Utorak
19.05.2020.

Iz imaginarija revizionizma

naslov knjige Nadohvat autor Ena Katarina Haler
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2019



Extra_large_nadohvat
S naslovnice romana.
A+ A-


Tri su osnovna kriterijuma prema kojima se kritički čitaju i vrednuju književni tekstovi. Prvi se tiče toga šta se knjigom pokušalo saopštiti. Ne samo na nivou fabule, već na nivou značenja: šta je poenta teksta? Potom, drugi, tiče se načina na koji je tekst napisan, i odnosi se na elemente poput stila, strukture, pripovijedanja. Konačno, treći kriterijum jeste (dis)proporcija između onoga što je namjeravano i onoga što je postignuto. Zato knjige skromnije ambicije nekada postignu bolji efekat, nego one koje su imale volšebnu zamisao, a značajno skromniju izvedbu. Da sve bude kudikamo komplikovanije, ova tri kriterijuma su međusobno uslovljeni jer su podjednako značajni aspekti svakog književnog djela.

Prva knjiga dvadesetčetverogodišnje Ene Katarine Haler Nadohvat istorijski je roman o iskustvima tinejdžerke Kate (Katarine), stanovnice Zrina, tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Dok odrasta i počinje da shvata svijet oko sebe, taj svijet gori u plamenu i nasilju. Napisan iz perspektive djevojčice, roman navodno prikazuje ličnu tragediju, ali kroz nju i tragediju jednog mjesta. Većinski naseljen Hrvatima, okružen selima sa dominantno srpskim stanovništvom, Zrin je tokom Drugog svjetskog rata bio jedno od uporišta NDH. Nakon više sukoba, septembra 1943. partizanske jedinice su zauzele Zrin i spalile ga u odmazdi za ranije ustaške zločine. Iz zbjega, Katu otac šalje u Zagreb da radi kao pomoćnica u kući jednog od ministara NDH. No, kako se približava krah ustaških vlasti, Kata se ponovo vraća porodici. Tamo je, međutim, čeka još jedan zbjeg – s porodicom se u koloni poraženih snaga povlači ka Blajburgu. Odatle su opet vraćeni u Zrin, da bi nakon rata mještani i mještanke s ovog područja bili kolonizovani u Slavoniju.

Ovim izborom teme i pripovjedačice, autorka se nadovezuje na niz romana hrvatske književnosti koji kroz djevojački pogled pišu o ratnim strahotama, poput Hotela Zagorje Ivane Bodrožić ili romana Ulica predaka Sunčane Škrinjarić i Sloboštine Barbie Maše Kolanović, o kojima je pisala Natalija Iva Stepanović. To je i najdoslovniji odgovor na pitanje šta je tema romana Nadohvat. No, na dublje poente se valja vratiti još jednom, nakon što se odgovori i na naredna dva pitanja vezana uz način i disproporcionalnost zamisli i izvedbe.

Osim fokusiranog pripovijedanja, roman je napisan u hronološki pravolinijskoj strukturi. Jedino iskliznuće iz hronološkog toka dato je u okviru kojim roman počinje i završava se, a koji predstavlja izlet u savremeni trenutak. Stil pripovijedanja je realističan, uz lirske izlete – što će reći, pomalo arhaičan. Do jednog nivoa to se može čitati kao autorska namjera i usklađenost sa vremenom u kojem se radnja odvija. Međutim, kako čitanje odmiče, sve jasnije se razotkriva patetičnost tona, artificijelnost i repetitivnost stilskih figura i opisa, izvještačen, starmali glas pripovjedačice. Umjesto kao stilizovano retro, tekst izgleda demode. Takav stil na momente podsjeća na ušećerene telenovele regionalnih televizija, poput RTS-ovih ili HRT-ovih produkcija istorijskih romana iz međuratnog perioda.

