Naša borba

Prvu knjigu Moje borbe Karla Ovea Knausgaarda ili Prousta našeg doba kako ga je netko nazvao, Oceanmore objavio je u svibnju 2015. Posljednja, šesta, izašla je prije otprilike dva tjedna, koncem lipnja 2019. Pune četiri godine družili smo se s tjeskobnim Norvežaninom, proživljavali zajedno s njim, stranicu po stranicu, svaku etapu na putu prepunom frustracija, iskušenja, nelagode, povremenih uspona i spektakularnih padova i sad, kada smo došli na kraj, nije nam lako.

(Da se podsjetimo: poslije prve knjige čija radnja se prostire od djetinjstva sve do očeve smrti – a to se već događa za vrijeme njegova života u Bergenu, druga knjiga započinje u Stockholmu kamo odlazi poslije bergenskog razdoblja, potom se u trećem nastavku opet vraćamo u djetinjstvo, u četvrtom slijedi "život na sjeveru", godina koju je proveo kao predavač u malom mjestašcu na sjeveru, i na koncu – u MB5 prolazimo kroz punih četrnaest godina u Bergenu.)

Svaki rastanak je težak. Ova 2019. u tom smislu bila je baš brutalna. Tek što smo s ostatkom svijeta odgledali i u povijest ispratili Igru prijestolja, na stol nam je došla i završna sezona Moje borbe. A Genijalnu prijateljicu da i ne spominjemo, ali dobro, u ovom slučaju dobili smo kakvu-takvu utjehu u obliku istoimene tv-serije koja je startala u kasnu jesen prošle godine. Pa ipak, ako već moramo precizno odvagati težinu svakog od navedenih rastanaka, ovaj s Mojom borbom nekako nam je najgrozomorniji i najteže nam na grud pade. Slijedeći tekst do posljednje stranice, ostavljamo našeg prijatelja i pobratima Karla Ovea u 2011. i brzim izračunom shvaćamo – čekaj, pa to je bilo prije punih osam godina!

Što se, k jarcu jarčevom, izdogađalo u ta dva olimpijska ciklusa!? Da, rastao se s Lindom, sad živi tu i tu, ali mi ne želimo o tome čitati po novinama i portalima. Sve dok Karl Ove to potanko sam ne ispiše na stranicama neke nove Borbe – mi zapravo ne znamo kroz što je prošao i kroz što upravo sad prolazi. Vratit ćemo se još na ovo!
Moja borba je, među ostalim, i igra velikih brojeva. Hrvatsko izdanje šestoknjižja prostire se na 3106 stranica. Od toga na šestu knjigu otpada 936 stranica. Samo u Norveškoj Knausgaardova autobiografska saga odavno je premašila granicu od pola milijuna prodanih primjeraka, prevedena je na više od trideset jezika. Ne znamo pouzdan broj, ali Karl Ove vjerojatno je oborio i rekord po broju takozvanih testnih čitatelja (testni štioci: osobe kojima autor šalje rukopis na čitanje prije nego li ga pošalje uredniku, tj. izdavaču, to su nešto kao probni vozači u Formuli 1).

Elem, nije naš pobratim Karl Ove slao ljudima rukopis svakog pojedinog dijela Borbe da bi mu ovi ukazali na određene nelogičnosti, probleme u tekstu i slično – ne, za takvo što bio mu je dovoljan jedan prijatelj – slao im je rukopise jer se oni na stranicama Borbe pojavljuju kao likovi. Svi oni, prijatelji iz djetinjstva, mladosti, iz bergenskih dana, djevojke i žene, kolege i članovi obitelji, dobili su rukopis na uvid i svatko je mogao reći slaže li se ili ne s onim što je i kako je napisano i opisano, te želi li se uopće imenom i prezimenom pojaviti na stranicama knjige. Jasno, mnogima je to bio šok, ali ne toliko zbog toga što se pojavljuju u knjizi, već zbog načina na koji je napisana, krajnje razgolićenosti samog autora koji najmanje štedi samoga sebe. I to je jednim dijelom ono čime se Knausgaard bavi u završnom dijelu Moje borbe – odnosom drugih prema tekstu koji nije obična autobiografija.

Autor od početka do kraja najotvorenije pripovijeda o svom životu, obitelji, djetinjstvu, raspadu obitelji, odnosu s ocem i njegovoj smrti, o ljubavima i strahovima, osnivanju vlastite obitelji, ženi i djeci, ali i o svemu što se cijelo vrijeme događa u njemu, a upravo to – taj unutarnji život (koji je uvijek i pakao), skrivene misli i želje, to su stvari koje nije lako podijeliti s drugima. To je nešto što po refleksu s razlogom čuvamo za sebe, s tim živimo i sa sobom nosimo do posljednjeg daha. Knausgaard iznosi sve – evo, ovo je moj život, to sam ja kakav sam bio i kakav jesam. Jasno je kako ništa ne popravlja, nema tu kozmetike ili je barem takav dojam, a kada izostane ta nužna samoobrana, prešućivanje onoga što se po automatizmu mora prešutjeti, kada to izostane, onda nam je jasno na što točno misli Jeffrey Eugenides (inače jedan od Booksinih najomiljenijih romanopisaca današnjice) kada kaže: Knausgaard u Mojoj borbi probija zvučnu barijeru autobiografskog romana.

Da, on to stvarno čini. I zbog toga ćemo voljeti ili s krajnjim prezirom i užasom gledati na Moju borbu. Mi je volimo bez ostatka, ali stric Karla Ovea, brat njegova oca – iskočio je iz vlastite kože. Suočen s rukopisom u kojemu se pojavljuje njegov pokojni brat, njegova majka i on sam – Gunnar je preneražen. Sipa drvlje i kamenje na Karla Ovea, prijeti tužbama i njemu i nakladniku, optužuje ga da je podli lažljivac – naprosto je mahnit. I to je razumljivo, Karl Ove zna da nije sve moglo proći glatko, obuzima ga silna tjeskoba, strahuje od svakog novog Gunnarovog maila ili zvonjave telefona, nakladnici pokreću tim odvjetnika – započinje borba unutar Borbe. Što je učinio, pita se, je li to smio i je li njegov život samo njegov!? Je li se uopće sve dogodilo baš onako kako se on sjeća?

U šestom dijelu priča sustiže samu sebe i autor opravdano strahuje da bi ga njegova vlastita priča u svakom trenutku mogla progutati – visi o tankoj niti. Hoće li uopće moći dovršiti ono što je počeo? Mi, dakako, znamo – hoće, dovršit će, ali po koju cijenu – to još nitko ne zna, niti može znati. Čak ni danas, osam godina poslije.

Od 325. do 681. stranice šeste knjige naići ćete na dio naslovljen Ime i broj i prvi poriv mnogih bit će – ma, mogu ovo sve preskočiti ili pročitati poslije. Ama, ne čini to, neznani štioče, pročitaj sve odreda, jer nije ovdje riječ samo o Hitlerovom Mein Kampfu, najzloglasnijem šizoidnom i psihopatskom štivu, Ime i broj je puno više (iako, genijalno je ovo preuzimanje naslova – danas kad netko spomene Moju borbu, prvo ipak pomislimo na Knausgaardovu Borbu) – Ime i broj je i autorovo putovanje kroz književnost i filozofiju, od Paula Celana do Hermanna Brocha, H. Arendt, Joycea i Rilkea, Victora Klemperera i S. Zweiga.

Čitajući Borbu na trenutke će vam se učiniti kao da promatrate performans u kojemu autor ozljeđuje samog sebe, krvari i vi svjedočite toj drami, ali ne možete skrenuti pogled. Prekasno je, već ste uvučeni, još od prvih rečenica prve knjige: "Srcu je život jednostavan: kuca dokle god može. Onda stane."

Četiri godine smo pratili ovaj jedinstveni, nesmiljeni književni reality show i nije nam žao ni trenutka. Čestitke i prevoditeljici Anji Majnarić koja je odradila nevjerojatan posao i ostala na nogama do posljednje runde! A sad, kako je i rečeno, moramo se vratiti autoru…

***

Dragi naš Karl Ove, pobratime mio,

Vjerojatno ne znaš najbolje naš čudesni jezik okićen kvačicama, pa može ti Anja M. prevesti, elem – pregrmjesmo tvoju Moju borbu i sada je to na neki način i Naša borba. Nije ni nama bilo lako, a na kraju, kad shvatismo da te ostavljamo u dalekoj 2011., a to je bilo davno, ne bi nam drago. Kako duraš, što se sve događalo s tobom ovih godina?

Vjerojatno ti u ovom trenutku nije ni na kraj pameti vraćati se u borbaški mod, ali ako nas pitaš – to će u određenom trenutku biti nužno. Vidiš, druga bi stvar bila da si u međuvremenu preselio u nekakvu, ajmo reć, nadrealnu-astralnu-carloscastaneda-dimenziju, ali pošto nisi, razvidno je da ćeš se morati latiti pera i nastaviti s borbom. Ako ne danas, onda sutra, ako ne sutra onda prekosutra, jednog dana svakako! Ne mora se to ni zvati Moja borba 7, 8 i tako dalje, definiraj to kako god, zamotaj u drugu vrstu celofana, zamaskiraj – neka ti prijatelj Geir pomogne, on će najbolje znati, ali kažemo ti lijepim riječima – morat ćeš to. Moramo svi skupa znati što je bilo dalje. To je u ljudskoj, pa i knjigoljubnoj, prirodi.

Također, zovemo te na kavu u Booksu, pa ćemo ti sve potanko razložti. Možda ne znaš, ali mi smo ti big deal u svijetu književnog klubaštva. U isto vrijeme smo i književni klub i birtija i zelena tržnica i centralno mjesto posthipsterskog života. Imamo klupice ispred i parkić, vidjet ćeš. Inače, ponedjeljkom ne radimo, a kakve si sreće, tebi bi se baš i potrefilo da baneš u ponedjeljak. Tako da imaj to na umu.

Booksa

Foto: End of the road, Keith Ewing (CC BY-NC 2.0)