Blisko, a daleko

Osvrnemo li se na prethodne dvije godine, vidjet ćemo da su svojevrstan književni trend bili povijesni romani, pogotovo oni koji tematiziraju Drugi svjetski rat. Prošle su godine to bili romani Nadohvat Ene Katarine Haler, Proslava Damira Karakaša (koja se, doduše, suptilnije dotiče rata), a pretprošle Put u Gonars Nikole Petkovića. Zadnja dva romana su dobila književnu nagradu tportala za najbolji roman, što ilustrira koliku težinu romani ratne tematike još uvijek imaju na književnoj sceni, ali i reflektira opterećenost samog društva ratom, tj. ratovima.

Na Drugi svjetski rat se oslanja još jedan roman, izdan početkom ove godine. Dobre zvijezde Mliječne staze drugi je roman autorice Marine Horkić (1953.). Prvijenac Seks, domovina i rock 'n' roll je objavila 2013. godine, a prije toga je prevela niz knjiga s engleskog jezika. Oba romana dijele sličnu povijesnu pozadinu i pripovjedački fokus na intimne priče žena. Dobre zvijezde Mliječne staze prati živote tri generacije žena iz iste obitelji podrijetlom s Visa – Margu, Emu i Taru, povezane centralnom narativnom linijom o Marginoj ljubavnoj vezi sa svojim daljnjim rođakom Gvidom u osvit i za vrijeme rata na jednom dalmatinskom otoku.

Roman je ispričan iz perspektive triju junakinja – Marge, Eme i Tare – nelinearne je kronološke strukture (Margina poglavlja se isprepliću s poglavljima iz perspektive njezine kćeri Eme i unuke Tare). S obzirom na to da je Margina priča centralna, a i posvećeno joj je najviše prostora, ona je najcjelovitiji lik od ova tri. Doduše, mogla je biti još i razrađenija da u drugim poglavljima nije svedena na sporedni lik – leži stara i bolesna u krevetu i čeka kraj života. Margin se karakter najviše očituje u odnosu s njenim ljubavnikom Gvidom. Njihova je veza zasnovana na principu "suprotnosti se privlače". Marga je strastvena, eksplozivna i realistična žena (njenu strastvenu narav stereotipno simbolizira njezina neukrotiva crvena kosa), dok je Gvido tih i naivan romantičar koji živi u oblacima, nesvjestan ratne opasnosti koje se oko otoka i mladih ljubavnika stežu kao obruč, njihova mladost i opijenost ljubavlju – ukratko, okupiranost samima sobom – onemogućuje im kritički pogled na ono što se oko njih zbiva.

Doduše, Margin odnos prema svijetu ipak je ponešto kompleksniji od Gvidovog. Sadrži primjese cinizma, pogotovo u njezinoj percepciji otoka – prezire bijedu, zamrlost u zimskim mjesecima, zadrtost mještana, njihovu prevrtljivost, zlobu i sklonost tračanju (iako često putem tračeva saznaje vijesti o svom dragom). Za razliku od pasivnog i sanjarskog Gvida, ona barem ne zatvara oči pred ratnim strahotama: "Ovo je sad svačiji sukob, Gvido, tu se više ne može ostati indiferentan", i usprkos tome što zbog svog gospodskog podrijetla otočane gleda svisoka, pomaže im u teškim vremenima. U nestašici brašna susjedima udjeljuje svoje brašno, sudjeluje u demonstracijama protiv slanja hrane namijenjene mještanima u Njemačku, dok u izbjeglištvu u El Shattu podučava djecu izbjeglica.

Nemogućnost otvorenog svrstavanja, bilo u etničkom ili političkom smislu predstavlja svojevrstan lajtmotiv narativnog univerzuma. On ujedno predstavlja i jedan od podsvjesnih izvora Marginog osjećaja metafizičke (p)odvojenosti, kao i Gvidovog osjećaja krivnje. Osim toga, nevoljkost svrstavanja na jednu stranu često ima i osobne posljedice po likove – osim ogovaranja i priče iza njihovih leđa, posljedice su i socijalno-ekonomske: Marga nakon rata ne može, usprkos preporukama i stažu, dobiti mjesto učiteljice u mjesnoj školi jer je navodno "bila na drugoj strani", a uskoro slijedi i nacionalizacija njezine kuće na otoku. Štoviše, radi se o svojevrsnom kažnjavanju Marge od strane zajednice zbog njezine veze s "Taljoncem" Gvidom, kao i zbog njezinog gospodskog statusa. Njihovu nesposobnost svrstavanja i zauzimanja aktivnog stava prema ratu pripovjedač  uglavnom objašnjava njihovim karakterom, no to naprosto nije dovoljno uvjerljivo – ni na ideološkoj razini, ni na razini karakterizacije.

