Knjiga o Jobu

Ljudska nemoć jedan je od temelja povijesti književnosti. Northorp Frye je način pripovijedanja u kojima su junaci pripovijesti slabi i podčinjeni u odnosu na svoj pripovijedni svemir, običnog čovjeka i čitatelja nazvao ironijskim modusom. Isto tako, ironija je, znamo to i predobro, jedna od osnovnih figura ljudske povijesti. Buka i bijes historije, surovi kontekst grubih i pasivnih krajeva i gubitak razuma od nemoći i tuge u korijenu su Proslave, novog romana Damira Karakaša.

Dugoočekivani Karakašev roman kompleksno je izložena priča o ključnim trenucima u životu glavnog lika Mije. Smještena je u nekom ličkom selu u dvadesetom stoljeću (jedina je vremenska koordinata Drugi svjetski rat), a napisana je u četiri poglavlja – Kuća, Psi, Proslava i Otac.

Radnja je ovog kratkog romana svedena na minimum, a svakim poglavljem dominira jedan događaj. U prvom poglavlju Mijo u ustaškoj uniformi, skrivajući se od partizanske vojske, gleda svoju kuću u koju se ne smije vratiti. U drugom poglavlju taj isti lik, ali nešto mlađi, po nalogu općinske vlasti u šumi ostavlja psa. U trećem poglavlju junak, njegova buduća žena i njen brat odlaze na proslavu poslije koje će se pridružiti ustašama, a u posljednjem poglavlju Mijo – ovaj puta dijete – prati svog oca pri ritualnom odnošenju djeda (najstarijeg člana obitelji) u planinu. Kao što vidimo, priča je puna snažnih motiva, kompozicijski je usložnjena, nelinearna, složena oko slabih, divljih i plemenitih junaka ukliještenih između dviju brutalnosti – prirode i ideologije.

Čini se da je najbolji ulaz u interpretaciju Proslave kodiranje prostora i vremena u romanu. Prostor je, već smo napomenuli, neimenovano ličko selo koje je okruženo šumom, dakle izolirano od ostatka civilizacije. U blizini sela, doduše, postoji gradić G., koji se ne prikazuje, već se samo spominje. Jedini put kada likovi – junak Mijo, njegova odabranica Drenka te njen brat – odlaze u G. jest na proslavu. Proslava je dernek Nezavisne Države Hrvatske, a njena posljedica jest da junaci donose krivu odluku – priključuju se ustaškom pokretu – o čemu saznajemo u prvom poglavlju. Civilizacija, dakle, u prostor romana donosi povijesno vrijeme i svoje ideologije koje Karakaševi plemeniti divljaci ne umiju interpretirati niti iz njih učiti.

Samo selo, važno je istaknuti, postoji kao mjesto, ali ne postoji kao zajednica. Osnovna je gradivna društvena jedinica u Proslavi, kao i u Sjećanju šume, obitelj. Ona bi u zapadnoj tradiciji trebala pružati sigurnost i zaštitu, ali ovdje to nije u stanju učiniti, što Karakaš prikazuje na nekoliko primjera. U prvom poglavlju vidimo kako Drenka priprema Miji utočište, ali to je vrhunac pomoći koju obitelj može dati svome članu – može ga skrivati u štali i hraniti u šumi, ali ne može prekrajati povijesne ishode. Isto tako, obitelj ne može sačuvati vlastitog psa od naredbe lokalne uprave da ih je zabranjeno držati.

Odnos prema vlasti, napomenimo ovdje, opisan je u briljantnoj sceni u kojoj pripovjedač pripovijeda o mladom Miji koji, dok se vraća iz šume gdje je rušio stabla, ugleda "čovjeka s bubnjem, po kojem udara palicama i viče: 'Daje se na znanje! Daje se na znanje...'". Predstavnici vlasti, nositelji ideologije, bučni i nasilni, dolaze u selo i donose zakon. Kako selo reagira? "Dok vozi po cesti dižući prašinu i u napetu luku sve brže okreće pedale – umanjujući se do veličine kukca – jedna starica kreštavim glasom dovikne za njim: 'Sjeme vam se vaše zatrlo!'" Selo odgovara kletvom, a pripovjedač, empatično, glasnika vlasti naziva – kukcem.

