Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

Prozori u živote koje je pojela povijest

Large 2

Štrajk u Borovu, srpanj 1988., arhiv Gradskog muzeja Vukovar. Fotografija s izložbe 'Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988. - 1991.' Izvor: whw.hr.

Naslov knjige: O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća Autor knjige: Goran Ferčec Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2021
Utorak
15.02.2022.

Čitanje romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća Gorana Ferčeca iscrpljujuće je iskustvo. Iako se na prvu to ne čini kao osobit kompliment knjizi (i sigurno nije uputno da ga se stavi baš u prvu rečenicu kritičkog osvrta), na njezinu kompleksnost nužno je zainteresiranog/u čitatelja/icu pripremiti – ovo je knjiga s kojom valja drugovati dugo i posvećeno. Čak i nakon čitanja, koje ako neće umoriti, onda sigurno hoće uznemiriti ili čak frustrirati, tekst će se silno gravirati u sjećanje, osmišljen upravo tako da se „probavlja“ još sedmicama, ako ne na nivou simbolizma, motivike ili teme, onda makar na nivou dojmljive tjeskobne atmosfere. Ne spada u „zaboravljive“ knjige, opire se čitalačkom impresionizmu, uvlači duboko i poziva na ponovljena čitanja.

Ferčec nije od onih pisaca koji hoće da zabave, iako se u listu stilskih odrednica njegovog teksta svakako na sam vrh može staviti ludizam. Na prvi dojam, štaviše, može se učiniti da on ispisuje tekst koji kao da hoće umrtviti percepciju i usporiti misao – najmanja neobazrivost pri čitanju i rizikujete da propustite neki važan detalj, potencijalno simbolički nabijen. Tekst je gust i teško probojan, poglavlja organizirana u dugačke blokove; iako pomno ritmizirana, ne ostavljaju mogućnost pauze. Dakako, sve su te odluke u potpunosti estetske, kratkim udarnim rečenicama, gomilanjem detalja, naturalističkom pretrpanošću teksta, rastezanjem pripovjednog vremena sugerira se tegobnost tema o kojima piše.

Slike iz života radničke klase

Ukoliko se zadržimo na površini, moglo bi se učiniti da roman niže slike trivijalne svakodnevnice i efemerne utiske: Mlada radnica pegla radnu kutu pred početak smjene. Trudnica s djetetom na boku čupa korov oko napola izgrađene kuće – korov koji će preko noći izrasti ponovo. Bračni par u salonu namještaja dolazi po rezerviranu vitrinu, samo što to nije nikakva vitrina, nego ružni i ogromni ormar u koji može stati sve što posjeduju; ona plače. Radnici i radnice jedu meso sumnjivog kvaliteta na sindikalnoj proslavi Prvog maja uz performans benda na teretnom kamionu. I tako dalje.

Međutim, iako maksimalno stilizirane, ove slike prozori su u živote koje je pojela povijest, koji kao da su volšebno iščezli sa historijske scene: slike iz života radničke klase. Svi su ti prizori posredovani jednom perspektivom koja je, feminističkim naporima uprkos, u literaturi i dalje skrajnuta. To je, naravno, perspektiva radnice iz naslova koji vrlo precizno najavljuje ono što nas čeka. Radnica u naslovu je, bar privremeno, anonimna, a sintagma „krajem dvadesetog stoljeća“ neobavezno sugeriše historijsku odrednicu. Radnica bez imena živi u gradiću bez imena, radi u trgovini mješovite robe u blizini velike fabrike, također neimenovane. Ništa nije konkretizirano, ali se sve da naslutiti. Ustvari, kompletan se roman opire vlastitom naslovu, odnosno univerzaliziranju i apstrahiranju, dajući kompleksan psihološki portret, pojedinosti radnog i porodičnog okruženja, dajući nam naslutiti i regionalni i nacionalni identitet.

