Ponedjeljak
25.04.2016.

Dobra ljubav, loše pismo

naslov knjige Moja ti autor Jasna Jasna Žmak
izdavač Profil godina izdanja 2015.



Extra_large_tomasic_zmak
Foto: Joe St. Pierre / Flickr
A+ A-
U ovom je društvu normalnih (onih koji pokušavaju ostati normalni, koji se trude zadržati suvisle etičke, estetske i ostale principe u bizarnom lunaparku posttranzicijske hrvatske stvarnosti) sve manje, a svirepih, radikalnih i rezigniranih sve više, pa je svaki pokušaj jačanja pozicija slabih i nevidljivih dobrodošao. 
 
U tom se kontekstu pojavila i knjiga Jasne Jasne Žmak Moja ti. Ovaj je tekst njeno prvo objavljeno prozno djelo. Radi se o zbirci kratkih zapisa u čijem je središtu ljubav dviju žena. Uredio ga je Robert Perišić, izdao Profil. Jasna je Jasna Žmak inače dramaturginja, asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti, autorica nekoliko dramskih tekstova i povremena queer aktivistkinja. Imajući sve to (a posebno ovo posljednje) na umu, čitateljski se horizont očekivanja formira u nekom smjeru. Queer smjeru, recimo.
 
Za početak je važno napomenuti sljedeće: u Mojoj ti heteronormativnost se ne ispituje eksplicitno. To je dobro za tekst jer se lezbijski odnos kojim se priče bave ne postavlja u prvi plan, to jest – neheteronormativnost nije napadno istaknuta kao specifično mjesto, nego se o njoj piše kao o prirodnom, 'normalnom', onakvom kakva ona doista jest. To nam pokazuje dvije stvari: s jedne se strane tako sama ljubav, lišena rodnih dodataka, stavlja u prvi plan. (Indikativno je to što je u prvoj četvrtini knjige, na nekih četrdesetak stranica, odnos straight: kasnija ona, moja ti, spočetka je muškarac, da bi odjednom prešao u 'nju'; taj je prijelaz, međutim, blag i suptilan.) 
 
S druge je strane to autorski stav spram 'tipa' ljubavi kojim se barata – on naprosto jest, kao što je i svaki drugi, i oko 'lezbijske posebnosti' nema neke pretjerane graje. Žmak tako izbjegava pomodno brendiranje queera: drugim riječima, ona ga u knjizi, kako bi rekla Lina Gonan u tekstu Feminizam i hipsterski cinizam, ne stavlja na "tržište coola". To je u svakom slučaju mudro odigrano jer bismo u suprotnom upali u zamku propagandnog pakiranja koncepata i ideja koje bi se onda, kao, trebale prodati uličnim šmekerima u zamjenu za status, šminkerski bedž, i stoga hvala Žmak što nije pošla tim putem. 
 
Junakinje su smještene u svemir svog unajmljenog stana, okružene ugodnim predmetima iz vlastite intimne povijesti, biciklima i poplunima, rječnicima i post-it-ima. Ta scenografija ima veze s prirodnim pristupom lezbijskom odnosu. Čitatelj će primijetiti kako u tekstu gotovo da i nema interakcije junakinja s vanjskim svijetom. Scenografija je reducirana na 'ljubavno gnijezdo', a ostatak univerzuma u koji pripovjedačica zahvaća uvijek je junakinjama blizak i prijateljski nastrojen (prijatelji, roditelji, ugodna mjesta...) Narogušena sredina s kojom bi se, kad se o nehetoronormativnosti radi, uglavnom računalo – izostaje. Pretpostavka je da bi takva konstelacija generirala sukobe, čime bi se težište prebacilo na lezbijsko u ljubavi (lezbijsko kao nepoželjno i primorano na grčevitu obranu). Toga u ovom tekstu nema jer nije potrebno: ovo nije priča o borbi dviju žena za svoju ljubav, već je ovo 'samo' priča o njihovoj ljubavi.

Jednak postupak možemo primijetiti u njenom dramskom tekstu U krevetu gdje, doduše, to formalno sužavanje kraćenjem konstitutivnih elemenata (opet samo dva lika, a jedini je dramski prostor krevet) ima drugu funkciju. Dok u drami sužavanje ustvari likove udaljuje do te mjere da se uopće ne dotiču – svatko leži na svom kraju kreveta dok vode 'pillow talk' – u Mojoj ti ono ih zbližava. Jedini konflikti koje suživot i stalan kontakt mogu proizvesti uvijek su rješivi, a nakon svakog od njih protagonistice se samo još više vole. 
 