Nadohvat je, ipak, kao roman prvijenac ušao u najuži izbor za književnu nagradu tportala za najbolji roman. Dijelom je to zbog čitalačkih očekivanja, koja su ne samo ispunjena, već i nadmašena. Prvi romani često imaju dosta slabih mjesta, neujednačeni su, sa neurednostima na mikronivou, koja su uredničkim intervencijama mogla biti poboljšana. Kako su očekivanja od prvijenaca obično vrlo niska, Nadohvat je dobro prihvaćen kao rijedak, pozitivan primjer. Mada je riječ o istorijskom romanu od preko četiri stotine stranica, on je uglavnom ujednačen, sa strukturom koja se nije raspala na pola teksta. Između ostalog, razlog te solidnosti jeste i autorski izbor konzervativnih tehnika pripovijedanja. Ova korektnost, međutim, dovoljna je za manje ili više uspjele stilske vježbe, ali nije dovoljna kada treba odgovoriti na pitanje šta je suštinska intencija romana, koja mu je ključna poenta. Stoga, ključ za čitanje ovog romana nalazi se u odgovoru na pitanje: koje se epizode iz istorije opisuju, sa kojih ideoloških stanovišta, i zašto sa tih?

Prostor koji se u romanu premrežava kroz kretanje pripovjedačice jeste Zrin (okvir i početak priče) – Zagreb (središte NDH) – Banovina – put do, i povratak iz Blajburga – Đakovo (Slavonija) – Zrin (okvir). Tematizuje se, između ostalog, bitka za Zrin i progon ustaša, četnika i drugih kolaboracionista. Na osnovu toga, očito je da je riječ o nekim od ključnih mjesta i događaja iz ustaškog imaginarija, što znači da ih je izrazito teško prikazati tako da ne budu u tonu opštih revizionističkih stavova.

U romanu interaguje nekoliko društvenih grupa, različitih političkih, etničkih, klasnih, generacijskih i rodnih identiteta. Grupa kojoj i sama pripovjedačica pripada jesu žene, konkretno mlade žene. Za razliku od njih, koje ostaju nedužne tokom cijelog teksta, muško odrastanje u ratu praćeno je i direktnim učešćem u ratnim aktivnostima. Osim mladeži, drugu grupu čine pošteni ("apolitični") zrinski seljaci. Oni su predstavljeni kao u suštini nezainteresovani za politiku, ali spremni na ustupke i saradnju sa režimom NDH, kako bi sačuvali živote svoje djece. Za razliku od njih, ustaški ministri i zagrebačka viša klasa pokazuju se kao licemjerni. Usred rata se goste i uživaju u luksuzu, dok "pošteni seljaci" vode njihove bitke. Konačno, neprijateljski "drugi" su krvoločni, zločinci i lopovi, "Vlaji" i/ili Srbi i/ili četnici i/ili partizani. Uvjerljivo se prikazuje kako često pripovjedačici nisu jasne razlike, zbog njenog ograničenog znanja, pa stoga ni onima koji čitaju. To je dobar primjer kako pažljiv umjetnički postupak može da se iskoristi za idejnu manipulaciju književnog teksta.

Prostor NDH se tako nadopunjuje slikom svijeta koja bi se, metaforično rečeno, mogla opisati kao skala, od nevinosti do krivice. Na jednom polu su djevojke, malo dalje momci i seljani. Bliže drugom polu su zagrebačke elite, a skroz na njegovom kraju, na kraju krivice, nalaze se pripadnici i pripadnice Narodnooslobodilačkog pokreta. Za odluke svih drugih postoji manje ili više razumijevanja i opravdanja, ili barem mogućnost sumnje dok se ne dokaže suprotno, osim za partizanke i partizane. Nijansiranost se u ovom slučaju koristi kao postupak kojim bi trebalo da se ukaže na to da niko sem djece nije oslobođen krivice. Samo što ona ujedno služi da zamagli razlike između toga ko je sistemski činio zločine i kolaborirao sa nacistima tokom cijelog rata, a ko se borio protiv zločinačkih okupatora i njegovih pomagača. Odnosno, nijansiranje u ovom slučaju ne znači da se svima zaraćenim stranama pristupa jednako, ili sa "univerzalnih" i "apolitičnih" pozicija. Naprotiv, ono se radi u odnosu na neku skalu vrijednosti koje ovaj tekst nevješto pokušava da prikrije, držeći se naivne perspektive djevojčice. A na toj skali vrijednosti, ustaše i domobrani se kotiraju mnogo bolje nego partizani i partizanke.

