Začitavanje: 'Hotel Zagorje'

Svoja iskustva iz sobe 325 Ivana Simić Bodrožić (Vukovar, 1982.) dosad je izricala poezijom, a sad su ukoričena i u proznom prvijencu, romanu Hotel Zagorje (Profil, 2010.). Hotel iz naslova zapravo je kompleks bivše Političke škole u Kumrovcu u kojeg su smješteni prognanci iz Vukovara, a među njima i glavna junakinja romana s majkom i starijim bratom. O ocu ne zna ništa, smatra se nestalim, a obitelj krov nad glavnom nakratko nalazi kod rodbine i u napuštenom novozagrebačkom stanu. Zgrada Političke im postaje novi dom, postaja na kojoj čekaju vlastiti stan, vijesti o ocu, povratak u Vukovar. Ali čekanje nije za svih isto – dok je majka zapela u procjepu između onda i sada, glavna junakinja, prvo na pragu, a onda i u jeku puberteta, u svoje je čekanje morala ugurati i odrastanje.

Ona duhovito i bez uvijanja priča o odborima za dodjelu stanova i prvim ljubavima, popularnim i nepopularnim vršnjacima i stanovnicima okolnih zagorskih sela koji ponekad dobivaju obrise gorštaka iz Boormanova Oslobađanja ("Svi smo bili manje-više istih godina, gotovo jednako siromašni, ali mi smo došli iz grada, pravog, s gradskim trgom, baroknim zgradama, gradskom kavanom i nobelovcem, a oni su imali samo slastičarnu kod Sulje i šugavog Predsjednika komunjaru koji je sve ovo i zakuhao."). Iako se srednjoškolska ekipa mijenja iz neurednih seljačića u ušminkani razred elitne gimnazije u kojem su djevojke u Zvjezdicama, a dečki igraju tenis i jašu na hipodromu, nerazumijevanje o tome kako je biti prognanik je isto ("Profesionalni igrači lota. Sve dobivamo."), kao što ni glavnu junakinju ne zanimaju previše oni koji nisu u njenoj koži.

Starija je pa smije ulaziti u sobu za mlade i s najboljom frendicom Željkom se, u tamnocrvenim trapericama sa sniženja, mota u petparačkom disku. Prije je smišljala koreografije na 'Palomu neru' i 'Tek je 12 sati', a sada oplakuje Kurta Cobaina i čudi se koliko grungea se nađe u bakinom ormaru. Upoznaje Igora koji je Kurtova najbliža zagorska aproksimacija.

Naučila je da riječi nisu samo riječi – majku je rasplakao patetični sastavak o želji za povratkom, a drugo mjesto na državnom natjecanju Europskog doma u Zagrebu ("Odlično sam vladala finom patetikom i višesložnim riječima, a i dobro sam znala što se od mene očekuje. Optimističan pogled u budućnost bez prokazivanja izravnog krivca u mojoj jadnoj prošlosti.") donio joj je izravan upis u srednju po izboru, kilogram Cedevite i Srpsko-hrvatski razlikovni rječnik.

Svom je bratu dala glas navodeći niz njegovih pisama upućenih nadležnima, u kojima moli da im se napokon nađe stan. Između redaka pisama sve potkresanijih birokratskih frazetina čita se očaj maldića koji zimi nosi traper jaknu, jer ga je stid one pernate ljubičaste boje. Dok brat majci spočitava nesposobnost, ona između šutljivih razgovora sa Željkinom mamom, obija vrata nadležnih i živi u prošlosti.

Ivana Simić Bodrožić priča brzo i jednostavno, a neki se likovi znaju pojaviti u samo par rečenica, nastanjujući Političku, škole ili birokratske urede. U tekstu se naznačuju nepravde iz devedesetih i one recentnije, a ima i ponešto lucidnog političkog humora. Najbolje rečenice nastaju kad se strahote rata i sustava svedu na osobnu razinu:

"Žohari su ovamo došli prije nas, a kako stvari stoje, ostat će još dugo ili zauvijek. Njihova egzistencija ne ovisi ni o čemu, a kako vrijeme prolazi, čini se, ni naša. Živimo. Ustajem se već četvrti put, idem piškiti, valjda od nervoze jer ujutro odlazim, selim se, među ljude koje ne znam, na koliko dugo, ne znam, sama. Mama diše nečujno, možda je i mrtva, možda je nestala, a možda samo misli."

Njena glavna junakinja (umnogome pretpostavljam sama Ivana) s gotovo jednakom lakoćom priča o školi i ratu. Lakoća je samo hinjena, a ona se s traumom koja će je pratiti cijeloga života suočava bujicom riječi tijekom jednog pijanstva. Očev nestanak (i snažna slutnja smrti) nije progutao humor i mladost, ali je iza njega ostala neizvjesnost i strah od suočavanja s novim stvarima i bijelim zidovima.

Srđan Laterza

Ivana Simić Bodrožić gostuje na Književnom budoaru u Booksi u programu 'Od korica do korica' u utorak, 2.3.2010. u 18 sati zajedno s kolegicom Mašom Kolanović. Program vodi Miljenka Buljević.