No taj paradoks i jeste suština ovog romana, to što se iskustva jedne neimenovane, dakle „obične“ junakinje doimaju univerzalno ženskim i radničkim jeste angažovani gest kojim se želi otpuhnuti prašina sa priča koje su povijesno prebrzo zaboravljene. Ukoliko slijedimo metaforu vode, neobično važnu za ovaj roman, moglo bi se kazati i „potopljene“ pod nadirućom vodom devedesetih, jer knjiga obuhvata samo najproduktivniji dio njenog radnog vijeka, njene zrele godine, ujedno i doba kasne Jugoslavije tokom kojeg polagano i mučno propadaju sve njene najvrednije tekovine. Pisca ne interesira ono što će odnijeti krvava poplava nacionalističkih ratova; on roni ispod te površine tranzicije ne bi li sa dna iskopao fosile u kojima se naša sadašnjost zrcali mnogo bolje nego što mislimo. No ima tu još nešto, jedna fina, kompleksna ironija: njen „obični“, „nelijep ženski život“ kako bi to rekao Zija Dizdarević, lišen je velikih događaja (njega sačinjavaju „obična“ iskustva – rođenja sina i kćeri, gradnja kuće koja nikad ne završava, rijetka ljetovanja), sve do jednom, dok ga, kompletnog, ne potopi poplava povijesti, poplava Velikih Događaja.

Starija kći; nevoljna junakinja nedovršene emancipacije

Junakinju upoznajemo kao „stariju kći“, onu koja će iz sela otići „a da u selo više ne dođe“ – mada je možda preciznije kazati da ju odvode (ili šalju) u najbliži grad kako bi se zaposlila i pomogla porodicu u vrijeme žestokog siromaštva. Pratit ćemo njene prve korake na novom radnom mjestu, prodavnici mješovite robe, prva seksualna iskustva i dolazak u muževljevu porodicu, tri godine trudnoće, jedno mrtvorođenče, nekoliko personalnih katastrofa – sve uredno podijeljeno u poglavlja od kojih svako predstavlja jednu godinu. Ime joj nećemo saznati do duboko u pripovijest, i čak i tu se daje u perifrazi: Nije ni sveto ni mučeničko. Deminutiv. Ona koja je draga. (58) Već na samom početku nameće se metafora vode (ona će zaokružiti roman i na samom kraju), sa ciljem da nam ponudi metaforički okvir u kojem bismo mogli promatrati junakinju:

"Makadam prolazi ispred kuće i ide sve do izvora na dnu sela, a onda se pretvara u šumu. Izvor se iz dvorišta ne vidi. Čuje se njegov šum. Ona zatvori oči. Zamisli da voda oko izvora počinje rasti, pretvara se u bujicu i poplavljuje plitki prizor njezina odlaska. Bujica ore makadam, otplavljuje i nju i oca i majku i sestru i automobil i one koji su došli povesti je u novi život. Nosi ih bujica i udara njima kao krpenim lutkama o tarabe avlije. Ona otvori oči da se spasi od utapanja." (str. 5.)

Iako se opire, upravo je ona ta „krpena lutka“ koju nosi bujica vremena. Taj bi utisak posve dominirao da nema njene beskrajne i pomalo naivne vjere u budućnost, posve u skladu sa duhom jugoslovenskog „zlatnog doba“ sedamdesetih i osamdesetih. No, bez obzira na mladalačku nadu i neospornu snagu da kompletnu sebe da u rad, bilo onaj na poslu, bilo onaj kućni, neplaćeni, stvari će joj se događati upravo logikom bujice. Primjer: slučajni susret na zabavi sa muškarcem koji joj se pretjerano ne sviđa i nedostojna je zamjena za onog kojeg je cijelu večer iščekivala, ali ima kola i može ponuditi prevoz do kuće nakon što posljednji noćni autobus ode. On će joj postati muž:

"Ako se dobro zagleda, vidjet će je, vidjet će budućnost kojoj je nemoguće umaći. Vidjet će kako odlaze sa zabave i sjedaju u automobil, ona pothlađena, on ponosan, i voze se prema gradu ne progovarajući ni riječi. Vidjet će kraj proljeća i početak ljeta, i zaruke u živčenjakovoj kući. Vidjet će svoj pristanak da bude poslušna. Vidjet će svoje odustajanje od toga da se suprotstavi. Vidjet će sebe kako čeka da netko drugi odluči umjesto nje. Vidjet će svoju tihu prepuštenost koja se polako pretvara u melankoliju koju će nositi poput boje kože." (str. 61.-62.)

