Demografizam i discipliniranje književnosti

Često se podcjenjuje sposobnost zaborava nekih osnovnih književnoteorijskih pojmova koji su imali veliku ulogu u oblikovanju konceptualnih okvira kojima pristupamo književnim tekstovima. Ciklički, svakih deset ili dvadeset godina, zbog toga se ponavljaju fraze i ideje koje su davno bile prokazane kao neutemeljeno bulažnjenje o svemu onome što okružuje tekst, umjesto o tekstu samom. Jedan aktualan problem predstavlja neprestano i uporno zaboravljanje svega što je rečeno o već izlizanom pojmu autora i još zloupotrebljavanijem konceptu smrti autora. Pa dok smo se svi na uvodnim kolegijima studija književnosti zabavljali Pavletićevim pokušajima da iz tekstova Ujevićevih pjesama iščita autorovu krvnu sliku i zaključcima kako je ljubavne pjesme pisao zbog kratkog spoja u metabolizmu ili funkciji hormona, neki već u sljedećem koraku ponavljaju iste greške tek nešto suptilnije.

Tezu da interpretacija književnog teksta ne smije krenuti od autora već su davno oblikovali teoretičari od ruskih formalista i novokritičara preko Rolanda Barthesa u često čitanom i još češće pogrešno čitanom tekstu Smrt autora pa do poststrukturalista poput Derridaa kojima je više-manje svima jasno da autor, ako i postoji kao funkcija koja regulira tekst, ne može biti polazište njegove interpretacije. Zato je bilo potrebno prokazati svaki biografizam, psihologizam, historiografizam i ostale izme kao iskaze o svemu onome što uvjetuje književnost i što se nalazi oko književnosti, ali je prilično različito od nje same. Usprkos toj tradiciji, lagodnost pripisivanja tekstualnih obilježja autorskoj osobi prilično je živa i uporna, a u posljednjih je desetak godina poprimila oblik jednog vrlog specifičnog izma koji ćemo za potrebe ovog teksta nazvati demografizmom.

Iako se fraza OK, boomer pojavila još 2000-ih na Redditu, popularnost je stekla kao odgovor novozelandske zastupnice u parlamentu Chlöe Swarbrick starijem kolegi Toddu Mulleru pri raspravi o zakonu o klimatskim promjenama. Kontekst je replike neoliberalno plošan i generalizirajući, naime, prethodne su se generacije neosjetljivo odnosile prema okolišu pa sada oni rođeni nakon 1980. imaju nevolje sa zagađenim okolišem. U svakom slučaju, nakon što su mediji njezin odgovor prenijeli čitavom svijetu, primjetna je popularizacija demografije i demografskih kohorti koje ulaze u popularnu kulturu sa svojim prijemčivim imenima kao što su generacija Z, milenijalci, generacija alfa itd. Svaka se generacija oblikuje kao ekskluzivna skupina, a njezin odnos prema prethodnim i sljedećim generacijama obilježen je radikalnim iskustvenim rezom koji je određen prilično proizvoljnim intervalom godina, često desetljeća. Osim toga, generacije se često prikazuju i kao kulturološki radikalno različite, što se manifestira na najrazličitije načine, od poimanja potrošnje slobodnog vremena, pronalaska partnera, odnosa prema radu do odnosa prema umjetnosti, hrani ili izražavanja društvenih znakova. Cijela je situacija odlično posložena za uvođenje antagonističkih odnosa među generacijama, a nakon toga već imamo i osnovnu aktancijalnu strukturu u koju se pojedini akteri lako uklapaju kako bi sačinili pripovjedni tekst, onaj o sukobu, nerazumijevanju, pomirenju i sl. među generacijama.

Suvišno je pitati se otkuda toliki interes za demografiju kada se odgovor sam nameće. Naime, u kapitalističkom načinu proizvodnje segmentiranje potrošača u manje skupine koje će same vrlo jasno i precizno formulirati ono što žele, pola je obavljenog posla što se tiče marketinškog istraživanja tržišta. Budući da se književnost u isti taj kapitalistički način proizvodnje uključuje još u 19. stoljeću, sasvim je izgledno da će se isti mehanizam generacijskih odnosa pokušati projicirati i na književnost. Autori i izdavači pokušat će oblikovati publiku za svoje knjige temeljene na generacijskim preferencijama čitatelja, a pri tome će stvoriti i interpretacijski okvir koji će uvijek u svojem središtu imati autora, odnosno njegovu pripadnost generaciji. Stoga ćemo se u nastavku ovog teksta baviti kritičkim reakcijama na dva nedavno objavljena romana koja su svoju popularnost stekla upravo kao generacijski romani, odnosno romani koji iz perspektive određene generacije progovaraju o toj generaciji, a riječ je o romanima Petre Prtajin Samo jedna od (Naklada Ljevak, 2025.) i Olivera Lovrenskog Kad smo bili mlađi (Naklada Oceanmore, 2024.), koji su dobili prilično opsežnu kritičku recepciju.