Koncept nehetoronormativne ljubavi, predstavljen suptilno i nenametljivo, te blaga vibrica koja se rađa iz opisa i pripovijedanja o ljubavi, pozitivni su elementi proze Jasne Jasne Žmak. Što se kompozicije tiče, radi se o kratkim zapisima, pričicama sazidanima na jednom događaju (shvaćenom u najširem smislu – događaj može biti riječ, ideja, pismo, ime...), koje ne zauzimaju više od dvije stranice. Svi su ti motivi sadržajno provedeni kroz odnos protagonistkinja te evociraju neki aspekt njihove veze, bilo da se radi o kakvoj uspomeni ili trenutnoj svađici. U mnogim je pričama težište stavljeno na pisanje o jeziku, i tu otprilike počinju problemi s Mojom ti
 
Singularnost književnog djela, ono što ga čini specifičnim i drugačijim od drugih tekstova, njegova literarnost, proizlazi iz kombinacije informacije i načina njenog iznošenja. Sadržaj sam po sebi nije presudan. Ako promatramo kontekst u kojem se neke teme pojavljuju i obrađuju, logično je da su nove teme poželjne te da se u književnom polju prepoznaju kao progresivne. Motivi koji su kroz povijest književnosti bili u opticaju u velikoj su mjeri odraz vanknjiževne stvarnosti: književnost je diskurs u kojem se također očitavaju odnosi snaga nekog povijesnog trenutka, ali je također i prostor subverzije i izvrtanja. 
 
Kao što je spomenuto, Moja ti je u tom smislu progresivan tekst. Nije, doduše, pretjerano avangardan: u našim su književnostima queer teme zadnjih godina konačno ušle u opticaj. Da će to promijeniti uvjete života i senzibilizirati širu javnost o problemima potlačenih skupina – sigurno neće. Međutim, to je bitno za samo književno polje, preispitivanje kanona i širenje područja u koje književnost zahvaća. No da bi neko književno djelo imalo tu snagu – potenciju da mijenja odnose snaga u vlastitom nizu, da daje glas onima koji se tek trebaju konstituirati kao subjekti ravnopravni ostalima (u ovom slučaju, queer zajednici) – ono mora biti dobra književnost. 
 
Spomenimo ovdje, primjerice, romane Aljoše Antunca, vrhunskog šibenskog autora koji je u hrvatskom poratnom kanonu nezasluženo prošao ispod radara. Njegovi su likovi uglavnom u padu: mladi veterani prevedeni u poslijeratne džankije. Antunac im daje autentičan glas, a kombinacija njihovih neuspjeha, šprica, narko slenga, zagrebačkih i šibenskih kvartaških idiolekata te zabavnih društvenih konteksta poput ludnice na Vrapču izbijaju zrak iz čitateljevih pluća. 
 
Iako je oboma zajedničko to što u fokus stavljaju deprivilegirane, one koji su na barem jednom od mnogih društvenih dna, Žmak ne uspijeva ono što Antuncu polazi za rukom. On je, doduše, odabrao da obilježenost njegovih junaka bude okosnica romana. Autorica je, s druge strane, izbjegla pomodno etiketiranje i banalizirano provlačenje lezbijskog kroz jednoobrazne identitete (gdje bi seksualna orijentacija bila najvažnije osobno obilježje, što je naprosto besmisleno). Njen je suptilan pristup u neku ruku subverzivan: širi tematsko polje ljubavi van onoga što smo inače navikli, a bez da težište prebacuje na 'odmak od norme'. Problem je, međutim, u njenom stilu, načinu na koji je priča iznešena, a upravo je to ono što tekst strukturira i gradi te, na kraju, utječe na samo značenje. Ona jednostavno nije uspjela napisati dobru, uvjerljivu i originalnu ljubavnu priču kojoj bi queer bio dodatak, mali razlikovni faktor koji bi služio osvajanju novog prostora. 
 
Na stranu što skoro pa da i nema nikakve klasične radnje – to samo po sebi nije ni dobro ni loše – ali u tekstu nema, osim opisa i govora o ljubavi, gotovo ničega. A taj je govor – gugutanje dviju žena na dvjestotinjak stranica – banalan i beznačajan. On ništa ne skriva i ništa ne daje, osim konstantnog potvrđivanja privrženosti i ljubavi dvaju ljubavnica, i to je njegovo jedino značenje. Ako zagrebete ispod površine, nokti će vam propasti u abis. 
 