Drugi dio romana čini Emina narativna dionica koja se odvija dvadesetak godina nakon rata u Zagrebu, gdje ona živi sa sada ostarjelom i bolesnom Margom, mužem Stijepom i dvoje djece. Ema je razmažena i depresiji sklona umjetnica čija se narativna linija temelji na posjetu Marginoj sestri Iti u Italiji, koja se odselila tamo još prije rata. Za razliku od Gvida i Marge, Ema na prvu prihvaća socijalizam: "Ljudi prvi put imaju mogućnost biti jednaki... školovanje je omogućeno svakome", ali je poljuljka Itina tvrdnja da je "mnoštvo ljudi [Talijana], nevinih ljudi, civila, žena završilo u jamama." To je razlog zbog kojeg ishitreno odluči donirati milijun lira obiteljske ušteđevine društvu esula, odnosno talijanskih izbjeglica iz Jugoslavije. Tek se u ovoj dionici (izuzmemo li nekoliko kratkih isječaka iz ondašnjih ratnih kronika) kako-tako eksplicitno pozornost pridaje širem kontekstu rata, ali kao da je to nasilno umetnuto u tekst i kao svojevrsni okidač naprasnog završetka poglavlja Eminom smrću.

Što se tiče Tare, Emine kćeri i Margine unuke, njoj je posvećeno najmanje prostora, a njezina uloga u romanu je čisto funkcionalna. Namijenjeno joj je da putovanjem na Vis i kopanjem po tamošnjim arhivima razriješi Gvidovu sudbinu, kojem se na kraju rata izgubio svaki trag. Kao pripadnica  generacije neopterećene ratom i ušuškane u udobnost svoje sadašnjosti (njena narativna linija je smještena u 1980. godinu), nakratko ostaje zbunjena činjenicom da su Talijani jednom bili neprijatelji, a "sad su nam prijatelji." Ali, više od toga je opterećena samom ljubavnom pričom između Gvida i Marge. 

Zapravo, čini se kao da ovim narativnim linijama nedostaje vezivno tkivo koje bi ih povezalo u čvrstu, koherentnu cjelinu. Osim nedovoljne razrađenosti ovih likova, razlog za to je u nedostatku dubljih odnosa između Marge, Eme i Tare. Budući da su u fokusu žene, bilo je za očekivati da će se više pozornosti posvetiti njihovim međusobnim odnosima. Iako se na početku nazire povezanost između majke i kćeri ("Držale su se za ruke... Majka i kći... Od te su se noći promijenili vladari i sistemi, imena država i novca... ali i dalje su sjedile...držeći se za ruke"), ona se kroz tekst ne opravdava. Dapače, odsutan je ikakav dublji prikaz odnosa Marge i Eme. Tara se, s druge strane, povezuje s bakom nakon majčine smrti, i to upravo kroz priču o Marginoj vezi s Gvidom (koji u njezinoj adolescentskoj naivnosti zadobiva ulogu osamljenog buntovnika), ali je i to u funkciji privođenja romana kraju, a ne tematizacije odnosa mlađih i starijih generacija.

Na stilskoj razini u oči odmah upada grafička zgusnutost teksta i baroknost izraza. Gomilaju se duge rečenice, pune pridjeva, priloga, a nekad su toliko zapetljane da izgube smisao. Ovo se najviše manifestira u trenucima koji su već po sebi nabijeni emocijom pa rezultat budu rogobatne i sentimentalne rečenice poput: "Crvena kosa zahvaćena suncem razgorjela se u izoliranoj tami Gvidova uma, fotoni svjetlosti razlomili su se u naježenu svježinu Margine kože kad je uhvatila njegovu ruku i podvukla je pod gornji dio zelene haljine pod kojom nije bilo ničega, samo čvrsta put dojke." Tekst dodatno opterećuje povremena pripovjedačka sklonost detaljiziranju opisa usputnih stvari, događaja ili likova i ponavljanje nečeg što je već izrečeno. Ukratko, prevladava pripovijedanje naspram pokazivanja. Međutim, pojedini momenti, primjerice korištenje dinamičnog otočkog govora povremeno razbijaju monotoniju teksta i pojačavaju uvjerljivost prikaza onodobnog života na otoku – primjerice u pojedinim dijalozima koji su, usput rečeno, u manjini u odnosu na česte opisne dionice.

Nađa Bobičić je u kritici romana Nadohvat napomenula da neki romani postižu slabiji efekt jer je izvedba skromnija od zamisli – ta se opaska može primijeniti i na ovaj roman. Autorica je odabrala tešku i kompleksnu temu i način izvedbe, ali nedovoljna povezanost narativa, staromodan i sentimentalan stil, ideološka neuvjerljivost, kao i nerazrađenost likova od romana Dobre zvijezde Mliječne staze čine razočaravajuće ostvarenje.

Foto: Pexels.