Roman Samo jedna od prvi je objavljeni roman zagrebačke studentice medicine Petre Prtajin koji je autorica objavila s 22 godine. Već je to bilo dovoljno da se u kritici roman počne nazivati generacijskim romanom, odnosno, gen Z romanom, a jedini će prilikom predstavljanja knjige na Zagreb Book Festivalu Boris Jokić primijetiti da je puno važnije od toga da roman bude dobar generacijski roman, to da bude dobar roman. Ostali predstavljači, kritičari i čitatelji kao da su odustali od mogućnosti da se Samo jedna od čita na bilo kojoj univerzalnijoj razini od one doslovne. O tome kako maturantica zagrebačke gimnazije želi pripadati nekoj vršnjačkoj skupini, ali je svi odbacuju jer njoj njihov način zabave ne odgovara pa se povlači u sebe i počinje družiti s problematičnom skupinom tinejdžera sitnih kriminalaca i rekreativnih narkomana. U njoj će upoznati i mladića s kojim stupa u vezu, a koja će zbog njegove potrebe da se osveti i sukobi s Pijinim razrednim kolegama dovesti do nasilnog završetka romana i Pijinog pokajanja u bolnici zbog druženja s maloljetnim delikventima i udaljavanja od mile i drage djevojke kakva je bila na početku romana.

Kritici je to bilo dovoljno da roman svedu na pisanje o otuđenosti mladih u modernom dobu i autentični generacijski glas koji izražava generacijsku nemoć. Autori i autorice često posežu i za pseudopsihološkim i self-help toposima traženja sebe i snalaženjem u generacijskoj anksioznosti i toksičnoj pozitivnosti, iako ništa od toga nisu nužno obilježja pojedine generacije, nego prilično univerzalni fenomeni ako razred shvatimo kao zajednicu koja poput svake ima svoju dinamiku i odnose, kao i aktere u slučaju književnosti, likove sa svojim karakteristikama i motivacijama. Formalna oznake Prtajičine generacijske književnosti pronalazi se u kratkim, odrješitim rečenicama koje nalikuju Whatsapp porukama, ali to bi prije bio inteligentan i uspio način da se prikriju slabosti početničkog pisanja romana kojem je stil znatno uspjeliji od sadržaja, o čemu će još biti riječi. Zasad je dovoljno primijetiti da je roman Samo jedna od u očima kritike, i to često tzv. generacijske kritike, onih kritičara koji su po godištu bliski autorici, postao realističan prikaz odrastanja, (ne)snalaženja među vršnjacima, dokument jedne generacije, njezin glas, slika društva i pokušaj izraza. Kao da književnost nije upravo ono što podriva takve odrednice i pokazuje da je naličje svakog realizma i dokumenta – fikcija.

Sličnu je recepciju doživio i roman Olivera Lovrenskog Kad smo bili mlađi uz presudnu razliku da je riječ o norveškom piscu, u medijima nezaobilaznih hrvatskih korijena, koji je dočekan kao „književna senzacija“. Riječ je o nizu fragmenata više ili manje povezanih pričom o perspektivnim dječacima koji su u tinejdžerstvu skrenuli s društveno prihvatljivog puta i svoje vrijeme i život organizirali oko geta Osla, droge, nasilja i pripadanja bandama. Protagonist Ivor, baš poput autora, ima hrvatskih korijena pa tako ljeti odlazi u Hrvatsku gdje živi njegova Baba, kako ju sam naziva i piše velikim početnim slovom. Ostatak njegovih prijatelja također je imigrantskog podrijetla, poput Somalijca Marca koji će u tekst uvesti mnoge arapske i somalijske riječi, čime će dinamizirati leksik.

Fragmentarnost teksta svoj će razlog pronaći u slaboj čitalačkoj kondiciji onih koji bi prema kritici roman trebali čitati, a to su mladi i adolescenti. Njima bi kratka forma poglavlja trebala olakšati probijanje kroz, na dijelove, prilično monoton i repetitivan tekst koji često ponavlja razne oblike devijantnog ponašanja. Nevolja je s takvim način strukturiranja teksta neprestano odgađanje njegove završenosti. Bi li tekst funkcionirao i da je fragmenata manje, da se sadržajno ne podudaraju i ponavljaju? Vrlo vjerojatno, ali količina fragmenata otežava recepciju i to na način koji čitatelju ne dozvoljava imaginativnu aktivnost, nego ga zamara upornim ponavljanjima.

Slično kao i u slučaju romana Petre Prtajin, i kritike romana Kad smo bili mlađi, redom pozitivne, isticat će za književnost vrlo problematičnu metaforu „davanja glasa“ generaciji Z koju, u norveškoj varijanti, oblikuje imigrantsko iskustvo, a ono se iskazuje uporabom različitih jezika.