Sladunjavost je glavna odlika glasa pripovjedačice i to mučenje ne prestaje do kraja teksta. Iskazi upotrebljeni da bi se ljubav opisala i dočarala svakako su intimni i možemo čak reći da doprinose otjelovljenju odnosa kao stvarnog, opipljivog i jedinstvenog. To je i jedina posljedica gomilanja takvih opisa i dijaloga. Moja ti je naprosto zbir ljigavih ljubavnih iskaza podebljanih sitnim formalnim zahvatima. 
 
Tako je čest slučaj da upravo zadnja rečenica, stilski najobilježenije mjesto teksta, nosi najveći patetični naboj u sebi ("I ja tako znam da je došlo proljeće"; "...da ti je od svih mojih jezika najdraži onaj kojim te ljubim."). Dojmu umnogome doprinose i poglavlja (priče) koja se sastoje od samo jednog iskaza. Budući da su sami na praznoj stranici, oni zveče snažnije nego ostali dijelovi i trebali bi predstavljati snažno kohezivno tkivo, prijelaz iz priče u priču. Nažalost, na takvim mjestima možemo naći samo još patetike (npr. "Razmislila sam, ali ne uspijevam pronaći razlog zbog kojeg bismo prekinule, čak ni u fikciji." ili: "Rekla si mi, Svaki dan proveden s tobom mi je najdraži i proglasila bih ga praznikom u našoj državi, i ja sam shvatila da postoje rečenice kojima uooće ne treba priča.")
 
Autorica mnogo prostora posvećuje pisanju o jeziku, čime se tekstu valjda htjela dodati stanovita meta-razina. Takvih je priča relativno mnogo, ali su one isto tako prvoloptaške i plošne. Naći ćemo tako priče o naglascima, drugim pismima, posuđenicama i ostalom, ali sve ostaje samo na spomenu i eventualnoj transliteraciji. Na primjer, do kraja priče š svaki palatal i sibilant pređe u 'š' ("I pitam še kakve šu još šve štvari moguše, kad jedno malo šlovo moše išašvati takve lavine."). To možda jest slatko i simpatično, kvazi-dadaističko i polu-ludičko, ali je toliko jednostavno i nerazrađeno da ne predstavlja ništa više osim vlastite sladunjavosti i blage fono-grafičke devijacije. 
 
Tako se od jezika o jeziku ne dobiva skoro ništa što se od njega može dobiti. Koketiranje sa susjednim nizom (lingvističkim) ostaje na deskriptivnoj razini, a ne preuzima nikakvu strukturnu funkciju koja bi generirala nova značenja. To što tekst tematizira jezik ne znači za njega ništa više nego da se piše o, recimo, automobilima. A moralo bi, s obzirom da se radi o mediju tog teksta. 
 
Isto se događa i s pisanjem o pisanju. Konstantno nastojanje pretakanja odnosa u priču (ili prijevod) ostaje na razini iskaza o pretakanju odnosa u priču, bez kompleksnijih funkcija i dodatnih značenja. U priči neprevodiva pripovjedačica se pita: "Kako da uopće nastavim pisati kad znam da su riječi danas prazne?", da bi na sljedećoj stranici zapisala: 
 
"Kako možeš pisati kad znaš da su riječi danas prazne?, pitala si me ipak poslije. 
 
Znam da su često prazne, ali nisu prazne kad su među nama, rekla sam ti, zato ih mogu nastaviti pisati tebi."
 
Čini mi se da ovakvi i slični elementi spadaju u red stanovite slučajne autoironije. Pripovjedačica je svjesna, kako kaže na jednom mjestu, "devalvacije značenja", ali se čini da ne vidi kako i ona tu daje svoj obol. 'Pisati tebi' nije dovoljan argument: svakom je tekstu čitatelj implicitan, ali to ne znači da on cijeli mora biti u premetanju iz 'volim te' u 'pišem ti', bez ičeg pored, iznad ili oko toga. 
 
Moja ti je kombinacijom odnosa prema sadržajima mogla biti vrhunska knjiga. Nenapadna nehetoronormativnost, plastična intima te jezik i pisanje kao teme pokvarene su stilskom i formalnom jednostavnošću i posvemašnjom sladunjavošću koja vrišti iz svake stranice. To je svakako šteta. Šteta dobrog pristupa i zdravog stava. Da je Moja ti napisana vješto, mogla je nešto značiti u književnom polju, mogla ga je mijenjati. Ovako ostaje hvale vrijedan pokušaj, ali i dalje samo pokušaj. 
POVRATAK NA VRH STRANICE