To je zato što su ustaše i njihovi manje ili više voljni saradnici pripovjedačici bliski usljed porodičnih, ljubavnih ili veza unutar zajednice. Ona nema drugog izbora nego da sa njima nekritički saosjeća. U njenom svijetu, tako, dolazak i napredovanje savezničkih snaga vide se kao traumatičan događaj ("Kada kažem ‘rat u Zagrebu’, to govorim o veljači četrdeset četvrte i onome što je došlo nakon"), koji pripovjedačicu ostavlja sa gorkim razočarenjem u Pavelića, kojem se naivno molila da im obezbijedi puške. Partizanke i partizani, s druge strane, pojavljuju se samo kao vinovnici Katinih trauma – progonstva iz Zrina, kada u pripovjedačičinom sjećanju nemaju lica; zatim povratka s Blajburga, kada gone žene i djecu bičevima i zloslutnom pjesmom ("‘Ostavi me Kata/ Pa Anđa, pa Re-eza,/ Al me ne ostavi/ Moja mitraljezaaa!/ Samo nek mi pjeva/ Traka traka TRAK!’// Zatim se prolomi glasan smijeh, a meni u glavi odzvanja ta pjesma i svim se silama trudim umjesto nje čuti onu njemačku pjesmu s gramofona"), dok svi muškarci "stariji od valjda deset godina" s kojima su dotle putovale sada nedostaju; te konfiskacije imovine i preseljenja u Slavoniju. Partizanke se, isto tako, pojavljuju samo u dvije scene. Jednom, kada pripovjedačici kradu odjeću, i drugi put, kada sirotu djecu koja se vraćaju s Blajburga razvrstavaju u privremeni smještaj i bacaju im hranu na pod. Iz Katine perspektive, partizanke i partizani nisu učinili niti jedan pozitivan čin.

Njihova odgovornost se dodatno podcrtava dokumentima koji su uključeni u tekst romana, poput zapisnika OZN-e i presuda narodne vlasti, dok s druge strane nema nijednog dokumenta NDH, kao da njihova vlast i odgovornost ne postoje izvan Katinih naivnih očekivanja. I tako se, pored zainteresovane perspektive, i samim autorskim postupkom, uključenjem ovih dokumenata, kao i postavljanjem okvira romana, odgovornost u znatno većoj mjeri prebacuje samo na jednu stranu. Konačna "pravda" će, na jednom nivou, biti zadovoljena tek vraćanjem oduzete imovine Zrinjanima nakon sloma socijalizma devedesetih godina. A na drugom, diskurzivnom nivou, prikazivanjem NOP-a iz Katine pristrane perspektive. I upravo u tom obrtu sadržan je ključ revizionizma ovog teksta.

Glavni metod kojim se na romaneskni način revizionistički distorzira slika prošlosti, u romanu koji se u opisu sa poleđine karakteriše kao "dokufikcija", svakako jeste izbor pripovjedačice. Ona je u potpunosti nevina žrtva o koju se obijaju istorijski događaji koji joj određuju život, bez ikakve mogućnosti da ima svoj izbor jer je previše mlada. Međutim, kao pripadnica određene društvene grupe, ona je vrlo zainteresovana i nepouzdana u procjenjivanju događaja. Takođe, njena su znanja vrlo ograničena. Zato početak rata doživljava gotovo kao idiličan period na selu, s malo ili nimalo znanja o zločinima koji se dešavaju u okolini. Zbog njene čistine i naivnosti, stiče se utisak kako je njena perspektiva "istinita" i "pouzdana". Po analogiji, u ovom fikcionalnom svijetu, i dešavanja u Zrinu i okolici su intencionalno dekontekstualizovana, zahvaljujući čemu se gubi na namjeravanoj nijansiranosti i nepristranosti.

