Srijeda
26.03.2008.

Začitavanje: 'Ako se zovem Sylvia'




A+ A-

Rijetko se tko danas prisjeti krugovaša. Čitaju ih još rjeđe. Možda samo oni kojima je kopanje po starim spisima struka ili oni nenormalni, o kojima je pak bolje ne pričati. Ipak, u jednoj rečenici Izgubljenog zavičaja Slobodan Novak kaže: "Zavičaja zapravo i nemam i ne znam da li mi je i danas potreban."

Pedeset i četiri godine kasnije, na jakom mjestu u zbirci pjesama Ako se zovem Sylvia - u uvodnoj pjesmi naslovljenoj 'Vremena su prustovska', Aida Bagić progovara: "Voda sam. Nemam obale. Razlijevam se. Nemam granicu." U završnim stihovima ove gotovo programatske pjesme očituje se poetika čitave zbirke; proustovska potraga za izgubljenim vremenom koje neprestano izmiče lirskom subjektu. No ovo vrijeme niti je linearno niti je jednoznačno – ono treba iznova biti sastavljeno iz izgubljenih sjećanja, iz privatnih uspomena i privatnih fikcija, iz bajki, iz serijala s televizije, iz praznih redaka u strukturi pjesme, iz klingonskog jezika koji se utkiva kao strano tijelo u poetsko tkivo svakidašnjice.

Čitajući Aidu Bagić čini se kao da iznova evociramo Sartrea, gotovo trideset godina nakon njegove smrti i nakon propasti egzistencijalizma kao popularne filozofije. No ova zbirka poezije pokazuje kako se na neka pitanja koja su si postavljale generacije pisaca, može odgovoriti samo individualno. Umjesto zajedničkog, generacijskog projekta, Aida Bagić se prepušta individualnom, privatnom razmatranju svijeta i života, u poeziji koja svoje tek mora izgraditi. Zato su njezine pjesme mjestimice nedovršene, zbog toga se negdje razbija očekivana forma, zbog toga ponekad mimeza prevlada nad asocijacijom.

Na ovako kratkom prostoru nije moguće iscrpiti, pa čak niti valjano načeti ovu knjigu poezije. Interpretacija i nizanje asocijacija je ionako vaš posao koji čini čitanje poezije barem donekle smislenim. Moje je samo da vam skrenem pozornost na to kako se u mjesečnoj ponudi knjiga, u ponudi nove nakladničke kuće Aora našla knjiga pjesama vrijedna vaše pažnje i vremena.

Smatrajte kako vam je pozornost skrenuta.

Matko Vladanović

Vremena su prustovska

Svaki me pogled u stranu, gdje rubom oka uhvatim dio
predmeta, pokreta, sliku, odbacuje unatrag u sjećanje.
Sakupljam krpice prošlosti, bljeskove nekadašnje
unutrašnjosti i povremeno mi se čini da bih mogla
poludjeti ako sve to odjednom nasrne na mene. Kao da
nema niti jedan potpuno novi trenutak koji ne bi nosio
ulomke nekadašnjih, kao krhotine koje vrcaju iz pijeska
(kakve su me oluje obuzele?) i ja ne znam što učiniti
s njima.

Zapisujem li, ne valja. Ne zapisujem li, ne valja.
Nemirna sam ovako i onako, a sjećanje se ne da obuzdati.

Htjela bih sadašnjost, utihu, prisutnost samo u ovome
trenutku. Sada i ovdje, sada i ovdje, ponavljaju šarene
ptice na hakslijevskom otoku, ponavljaju priručnici
samopomoći, ponavlja moja najbolja prijateljica, sada i
ovdje. Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć,
onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje,
gdje ima te sabranosti na sada i ovdje?

Svakodnevno radim na svojoj knjizi. S brzinom i
lakoćom. Sve zaboravljene rečenice, one koje sam
ispisivala u polusnu, koje bi iskrile u bljeskovima
nadahnuća. Koje sam izgovarala glasno (samoj sebi) i
tiho (samo rijetko drugima) i koje su bile sačinjene od
samoga zvuka, naviru ovih dana (jesen je) na mene kao
na obalu.

Voda sam. Nemam obale. Razlijevam se. Nemam granicu.   

(Aida Bagić)

 


 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.