Recepcija oba romana pokazuje kako se forsira interpretacija tekstova utemeljena na generacijskoj pripadnosti autora, a ne onoga o čemu tekstovi zapravo govore. Razlozi su tome jednostavni – prvo, takva je interpretacija najjednostavnija, a zatim i najusklađenija s tržišnim aspiracijama izdavaštva koje, lijepeći etiketu „glas generacije Z“, nastoji knjigu plasirati među društvenu skupinu mladih i adolescenata koja poslovično ne pokazuje naročit interes za čitanje. U svemu tome najzačudnije je da se propustila prilika postaviti ključno pitanje – je li sredinom prve polovice 21. stoljeća književnost i dalje mjesto generacijskog okupljanja?

Da je odgovor na to pitanje prije negativan nego pozitivan, potvrđuje i sličnost u zamišljanju idealnog čitatelja ovih romana od strane kritike. Tako se na predstavljanju Prtajičinog romana kao i u HRT-ovoj emisiji Klub čitatelja u kojem se čitao roman Lovrenskog više puta naglasilo kako ove romane trebaju čitati mladi, ali ne samo oni, nego i njihovi roditelji koji će iz njih naučiti kako se mladi druže, kako komuniciraju, kako su znatiželjni pa se čak i drogiraju! Navedeni romani promeću se u propedeutiku suvremene mladosti i to u obliku literarnog safarija koji će njihove roditelje podučiti roditeljstvu. Slična se situacija već dogodila neposredno nakon pojave serije Adolescencija čiji je najveći domet bio učenje roditelja što znači kada im djeca međusobno šalju emotikone labuda, žabe ili suncokreta.

Da je odgovor na to pitanje prije negativan nego pozitivan, pokazuje se i u samim romanima. Maturantica Pija ne pripada u društvo svoga razreda jer joj se ne sviđa kako se oni zabavljaju, to što piju, puše, izlaze u klubove, slušaju glazbu koja njoj ne odgovara. Međutim, ako se zapitamo što je tome alternativa, odnosno što Pija voli, koju glazbu sluša, na to nećemo dobiti odgovor jer način Pijinog provođenja slobodnog vremena svodi se na sviranje flaute u podrumu. Sviranje flaute u podrumu, ako i može biti pogled na svijet, ne može biti način oblikovanja generacijskog iskustva, a to je i ono što nedostaje romanu Kad smo bili mlađi. Ako se generacija ne oblikuje na temelju popularne kulture, može li ona biti išta više od nasumično povezanih pojedinaca koji su se rodili u istom vremenskom intervalu? Zbog toga su usporedbe s Mi djeca s kolodovora ZOO, tekstom koji nije generacijski jer je nadrastao svoje generacijske okvire, zapravo neodržive. Ima li tog popkulturnog proizvoda koji će u ova dva romana figurirati poput Davida Bowiea? Jednostavno nema s obzirom na to da klasni i imigrantski identitet nisu dovoljni da bi se na njima temeljilo generacijsko iskustvo – Ivor i njegovi prijatelji nisu sindikat, nego upravo prijatelji.

Na kraju, iz obijesti možemo udariti kontru i tvrditi da su ovo romani koji daju glas bumerskoj generaciji, prenose njezino bumersko iskustvo i namijeni su baš bumerima. Njihova struktura prati razvoj junaka koji je na početku romana izopćeni autsajder koji se zbog svoje izopćenosti upušta u društveno neprihvatljive aktivnosti (droga i nasilje, ali seksa, što je indikativno, nema), zatim nakon dramatičnog događaja koji uključuje smrt ili skoru smrt bliske osobe shvaća koliko je pogriješio, da bi na kraju prihvatio dominantno i društveno prihvatljive obrasce ponašanja (Piju nakon nasilnog obračuna dviju skupina vršnjaka u bolnici dočekuje susjed čiji je sin filmski producent koji bi mogao iskoristiti njezino sviranje flaute, a Marco se posvećuje traženju posla: „možda nađem neki posao, ono skockam se u odijelo“). Ovaj siže još sažetije u tri riječi mogli bismo opisati kao: sagrešenje, spoznanje, skrušenje. I evo baroknog plača generacije Z, romana koji će čitati kao pedagošku poemu o opasnostima skretanja s „ispravnog puta“, a koji je istovremeno afirmacija bumerskog svijeta i ideja meritokracije i kapitalizma, istih onih koji im knjige pokušavaju prodati.

Demografizam nije samo način discipliniranja tekstova i njihova svrstavanja u jednu skupinu koja ih određuje više nego što to oni sami čine, on disciplinira i same autore pa, iako ne treba strahovati za sudbinu Olivera Lovrenskog koji svoj roman već pretvara u scenarij za seriju, pozitivna kritika koja je prihvatila Samo jedna od njezinoj je autorici pomalo i naštetila. Da je taj roman koji je, još jednom, stilski iznenađujuće zreo, dok je na području izgradnje i motivacije likova slabiji, prošao nešto niže na književnom radaru, možda ga kritika, kao i njegovu autoricu, ne bi getoizirala u tzv. gen Z književnost i pred njom ne bi bio prilično težak zadatak, još teži od kompleksa druge knjige, a to je izlazak iz ladice generacijske autorice i generacijske književnosti. Bilo bi šteta da iz nje ne izađe jer književnost ionako ne zna ni za kakve generacije, nego može biti jedino dobra ili loša.