Slično važi i za opis Blajburga, koji je predstavljen kao kulminacija stradanja. Bez šireg pogleda na sve događaje koji su do njega doveli, on postaje samo još jedan u nizu podjednako strašnih gubilišta. Skala vrijednosti je opet problematično mutna. Tokom čitanja saosjeća se sa nevinim žrtvama na koje nasrću progonitelji. U stvari, "žrtve" su kolaboracionisti koji bježe od odgovornosti za počinjene zločine, ali sada, već odraslija pripovjedačica ni to ne primjećuje. Umjesto tih nezgodnih pitanja autorski izbor pada na to da se prikažu mladi četnici, koji su bezopasni i ni ne znaju kako su se tu našli pa iako je pripovjedačica skeptična prema njima, ne može se ne osjetiti sažaljenje i za njih. Otkuda tu ustaše i četnici, u to se pitanje ne ulazi. S druge strane, animozitet prema NOP-u je konstantan, i tokom, i nakon rata. Tokom rata, on se reflektuje u Katinim osjećajima nesigurnosti i stalnog, gotovo opsesivnog straha od partizana i njihovih saradnika. I nakon rata, novi poredak se svodi na kontrolisanje i uhođenje Kate i njoj bliskih osoba, ponovno praćene nesigurnošću, ponekad i posrednim svjedočanstvima o egzekucijama. Zbog toga, saradnju pojedinih likova s novim vlastima Kata doživljava kao izdaju i oportunizam. Za ustaške zločine i kolaboraciju ona pak saznaje tek poslije rata, u nekoliko polurečenica, iz svjedočenja njene najveće životne ljubavi. Time su oni ublaženi i relativizovani ne samo disproporcionalnošću prostora koji im je dat, već i intimizujućim, ljubavnim okvirom u kojem se o njima govori.

Namjeravana poenta teksta, prema autorkinim riječima, jeste dakle pisanje o zločinu o kojem se prije 1990-ih nije smjelo pričati (kako tvrdi) i pisanje protiv rata. Ali, potreba da se pokaže višeglasje iskustva i nevine žrtve sa svih strana ne smije biti zloupotrijebljena za politički revizionističko pisanje, pod krinkom "univerzalne" ljudske patnje. Uloga književnosti, koja već pretenduje na povezivanje sa dokumentarističkim, jeste da reflektuje perspektive, da ukaže na porozna mjesta, na njihovu uslovljenost. I u ovome ključu onda postaje jasno ograničenje konzervativno-klasičnog načina pisanja ovog romana. Za razliku od multiperspektivnih narativa, koji uzimaju u obzir situiranost znanja i perspektiva, prepuštanje naracije jednom liku sa sobom nosi rizik jednostranosti. Neki od načina da se jednostranost prevaziđe mogli bi biti očiglednije dekonstruisanje privilegije tog jednog pripovjednog glasa, ili posredno uključivanje drugačijih perspektiva kroz govor drugih likova, ili višestruko prikazivanje istih događaja, ili eksperimentisanje s formalnom strukturom teksta. No, svega toga u ovom romanu nedostaje. Katina perspektiva, koja je sveukupno superiornija u odnosu na sve ostale, uzima se kao "istinita", istrgnuta iz političkog konteksta, kao nekakva lična, u vakuumu nastala priča, a opet, ironično, bavi se vrlo političkim pitanjima. Promjena je primjetna jedino u njenom postepenom sazrijevanju na ličnom planu, dok na političkom ona, kao i njena sredina, ostaju nepromijenjeni iako se cijeli svijet oko njih preokrenuo.

Na kraju knjige ostaje otvoreno pitanje stvarne poente i dometa ovog romana – kako se ujedno može zalagati za pacifizam i deklarativno biti protiv nacionalizma, ali i dekontekstualizovati i relativizovati odgovornost za ratne zločine? Kako se sve strane mogu izjednačiti, ukoliko je jedna strana otvarala logore, a potom bježala od odgovornosti za počinjene zločine? I u tome izjednačavanju je sadržana politička – a ne lična! – tragedija revizionističkog pisanja.

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.