Konačno, nemogućnost obitelji da obavi svoju osnovnu ulogu – zaštitu svojih članova – nalazimo u posljednjem poglavlju. Ako nema hrane za sve, zajednica se rješava najslabijih, onih koji su ispunili svoje primarne funkcije razmnožavanja, krvavog rada i gradnje doma: "Jer se tako jednostavno mora", komentira pripovjedač riječima pripadnikā plemena, egzistencija zarobljenih u surovoj svakodnevici i neshvatljivoj povijesti, u procjepu između prvog i zadnjeg slova koje običavamo zvati životom, ili romanom, ovisno o perspektivi.

Kao što je u knjizi Korakom raka Günter Grass za jedan od najvažnijih motiva odabrao zahodsku školjku koja se uvijek iznova začepljuje (jer koliko god je odčepljivali, generacije obitelji iz romana nikad ništa ne nauče iz povijesti), pripovjedač u Proslavi vrlo upečatljivo komentira kako su za velikih zima "kad zbog vijavice ne možeš i glavu pomoliti van, a posvuda oko kuće ima i gladnih vukova, noću (...) u taj lonac obavljali nuždu, a danju bi u tom istom loncu kuhali." Nijednom se ovaj motiv izmeta ne pojavljuje slučajno – on je imanentno ljudska prljavština koje se čovjek ne može riješiti, ni u književnosti, ni u životu. Mitsko vrijeme ponavljanja i vječnog povratka istog prelijeva se i u povijesno vrijeme: obrasci i modeli se reaktualiziraju u manje-više pravilnim razmacima – ratovi, godine gladne, godine rodne, hladne zime, rituali žrtvovanja – ali junaci romana se ne mijenjaju (niti mijenjaju svijet oko sebe).

Mijine rudimentarne osjećaje (ljubav, vjeru u poštenje, strah od vlasti i prirode) Karakaš je prikazao kroz odnos s drugim likovima, bez pretjeranog opisavanja, ali s vrlo jasnim slikama. Odličan primjer emocija i odnosa pripovjedač daje u slici u kojoj likovi idu na proslavu: "Mijo je opet hodao iza Drenke i rekao joj, stvarajući od svojih koraka novi zvuk: 'Bolje da ja budem pozadi.' Uto mu se učini da bi ona možda mogla krivo protumačiti te njegove riječi pa glasnije doda: 'Da nam iza leđa kakva divlja životinja ne bane.'" Sram i strah da bi ga krivo mogla protumačiti djevojka koja mu se sviđa te glasno (!) ispravljanje sumiraju svu jednostavnost i nespretnost iskazivanja osjećaja inače šutljivih ljudi. Slično čitamo i odnos prema psu – nakon što ga ostavi zavezanog u šumi, na milost i nemilost vukovima, Mijo potrči kući i počinje – lajati. Njegov je pak život, skiciran u četiri slike, zapravo jedna velika trauma od koje ostaje zaleđen u vremenu i prostoru.

Uz gorštačku surovost i naivnost nesposobnost učenja, prepoznavanja obrazaca i, najvažnije, tumačenja prošlosti, života i svijeta oko sebe osnovne su karakteristike likova kojima je napučen ovaj pripovjedni univerzum. Osim spomenute kletve upućene dobošaru iz općine, indikativna su dva momenta govora o povijesti i tumačenju povijesnih procesa. Jedan je vezan uz proslavu na kojoj jedan od govornika, učeni čovjek sa šeširom, tumači da je komunizam "kad brat jebe sestru". Drugi je indikativ historijske naivnosti uzrečica Drenkina brata: "Sad kad imamo svoju državu". Likovi, dakle, egzistiraju u povijesnom vremenu, ali samo kao njegova posljedica, a svaka interpretacija povijesnih ideja i koncepata pojednostavljena je do banalnosti.

U odnosu na ranije radove, a pogotovo ako Proslavu usporedimo sa Sjećanjem šume, s kojim dijeli neke tematsko-motivske (fokusiranost na prirodu, Liku, obitelj) i žanrovske sličnosti, Karakaš ovdje uzima malo drugačiji stav o svijetu o kojem pripovijeda. Iako su i prethodni tekstovi ovog autora imali snažne mitske i simbolički snažne motive (poput medvjeda i same šume), u Proslavi priroda prati svaki čovjekov korak. U sceni žrtvovanja oca autor na više strana opisuje vremenske prilike koje prate junake dok se penju. Slika kiše, koja je "na jaku i švićkavu kovitlacu vjetra padala (...) vodoravno, okomito, unakrsno, ali uvijek poput oštrih iglica", zavijanje vukova koji su nanjušili psa ostavljenog u šumi, deblo koje se "prelomi i tresne na druga stabla, koja su ga ranjena pridržavala", samo su neke od najupečatljivijih slika koje tvore atmosferu ponekad snoliku, ponekad pastoralnu, ponekad onu iz noćne more.

I čovjekov je lik u prirodi također visoko poetiziran – dok čeka da mu donese hranu, Mijo iz prvog poglavlja zamišlja Drenku kako korača: "Osluškivao je kroz tišinu i polumrak njezine korake, mogao bi ih razdvojiti od tisuće drugih koraka; hodala je oprezno kao srna, zastajkivala kao da o nečemu razmišlja, pa bi naglo nastavila." Pridodamo li tome i Karakaševo najvjernije ritmičko-sintaktičko pomagalo, točku-zarez (baš kao i u prethodnom romanu), lako se stječe dojam o emotivno-poetskom registru u koji pripovjedač ulazi kada likovi kroče u prirodu. Osim naglašene pastoralnosti, priroda je nekim iskazima i motivima dodatno izmještena u mitsko – primjerice, pripovjedač na jednom mjestu komentira kako su "babe rekle da će zima biti hladna", a spominju se i kosti ljudi koji su život izgubili u bitci s mitskim bićima, psoglavcima. Isto tako, roman, nimalo slučajno, započinje junakovim snom u kojem sanja skeletnu ruku koja izrasta iz crne šume.

Za kraj spomenimo još dva važna elementa: naslov i opremu knjige. Naslov od jedne riječi, pogotovo relativno općenit, može biti riskantan, no Proslava se sjajno slaže s tekstom koji naslovljava (u tom je smislu možemo usporediti s romanon Kurlani Mirka Božića ili s filmom Lisice Krste Papića, pogotovo imajući na umu da su i Kurlani i Lisice radnjom smješteni u grezi kraj Dalmatinske zagore). Proslava je, osim što se referira na proslavu na koju junaci odlaze, u odnosu na vlastiti sadržaj opora, gorka i ironična. Naslovnica pak knjige, koju potpisuju Lana Cavar i Narcisa Vukojević (koje su zaslužne za prvu naslovnicu Sjećanja šume), na gruboj sivoj pozadini donosi naslov napisan u tri reda, plavim slovima, a tipografska obilježja – slova pisana dvostrukim linijama, spajanje te brojni ukrasi na počecima i krajevima – daju iskustvu čitanja dodatnu "etno" komponentu.

Bijeda, nesreća, gruba priroda i još grublja povijest osnovne su koordinate u kojima se kreće Proslava. Od razuzdanosti prirode i čovjeka u Đuki Begoviću Ivana Kozarca, fantazije šume Mora Đure Sudete i obiteljskih degeneracija Calypsa Ognjena Spahića, sastavljena je najljepša Knjiga o Jobu napisana na našim prostorima. Kompleksno i snažno, suptilno i brutalno, da nas podsjeti kako čovjek može biti jadan i kako se dobro o tome može pisati. 

Foto: Modzzak, Wikimedia Commons.