Već u sljedećoj sceni vidjet ćemo je na stolici dok joj navlače predimenzioniranu vjenčanicu, „slika zarobljene mladenke s prvim plodom u utrobi“. Na sličan način, junakinja prelazi i ostale miljokaze u svojoj bezdogađajnoj biografiji. Ići će kroz život tiho, prepuštajući se.

Iako njena pasivnost može frustrirati feministički osviještenog čitatelja/icu, naša je radnica daleko od one tipične kanonske junakinje iz muškog pera. Ima u njoj agilnosti, ali nije pretjerano sretna trošiti je u magacinu, tegleći teške kutije s robom. Ipak neće lako odustati od svog posla nakon porodiljskog, čak ni kada se pred nju stavi nerješiva ko-će-ostati-s-djecom dilema (pred njenog muža, naravno, ne). Jedno jedino ljetovanje koje si u sveopštom siromaštvu može priuštiti za nju je prava muka – brojat će dane do povratka. Svi ti kontrasti u gradnji lika pokazuju da ona zapravo i nije do kraja u radničkom identitetu ukotvljena, ona, da nastavimo s metaforom vode, radije pluta po površini umjesto da suvereno zaroni ili hrabro prkosi valovima. To što nije data kao heroina rada, kao savršena udarnica, omogućava identifikaciju i saosjećanje, ako ne i kritički uvid u mentalno stanje jugoslovenskog radništva.

Mnogo ćemo lakše suosjećati s njom u kućnoj i porodičnoj sferi, u trenucima krize, primjerice dok u čarapama gaca kroz poplavljeno dvorište, jadikuje (u sebi, dakako) nad zamrzivačem prevelikim za uski hodnik ili proklinje aljkavu frizerku koja joj je spalila tjeme praveći joj trajnu. Čak i kada ju (o)bijes(t) natjera da posoli vodu ribici, dječakovom voljenom kućnom ljubimcu, i tada poziva na empatiju. Junakinja ovog romana nevoljna je junakinja jugoslovenske emancipacije koja je u njoj nedovršena, nije do kraja artikulisana. Kao što je na planu rada rastočena između turobne stvarnosti svog radnog života i djetinje vjere u budućnost, i na planu roda njome dominiraju dva suprotstavljena impulsa - „biti dobra žena kakvom je prepoznaju ili očekuju od nje da bude“, ili jednostavno otići, napustiti život koji iznevjerava idea.

Iako je junakinja uvijek u fokusu i njenim čulima doživljavamo taj nepovratno izgubljeni svijet, Ferčec je vješt i pri slikanju snažnih kamernih prizora porodičnih razgovora i razmirica. Najdojmljivije stranice ove knjige prenose kolektivna kretanja i masovne scene, a posebno opčinjava prikaz radničkog štrajka u fabrici obuće kojem se junakinja, u naizgled sasvim iracionalnom impulsu, suprotnom njenim instinktima posvećene domaćice, pridružuje. Iz historijskih zapisa ćemo, dakako, prepoznati obustavu rada u fabrici Borovo 1988. godine, ali dokumentarni detalji samo su kostur kojeg će autor uvjerljivo oživjeti. Radnici i radnice možda naizgled glavinjaju bez nade, ali su istrajni u borbi i vjerni socijalističkim idealima skoro do samog kraja.

Odnos prema jugoslavenskom nasljeđu

Upravo ovaj primjer pokazuje kako naklonost pisca jugoslovenskom nasljeđu nije odmah očigledna, ako ne govorimo, naravno, već o samoj činjenici da za svoju temu bira upravo taj vremenski period. Jasno je da je izuzetno oprezan prema idealizaciji života prosječnog radnika – na radnom mjestu, ali naročito u porodici, njegov tekst kipti od životinjskih impulsa, patrijarhalnih surovosti, sitnih pakosti, antiintelektualizma i neobrazovanosti ili prosto obijesne grubosti. No, jasno je da se fingiranje inventure u prodavnici gdje junakinja radi, primjerice, odvija na osnovu direktive „nekog iznad“, odnosno da se za osipanje jedinstvenosti radništva i rastočenje ideala samoupravnog socijalizma itekako znaju krivci. Naposljetku, historija nas uči da su upravo radnički štrajkovi osamdesetih bili među prvim poligonima za testiranje nacionalizma i populizma. Ferčec će dati sve to u naznakama, dostojno pokazujući kompliciranost tih odnosa, kao što to dobro ilustrira scena prodiranja u zgradu skupštine:

"Ona se okrene i ugleda radnike ispred zatvorene Skupštine kako osnažuju gibanje spremni da uđu, vidi masu koja kreće naprijed, vidi organe reda kako se povlače, vidi masu radnika razodjevenih do pasa kako probija kordon, razvaljuje vrata i ulazi u Skupštinu, vidi kako se jedinstvo radničke klase polako počinje raspadati i pretvarati u grupe, grupe u pojedince, a pojedinci u svoje nervozne nacionalnosti. Sjene im postaju koplja. Ona shvati da vrijeme velikih borbi tek dolazi i da se sve ono o čemu novinarka izvještava tek treba dogoditi." (str. 312.-313.)

Upravo ovaj odlomak sugeriše jedan od najvažnijih autorovih postupaka u ovom romanu, postupak koji ga, možda više od svega drugog, čini velikim i pamtljivim. On nikada ne dozvoljava da zaboravimo da roman čitamo sada i ovdje: dugo nakon raspada Jugoslavije, divljanja rata i nacionalizma, pustošenja tranzicije. Anticipacije su posijane posvuda po tekstu, znameni katastrofe koja dolazi, katastrofe koja se ne iscrpljuje samo u fijasku samoupravnog socijalizma (koji jeste za likove svojevrsna apokalipsa), nego i, zahvaljujući moćnoj finalnoj metafori „vode koja naočigled počne rasti“, koja sugeriše apokalipsu proždrljivog kapitalizma koji će, ako mu se dopusti dalje divljanje, potopiti kompletan planetarni ekosistem. Zbog toga je roman impregniran melanholijom, melanholijom poznate budućnosti, tim više što nijedan lik, glavna junakinja možda ponajviše od svih, ne umije čitati zloguko znamenje.

Ta je vještina data samo pupavoj Jani, ujedno jednoj od rijetkih likova koji nose vlastito ime. Seoska jurodiva, prosjakinja koja popravlja kišobrane i donosi kriptične objave, suvislo će progovoriti tek pred kraj romana. Njen je govor konstruiran u vremenskoj inverziji, kreće od neposredno bliske budućnosti ("ne vidi dalje od neparne godine devedeset treće ukupnog zbroja dvadeset dva sve je mrak nitko ne zna što će biti nitko ne zna što jest niti što je bilo sve se briše sve se piše", str. 334.) ka prošlosti, popunjavajući sve one ponore u sjećanju junakinje, ali i njene neiskrenosti i stidove, u moćnom i nadrealnom toku svijesti koji nam omogućava da junakinju sagledamo, paradoksalno, realističnije, ali i, što je još važnije, njeno okruženje koje svakim danom postaje sve turobnije.

Melanholija poznate budućnosti koju dijelimo samo sa „obrnutom“ Kleopatrom ustvari najbolje ilustrira Ferčecov angažman, suptilan i nenametljiv. Stavljajući čitatelja/icu u središte vremena koje se odmotava, uredno raspodijeljeno u poglavlja po godinama (uvijek sa nekim „velikim“ historijskim događajem, poput smrti Tita ili ubistva Indire Gandhi, u pozadini), sugeriše se da silnice povijesti njenim neposrednim protagonistima nisu i ne mogu biti poznate. Motiv nedovršene kuće nad kojom junakinja neprekidno vajka tu dobro funkcionira i kao metafora radničke države koja, također, nikad nije do kraja izgrađena (što je nije spriječilo da se raspadne u paramparčad).

