Začitavanje: Dorta Jagić

Dorta Jagić najzačudnija je i najrazigranija predstavnica mladog, suvremenog hrvatskog pjesništva. Do sad je objavila tri zbirke pjesama i svaka je sve bolja i bolja. Dorta posjeduje zavidnu lirsku moć da čitatelja uvuče u svoj razigrani, maštoviti, maestralno kombinatorski i duhovno ispunjen i bogat svijet pun humora koji često izvire iz morbidnih, neuobičajenih ili čak sumanutih situacija.

Poezija Dorte Jagić ne izvire iz snobovskog izolacionizma, ne obraća se svisoka; ta je poezija prepuna životnih, ponekad bestijalnih, a opet tako očaravajućih motiva. Čitajući Jagićevu stječe se dojam da ta mlada žena (1974.) ima toliko toga za reći da sve ne stane u pjesmu. S druge strane ta je pjesma ne stavlja u okvir jer se u drugoj ponovno javlja još jačim i silovitijim stilom, dijeleći svoje najdublje emocije sa svijetom koji je okružuje. Kao svaki veliki pjesnik ona ne kalkulira, nego se u potpunosti predaje 'iživljavanju' sebe.

U njenom kozmosu istodobno postoji i pogansko i svjetovno; anđeli i đavli raspredaju svoje vesele pređe u tim slatko sumanutim situacijama koje ona proživljavajući prenosi na čitatelja. Ne može se odrediti koja je zbirka bolja- Tamagochi mi je umro na rukama ili Ðavo i usidjelica - (ispovijedi).

Apsurdni trenuci svakodnevice, zaljubljenost, bol, očaj, religijska pitanja, mitovi... sve to niže se u maestralnim stihovima čija izričajna vedrina i osebujna lakoća spretno zamagljuju onu tamnu, demonsku okosnicu na koju se može na trenutke naletjeti. Naravno da boli ima, uvijek je mora biti, to je nekako postao lirski preduvjet, ali kod Dorte sve je razbarušeno, zaigrano, ponekad očaravjuće infantilno; dolazimo do asocijacija - filmskih, filozofskih, mitoloških, ali tako elegantno i s mjerom da s pravom možemo ustvrditi kako je Balcan prize of poetry koji joj je dodijeljen ljetos stigao u prave ruke. Dorta se predaje Suncu, poigravajući se maštovito riječima. S nestrpljenjem očekujemo da se ponovo oglasi, možda i u nekoj drugoj formi, jer za to elemenata svakako ima.

Kantice krvavoga mlijeka

doriane, da sam te ubila ja
u tvojoj torbi našla bih samo naše sinove
hemofiličare s rozim zubima
posjedale po kanticama krvavoga mlijeka
kako te nostalgično psuju dok kartaju u tvoje
      haljine.
čim bi me spazili, poskidali bi kape
i pokrenuli oči na hidroturbine.
ooo, koliko energije suza!
pod njihovim pogledom
dijete u meni opet bi bilo zaljubljeno u tebe,
taticu lopova,
i nagnulo bi sivu glavu isusovom ramenu
gdje se stvaraju sva toplina svijeta
i kiše koje od sebe pletu mangupske sive pulovere
za tako lijepe zimogrozne leševe
              (Dorta Jagić)

Još objavljeno: Plahta preko glave (SKUD I.G. KOvačić, 1999)

Ivan Crnjac