama; proleterska množina pak proizlazi iz solidarnosti i zajedničke borbe, i gradi se odozdo, među konkretnim ljudima u konkretnoj povijesnoj situaciji. 

Na drugoj strani, reći ću i da mi Pismo Heineru M. pada u oči kao najslabija dionica knjige. Premda očigledno nije mišljen u tom žanru i registru, ovaj se tekst u mnogome ukazuje kao autopoetička refleksija o životu i umjetničkom radu u dekadenciji današnje Europe – tekst kakve u domaćoj književnosti doista (pre)često čitamo. U tom se smislu i razmišljanja o fenomenima kao što su ekonomska prekarnost, suptilna i manje suptilna represija ili erotsko otuđenje pojavljuju kao žanrovsko opće mjesto; postupci poput upotrebe 'Du-forme' (drugog-kao-prvog lica jednine) na kojoj počiva dio Pisma samo potcrtavaju ovaj dojam.

Tekstovi koji čine Prekovremeni rad velikim dijelom su teško čitljivi: oni nemaju ni dramsku ni proznu dinamiku, ne čitaju se ni kao beletristika ni kao esejistika ni kao poezija. Dakako, nečitljivost i nekomunikativnost ne samo da nisu apriorno problematične, već mogu figurirati i kao ključan dio autorske strategije. Pa ipak, premda o tome ne mogu svjedočiti iz prve ruke, slutim da ovi tekstovi u mnogome gube onda kad su svedeni na tekstove. Štoviše, forma knjige koja ih uokviruje i 'disciplinira' kao da ih guši vlastitim medijem i njegovim ograničenjima: dojam je, naprosto, da se radi o materijalu mišljenom za izvedbu. 

Sastavnice Prekovremenog rada osobno bih vrlo entuzijastično iskusio u medijima kao što su kazalište, radio, televizija, film ili video-art; tek bih ga nevoljko, međutim, ponovno prolazio u pisanom obliku, osobito omeđenog koricama.