Sam roman kao da izbjegava direktan politički ili ideološki govor, a ako ga i ima, onda je ispresijecan ironijom. Likovi ne pričaju o politici, osim uzgred i uz psovku. U sličnom tonu, Ferčec koristi i vrlo zanimljiv postupak personificiranja onih često apstraktnih sila koje upravljaju životom junakinje i svih oko nje: budućnost, stabilizacija, kriza, nazivaju se gospođa budućnost, gospođa stabilizacija, gospođa kriza. One djeluju kao elementarna nepogoda na živote radništva i klasna odrednica ovdje, vjerovatno, nije nimalo slučajna, premda tekst tu gubi na suptilnosti i ostavlja dojam pretencioznosti. Na svu sreću, takvi su momenti rijetki, jer je roman orijentiran na sliku, makar ona bila ocrtana naturalistički grubim i sirovim potezima, uz tek sporadični proplamsaj vedrine ili nježnosti.

Marksistički, feministički i queer roman

O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća se bez mnogo rezerve može odrediti kao marksistički, feministički i queer roman (napomenimo i da je dobio nagradu Štefica Cvek), baš kao i, govoreći nešto tradicionalnijim jezikom kritike, porodična hronika. Queera se, važno je spomenuti, Ferčec dotiče kroz lik sina, dječaka čije „neobično“ ponašanje majka uredno „nagrađuje“ uvredama i pljuskama, tek povremeno mu pokazavši razumijevanje i empatiju (kao na kraju jednog poglavlja, kad ga za ruku izvodi iz kuće, pažljivo da mu ne polomi „nokte“ od selotejpa ili kada pred familijom i komšijama skriva njegova prva erotska iskustva s drugim dječacima). Jasno, dječakova drama odrastanja u patrijarhalnoj porodici odvija se izvan fokusa, ali služi da baci drugačije svjetlo na majku i pokaže kako i žrtve mogu ponekad biti tlačitelji.

Dodajmo tome i da roman pulsira od erotike, o seksualnosti se govori sočno i bez zazora, prikazuje se kako se konzervativni nazori sredine otvaraju – izuzetna je scena dječjeg kolektivnog gledanja porno filma. Ujedno, ni seksualno oslobođenje nije dovršeno do kraja, posebno u liku junakinje koja nikad ne suočava muža sa nevjerom, nego ju sabotira bušenjem kondoma koji je pronašla u džepu njegovog sakoa; njen seksualni apetit je maksimalno suspregnut, a kontracepciju koristi potajno. U vezi s tim, važan motiv je i tijelo, naročito žensko, njegove mijene kroz trudnoću i starenje, a naročito teški kućni, poljski i rad na radnom mjestu, čije ožiljke junakinja neprekidno zbraja.

Goran Ferčec je ovim romanom visoko podigao estetsku ljestvicu, podarivši nam tekst precizne i logične kompozicije, dinamičnog ritma, raznovrsnog registra i raskošne motivike. Njegova pripovjedačka vještina još jednom potvrđuje kako su neraskidivo povezani estetski i politički nivoi teksta, a teme kojima se pozabavio su aktuelne i važne. Kompleksan odnos teksta prema Jugoslaviji posebno je značajan danas kada se nasljeđe te zemlje poima u crno-bijelim tonovima: ili bezrezervna glorifikacija, i to vrlo ograničeno shvaćene umjetničke i popkulturne ostavštine, bez osobitog interesa za same pripadnike i pripadnice radničke klase, ili slijepo negiranje, uglavnom sa krajnje desnice. Naposljetku, knjige koje traže posvećenost i ne podilaze prolaznim trendovima rijetke su i dragocjene – u slučaju romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća onaj će se prvotni iscrpljujući utisak i prije zatvaranja korica destilovati u čitalačko zadovoljstvo.

Možda će vas zanimati
Proza
Homepage polica  1 16.12.2020.

Polica

Goran Ferčec, čija je knjiga 'Rad panike' uz crteže Siniše Ilića ovih dana stigla na Booksinu policu, piše o vlastitoj polici i biblioteci.

Kritike
Homepage gillets jaunes 17.12.2018.

Discipliniranje izvedbe

Raznolike tekstove 'Prekovremenog rada' Gorana Ferčeca na okupu drži politička pozicija na liniji klasne borbe i otpora kapitalizmu.

Piše: Dinko Kreho

Kritike
Homepage large 2465 18.09.2011.

KRITIKA 127: Goran Ferčec

Ono što izdvaja Ferčecov roman u odnosu na brojne ratne romane je snažan, ličan, egizstencijalistički pristup.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu