Autofikcija u četiri prizora

„And that's 'cause none of us got enough love in our childhoods
And that's showbiz, kid“
--- „Roxie“, mjuzikl Chicago (1975)

PRIZOR 1: Kopanje po crevima

„Ja stalno govorim da je autobiografsko sve o čemu ja pišem, iako je sve fikcija. Dakle, apsolutna fikcija. Autobiografsko jer je prošlo kroz mene, ja sam odlučio da pišem o tome, ne o nečemu drugom. (…) Ali se nekako stalno srećem da ljudi to pitaju jer prepoznaju elemente. Onda imam faze. Nekad kad pitaju je li to istina, ja kažem 'Ništa nije istina'. Kažu 'Znači sve je laž?' – 'Sve je laž.' Sledeći put kažu 'Jel' istina?', kažem: 'Sve je istina.' 'Sve je istina?' – 'Sve je istina'. Apsolutno. Zato što ne znam više kako da se prema tom pitanju ophodim, a pokušavam da razumem…“
--- Bojan Krivokapić, gostujući na Cruising sa Srđanom Sandićem, 2017.

Autofikcija?

U pisanju ovog teksta činilo mi se kao da zaista stižem ili prekasno ili prerano pridružiti se raspravi o autofikciji, čisto iz naravi kako se o njoj raspravlja. U većini tekstova o njoj kao da je rasprava ili u potpunosti ili barem djelomično razriješena: teorijske definicije već su postavljene, citirane i parafrazirane s navođenjem izvora, ili su propitane i nanovo raspravljene; njezino izvorište je dijagnosticirano ili pretpostavljeno ili natuknuto; njezini učinci su procijenjeni ili identificirani. A ipak, mnogi tekstovi o autofikciji daju naznaku kao da se tek treba raspravljati o njoj, kao da tek treba odgovoriti na pitanje što je ona, kao da bismo tek možda mogli znati, u nekom kasnijem trenutku, kako uopće razumjeti ovu formu.

U različitim kritičarskim raspravama, autofikcija je:

- ili (književni) problem koji traži (književnoteorijsko) rješenje ili (književno) rješenje na neki već (društveni) problem;
- ili neka izvjesnost („svi će pisati/svi pišu autofikciju“) ili neko trajno pitanje („je li /i/ to autofikcija ili obični tekst“);
- ili podrivanje (autobiografskog) žanra i njegovih obećanja čitatelji, ili novi žanr s vlastitim obećanjima;
- ili problem ili rezultat ili lijek za suvremeno doba.

U raspravi o suvremenoj (i regionalnoj) autofikciji, Dunja Ilić u Booksinom zborniku Između otpora i trenda postavlja temeljan ton: autofikcija je postala krovni termin pod kojim međunarodna kritička scena okuplja gotovo sve što uopće i na ikoji način polazi ili dohvaća autobiografsko. Prema njoj, autofikcija se danas prodaje jer smo, kulturno i politički, okupirani podrijetlom i sjećanjem, njihovim gubitkom i povratkom, ali onda i pokušajem da ih raščistimo; autofikcija nas zanima jer je ona identitetski posao, a identitetski posao je postao politički posao. U tom smislu, autofikcija pripada trendu, ali i političkom momentu. (Kako će istaknuti s hladnom preciznošću, „nije sva autofikcija podjednako dobra“, pa objasniti da, primjerice, razlika između Édouarda Louisa, Annie Ernaux i Marguerite Duras jest što kod potonje dvije učinak djela /na čitatelja/ vezan je uz ekonomiju forme, dok je kod Louisa učinak njegove autofikcije na čitatelja vezan uz njegovu hrabrost da progovara o tematici.)

Autofikcija je pritom izuzetno produktivna u diskursu o književnosti. Na stranu što je, kako piše i Jagna Pogačnik, književno polje njome potpuno zasićeno. Pod kišobranom autofikcije moguće je reinterpretirati desetljeća književnog stvaralaštva i autora, kao što to čine Denis Derk ili Lara Mitraković. Pod izgovorom autofikcije moguće je dijagnosticirati suvremeni trenutak, kao što to čini Vid Barić, sagledavajući je „kao odgovor na potrebu čitatelja za nečim što djeluje istinito, izloženo i intimno. Jer, ono što nam treba u svijetu laži, prijetvornosti i simulakruma … jest upravo: istina. Ili barem njezin privid“. Moguće je autofikciju odrediti kao eskapizam, kako ju vidi Franka Blažić, točnije kao „eskapizam u obliku vraćanja istini i stvarnosti“. Dapače, Mitraković ističe kako autofikcija „omogućuje spajanje osobnih iskustava s fikcionalnim elementima i stvaranje prostora za introspektivna istraživanja“, te je vidi kao obilježje mlađe, Gen Z generacije. Autori te generacije posežu za autofikcijom, od kojih posebno ističe hrabrost – Gen Z je „puno hrabrija generacija“, njeni autori „zamućuju granicu fikcije i fakcije i prelaze granice u književnosti koje se milenijalci nisu usudili preći“.

Čini se, naizgled, svi su pisali autofikciju, svi pišu autofikciju, svi će pisati autofikciju.

PRIZOR 2: Pričanje samome sebi

„Onda bih stvarno morala odgovarati [da sam odabrala memoar], sve sitnice i sve fakte i godine i datume svog života posložiti i svima uključenima u tu priču jamčiti da je svaka od tih stvari istinita. A ja nisam nikada bila dobar faktograf. (…) Razlog zbog kojeg sam ja pisala ovakvu knjigu, koja na trenutke zaista podsjeća na više od autofikcije, ovo hoda po tankoj liniji autofikcije i memoara, to baš nitko nije specijalno problematizirao u kritici. (…) Ali ja sam morala izmisliti jednu autentičnu memoarsku priču da si išta čvrsto u životu realiziram, da si nešto čvrsto faktografski ispričam. Naravno, to je moralo biti napisano na način da izgleda kao potpuna istina, zbog toga i imena – prava imena. (…) Htjela sam imati nešto čvrsto, ispričano o svojoj takozvanoj obiteljskoj povijesti. Ispričala sam sebi – morala sam sebi ispričati ovu priču.“
--- Nora Verde, gostujući na Spisateljice u dijalogu, 2022.

„To je bio prvi prag neke ženske zrelosti. Kad povučeš prvu crtu … i onda se pitaš, bi li moglo drukčije, ti znaš kako. Meni je trebalo da ukrotim vlastiti život. A s druge strane tu je bila moda autobiografije u teoriji, od Mirne Velčić, preko mlađe Andree Zlatar, koje su pisale fenomenalne tekstove u prvom licu. I ja sam zbog toga dala naslov Zašto sam vam lagala, to je bila poruka struci, nemojte to čitati kao autobiografiju. … Ja sam htjela pokazati u stvari sebe kakva sam htjela biti, a ne kakva sam morala biti, kakav su oni imali doživljaj mene. I da bih jednostavno mogla, kao da sam slutila kako će mi se taj ženski život sljedeće godine usložiti, pa kao da ukrotiš sve događaje do sada, da stanice i tijelo oslobodiš tog pamćenja i tih emocija i da možeš dalje. … I onda sam tek shvatila. Ja sam uzimala komadiće njihove biografije, njihova imena, da bih slagala sebe.“
--- Julijana Matanović, gostujući na Spisateljice u dijalogu, 2022.

Istina o sebi

Ako je Foucault kroz koncept autor-funkcije destabilizirao ideju teksta koji proizlazi iz unificiranog, ekspresivnog subjekta, promatrajući kako ova funkcija operira u diskursu reorganizirajući odnose između subjekata i objekata, kao klasifikacijski princip za organiziranje tekstova --- autofikcija ovo daljnje komplicira: ona se služi autorovim imenom, životom i tijelom kao materijalom za književni tekst, istovremeno ih fikcionalizirajući. Ona, dakle, s jedne strane, ponovno afirmira autora kao jedinstveni, ekspresivni subjekt, utvrđuje autora kao klasifikacijski princip. S druge strane, autor postaje diskurzivni učinak a ne izvor; zato što autofikcionalni tekst prikazuje da se autorsko „ja“ producira kroz narativne tehnike, paratekst, izdavačke i marketinške strategije te očekivanja čitatelja, ona se upire na sve one mehanizme koji su dio autor-funkcije.

Ako je Foucault smatrao ispovijed ili priznanje tehnikom proizvodnje istine, u smislu da se od subjekta (onog koji se ispovijeda, luđaka, delikventa, zločinca…) zahtijeva da otkrije „istinu o sebi samome“, istinu koja je društveno i institucionalno nagrađivana, u uvjetima ili formama znanja koje se nameću subjektu --- autofikcija sudjeluje i intenzivira ovaj režim. S jedne strane, autofikcija nije samo tekst samo-ekspresije, ona je tehnologija subjektivacije, jer poziva subjekta (autora) da producira narativ o sebi samome koji poštuje protokole iskrenosti, diskurs traume ili introspektivni autoritet, čak i ako ih fikcionalizira. S druge strane, „sebstvo“ samo postaje artefakt moći, jer autobiografska istina koju autofikcija obećava (i obećava fikcionaliziranu) nije niti prirodna niti spontana, već oblikovana književnim tržištem, očekivanjima medija i publike i diskursima samo-otkrivanja.

Ako je Foucault prepoznao dnevnik ili pismo kao tehniku ili tehnologiju sebstva, kao način kojim subjekt pokušava razumjeti samoga sebe i/ili predstaviti samoga sebe drugome, kroz opis svakodnevnih, banalnih osobnih iskustava kao relevantnih u hermeneutici samoga sebe --- autofikcija pristaje na ovo, dodatno učvršćujući ideju da je osobno iskustvo legitimni objekt književne istine o samome sebi. S jedne strane, preklapa se sa širim operacijama mreža moći/znanja koje valoriziraju svakodnevno iskustvo, predstavljanje sebe i istine o sebi. S druge strane, autofikciju se onda može gledati i kao dijelom šireg aparata koji producira „spoznajuće sebstvo“: autofikcija sudjeluje u normalizaciji sebstva kao nečega što se može analizirati, dokumentirati, arhivirati i estetizirati, pa čak i fikcionalizirati.

Končano, ako je Foucault mapirao mogućnosti otpora potlačenog govora i znanja --- možemo vidjeti autofikciju kao pokušaj odupiranja disciplinarnim zahtjevima za koherentnom i istinom samo-reprezentacijom, kroz njezino zamućivanje činjenica/fikcije i reza koji ih razdvaja. Mogla bi biti nekim vidom desubjektivacije, stvaranja načina života koji izbjegava fiksnim identitetskim kategorijama koje moć/znanje nameću pojedincima. Međutim, autofikcionalni otpor apsorbiran je u kulturna tržišta i diskurse autentičnosti. Ne samo da svi pišu autofikciju, književno polje pretvara dvosmislenost autofikcije u novi brend autorskog razlikovanja.

Iz foucaultijanske perspektive, autofikcija odražava suvremenu želju da pronađe istinu u i o suverenom sebstvu. Ona razotkriva kako se od suvremenih subjekata očekuje da internaliziraju imperativ da govore o sebi samome istinu o sebi samome, čak i ako je ta istina inherentno nestabilna (jer je fikcionalizirana). Ona nije samo književna forma; ona je situirana u disciplinarne i biopolitičke modalitete koji čine život razumljivim, čak ako je fikcionaliziran. Ona istovremeno uvlači čitatelja u subjektnu poziciju hermeneuta istine o drugome, u interpretativnu igru što je istina a što je fikcija.

PRIZOR 3: Dva autora, dva intervjua

„Izbor motiva pojedinog autora obično proizlazi iz autorovih osobnih iskustava i vjerujem da je svakome vrlo teško pojasniti jesu li oni plod njegove stvarnosti ili fikcije (poznatih književnih ili drugih umjetničkih djela) te jesu li svjesno ili podsvjesno ušli u pojedine pjesme. (…) U drugome ciklusu [u Dječaku pred žetvu] istraživao sam više tema koje su se ranije tek nazirale. Među njima su i transgeneracijske traume i obiteljska povijest, pritom mislim na to koliko je pojedinac obilježen prošlošću svoje obitelji u svim slojevima i fazama svojeg života. (…) Neki su prikazi i kritike zbirke [Junaci i zmajevi na zalasku] previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.“
--- Josip Čekolj, u intervjuu za Kritika-hdp, 2023.

„Ako razmišljamo politički, pitam se je li ova zastarjela ideologija što je književnost način da književnost učinimo manje konfrontirajućom. Ako kažete da je književnost samo pogled iz duše umjetnika, iz njegove čiste osjetljivosti, onda bez obzira o čemu čitate u knjizi, kao što su klasno nasilje ili muška dominacija, ili bilo što drugo, ne uključujete se u to u potpunosti, jer kažete: 'To je njegov pogled, mogli bismo reći stvari drugačije', i na neki način to čini književnost kukavičkom. (…) Dakle, za mene, stavljanje tijela u središte književnosti je način da se ovo ospori. Bol tijela ili uništenje tijela nije pitanje stajališta. Rana je objektivna. Dakle, ako stavite objektivne činjenice, činjenice poput tijela, u srž književnosti, možete je učiniti više konfrontirajućom.“
--- Édouard Louis, u intervjuu za Los Angeles Review of Books, 2024.

Pitanje ispovijedi i hrabrosti

Iz foucaultijanske perspektive, autofikcija bi se mogla sagledavati kao književni refleks priznanja ili ispovijedi. Ovo govorenje istine u sebi ima već, kako je istaknula Ilić, ustanovljenu formu: potrebno je govoriti o traumi, koju se locira ili lokalizira negdje u okrilju heteronormativne obitelji i njezine povijesti i/ili društvenom kontekstu odrastanja, na način da se ona razrješuje a da se pritom artikulira vlastiti identitet.

Autofikcija predstavlja fikcionaliziranu istinu o sebi u specifičnom formama; ona ne podrazumijeva osobnu transparentnost, već narativizaciju u ustanovljenim uslovima. Dapače, norma da postoji neka trauma u ishodištu svega i da je identitet u pitanju toliko je normalizirana u književnoj produkciji.

Isto tako, bitno obilježje autofikcije jest i nominalna, prozaična hrabrost – ne teksta, koliko autora, čime se autofikcija približava vrlo bliskoj ideji parezije, kako ju Foucault raspravlja, kao modaliteta govorenja istine. Parezija je „govor bez straha“, iskren i neprekriven govor, u kojem subjekt progovara istinu otvoreno, na osobni rizik i po osobnu cijenu i bez retoričke zaštite. Jer, premda se autofikcija shvaća kao miješanje autobiografskog i fikcije, često ju se postavlja kao privilegiran modalitet govorenja istine u vremenu obilježenom nepovjerenjem, prekarnošću i krizom subjektiviteta. Parezija nije samo govorenje istine, već govorenje istine koja ugrožava pojedinca; parezijast riskira svoju društvenu poziciju, svoj glas, ili sigurnost jer je njihova istina vezana uz to tko je on. Autofikcija, neovisno o fikcionaliziranju, afirmira da je „ja“ mjesto gdje se istina proizvodi, a tekst izvodi istinu umjesto da je izvještava. I baš zbog toga, autofikcija crpi svoju snagu baš iz rizika koje govorenje istine o sebi podrazumijeva – razotkrivanje obiteljske traume, klasnog srama, nenormativnih seksualnih identiteta, psihološke rane, političke pristranosti. Odatle njena „hrabrost“.

PRIZOR 4: Kolumna

„Ja sam pokušao pristupiti pisanju iz različitih pozicija u kojima ja jesam, a s druge strane, ne generalizirati i govoriti u ime cijele te pozicije. Znači ako se o tom radi, glasu koje generacije, glasu trans maskuline osobe koja ima posao i može platiti hormone. Ili taj dečko s kvarta koji želi ići na faks. Ovisi koja pozicija. Onda sam pokušao kroz sve tekstove, čini mi se barem, nekako reći da je to ta pozicija, da ne mogu govoriti u ime cijele zajednice, što se možda nekad čini ili očekuje. (…) Moj je komentar da ne vjerujem u objektivnu, nultu poziciju. (…) Mislim da bih trebao još puno toga napisati da bih se bavio autofikcijom. Još se ne svrstavam u tom smislu. Ali da, ja sam ipak tu stvorio neke likove kroz koje sam koristio za sve druge ljude. I ono što mogu reći da sam se bavio indirektno ili direktno svojom zajednicom i svojim životom, ali ne mislim da je sve tu konkretno preuzeto iz stvarnosti. Ono što mogu reći da su se procesi koji su se događali meni i ljudima oko mene nekako u knjizi, a sada sadržajno i tematski možda neka društvena politička situacija.“
--- Espi Tomičić na tribini u Booksi, 2025. [moj transkript, video TBA]

Pogrešno postavljen problem

Kako tvrdi Routledge Encyclopedia of Narrative Theory, u tekstu i prijevodu Davora Beganovića, autofikciju karakterizira dvostruki ugovor između autora i čitatelja: (a) autobiografski ugovor o istinitosti autorovog teksta o vlastitom životu, i (b) fikcionalni ugovor koji mu daje pravo na fikcionaliziranje.

Autofikcija je cijelo vrijeme predstavljena kroz binarnu tenziju: autobiografija predstavlja istinu, a fikcija predstavlja ne-istinu. Žanr autobiografije temelji se na pretpostavci, obećanju, da će čitatelju osigurati pristup autorovoj istini o sebi samome; autobiografski narator istovjetan je autoru i otkriva unutarnje, autentično sebstvo koje jedan-kroz-jedan odgovara autorovom življenom iskustvu. Fikcija, nasuprot tome, u kojoj god književnoj formi, konceptualizira se kao konstruirana, izmišljena, imaginirana, retorički i stilistički posredovana, i stoga ne posve „istinita“. Autobiografija je „neposredovana“, fikcija je „posredovanje“. Autofikcija stoga tvrdi da miješa ove domene: da autor govori istinu o sebi, ali da je ta istina posredovana kroz fikciju; tvrdi da je istina ali priznaje narativne intervencije.

No konvencionalna binarna podjela temelji se na jednom dubljem problemu; ona pogrešno poistovjećuje autobiografiju s istinom, pogrešno pretpostavlja da postoji stabilni subjekt i pogrešno identificira ono što subjekt govori o sebi kao istinu o subjektu, tvrdeći da postoji „istina o sebi“ koja je inherentna autobiografskom materijalu i diskursu koji subjekt ima o samome sebi. Autobiografija je isto tako posredovani narativ, priča koju subjekt priča o samome sebi, a čija je istinitost ne inherentna vrijednost nego učinak stilske ili retoričke uvjerljivosti njegovog pisanja.

Kako je rekao Krivokapić, sve je istina – sve je laž.

Tekst je nastao u sklopu programa „Priče s ruba 2025.“ udruge SF:ius u suradnji s Booksom. Program financijski podržavaju Zaklada Kultura Nova i Grad Zagreb.