Redar Damjan, koji će ubrzo i sam doživjeti živčani slom knausgardovskih proporcija i
završiti u Banji Koviljači, prekinuo je tišinu i prozborio tiho: 'Ovo je vjerojatno najiščekivanija knjiga u povijesti Bookse'.
U ono vrijeme, davne 2015., nije nam se možda tako činilo, ali danas mirne duše priznajemo – svaki dio Moje borbe bit će najiščekivanija knjiga u višestoljetnoj povijesti literarne ubožnice smještene u prostorijama Martićeve 14d - samom srcu Design Districta Zagreb. I najumišljeniji među nama, oni koji po defaultu ne nasjedaju na lukavo osmišljene propagandne bajke, podlegli su kanusgardovštini. Prije ili kasnije svatko od nas probudio se jednog jutra, stao pred zrcalo i priznao samom ili samoj sebi – Jesus Christ, ja sam Borbaš!
Prijatelji nam se rugaju zbog toga. A. Perković, pradjed svih zagrebačkih hipstera, u više navrata optužio nas je da smo beskičmenjaci, bića koja se povode za prolaznim književnim trendovima, ali neka. Borbaši smo i kao takvi stoički podnosimo sve kaj život donese, pa bio to i A. Perković.
Drugi dio Moje borbe izašao je par mjeseci kasnije nego što smo očekivali, pa smo morali čitati i druge knjige. Na koncu dobri naš Sebastijan donio nam je željenu gorku slasticu. Trenutak otvaranja omotnice ovjekovječili smo klupskim fotoaparatom marke Zenit.
***
U prvom dijelu Borbe otac je centralna figura, sve počinje i skončava s njim. I u Borbi 2 otac dominira, samo što je to ovaj put sin oca iz prve knjige tj. sam Karl Ove Knausgård. Ili još preciznije – njegov knjiški dvojnik.
Ljeto je 2008., djeca ne idu u vrtić i Karl Ove i žena mu Linda naprosto moraju biti s njima od 0-24. Tako je to kad imaš djecu, pomislit ćeš naivan, ali autor će nas u dva driblinga uvući u stvarni pakao bivanja roditeljem. Po već prokušanoj metodi – Knausgård ne mora pretjerivati, on samo do u najsitnije detalje niže prizore iz obiteljskog života dodajući, onako usput – kao žličicu Vegete, i svoja nimalo uljepšana promišljanja. Kanal tjeskobe sad je već čvrsto uspostavljen između kukavna njega-autora i kukavna tebe-čitatelja.
Osjećaš koliko je teško Lindi i njemu, koliko su na trenutke blizu beznadnog očaja, počinješ se gristi, muka ti je, strepiš iz stranice u stranicu pitajući se – o, svi norveški bozi, hoće li nekako izgurati ovaj suludi dan ili će se sve raspasti i otići u tri ***** ********, teško im je i tebi je isto teško. Situacija gdje najmlađe dijete vrišti, drugom mijenjaš pelene, treće se izgubi u nekakvoj jeftinoj kući strave u otužnom zabavnom parku, a tu su još i ose ili pčele i prijeteći zuje naokolo – pretvara se u najnapetiji psihološki triler.
Na koji točno način Knausgard obične, svakodnevne životne situacije uspijeva izdignuti na razinu nevjerojatno uzbudljivog štiva kojega čitatelj teško može pustiti iz ruku? Dio odgovora svakako leži u procesu potpunog razotkrivanja samoga sebe i svih koji su se ikada našli u njegovoj orbiti. Fanatično je posvećen i najsitnijim detaljima koje bi većina jednostavno zaobišla, jer većini ne pada na pamet započinjati nešto što će se protegnuti na više tisuća stranica – tko bi to, na kraju krajeva, uopće i htio čitati? Sam Knausgard vjerojatno nije ni razmišljao o tome kad je krenuo na ovaj dugi, predugi put.
U više navrata zatječemo ga u porođajnim stvaralačkim mukama, u trenutcima dok piše fikciju osjeća sve snažniji otpor prema svakom obliku izmišljanja. I kao čitatelju i kao autoru, njemu je puna kapa fikcije. Jasno mu je da na taj način neće ići, morat će pronaći svoj put, probiti pukotinu u nešto drugo. U suprotnom vrlo vjerojatno će umrijeti kao autor. Umjesto o anđelima, o kojima ne zna previše, radije bi pisao o nečemu što dobro poznaje.
Ne znamo je li Knausgård čitao
Bergmanovu autobiografiju, vjerojatno jest i ne samo iz razloga što je Lindina majka, kao i sama Linda uostalom, dobar dio života bila vezana uz Bergmanovo kazalište u Stockholmu – Knausgard je čitao i čita puno toga. U drugom dijelu
Borbe svako toliko vodi nas u antikvarijate i knjižare gdje kupuje po pet-deset-petnaest knjiga iz najrazličitijih područja. Zna on kako dobar dio toga vjerojatno nikad neće stići ni prelistati, ali čovjek svakako ima, u Booksi nam dobro znano, ovisničko ponašanje svakog prosječnog knjigoljupca koji knjige ne kupuje samo zato što ih želi pročitati, već zato što mora.
Na taj način ovisnici o literaturi cijeli život pokušavaju zatrpati onu veliku rupu koju je teško, nemoguće ispuniti. U svakom slučaju ovisnici će razumjeti, a sad se vratimo Bergmanu – Karl Ove Knausgard vjerojatno je čitao Bergmanovu autobiografiju. U toj knjizi slavni Šveđanin, veliki zaljubljenik u kazalište kojemu je film, s kojim se proslavio širom svijeta i stekao status jednog od kultnih redatelja, uvijek bio tek druga rupa na svirali, razotkriva svoj život bez imalo ustezanja, uljepšavanja. Ne prešućujući ništa, Bergman započinje sjećanjima na oca – strogog čovjeka sklonog oblicima kažnjavanja djece za koje bi danas imao problema sa zakonom. Istim alatima kojima je secirao oca, Bergman kasnije otvara i samoga sebe – ne samo da je bio loš suprug i još gori otac, već je i svjestan toga i ne traži nikakve izlike za svoje postupke.
Brutalnu Bergmanovu iskrenost godinama kasnije pronalazimo i na stranicama prva dva toma Knausgårdove Borbe. Razlika je u tome što Norvežanin ne piše klasičnu autobiografiju – on naprosto želi pisati o onome što najbolje poznaje i drugo, uzet će onoliko prostora koliko mu bude potrebno. Danas znamo da se radi o šest tomova i 3500 do 4000 tisuće stranica.
Moja borba nevjerojatno je precizan naslov i funkcionira na više nivoa. Život, ne samo Knausgårdov, velika je, bespoštedna borba koja se ne vodi na samo dva ili tri fronta, vodi se onoliko dugo i na onoliko velikom prostoru za koliko uopće imamo snage. Jasno, Knausgårdovo djelo prožeto je i fikcijom, ali nju niti ne pokušavamo pronaći, jer je to nemoguće – sve je stopljeno u jednu veliku priču i potpuno je nevažno gdje prestaje stvarnost, a započinje fikcija.
Mnogima se Moja borba možda neće svidjeti, ali još veći je broj onih koji u njoj vide nešto novo, snažno, nešto što udara u vrh brade. Knausgard nije novi Proust, niti je to, mislim, ikada i htio biti. On je čovjek iz našeg vremena i ima tu, u svakom smislu, veliku priču na koju nitko neće ostati ravnodušan. Čitatelj će na mnogo, i previše, mjesta na stranicama Borbe prepoznati samoga sebe, i to ne onako ovlaš – kad vidimo svoj odraz, on će biti vrlo jasan i uvjerljiv.
Jasno, priča još ni izbliza nije gotova, ali ovo do sad – nezaboravno je književno putovanje. Pristojno molimo Oceanmore da nas ne friga na laganoj vatri – neka što prije, najbolje već s prvim danima jeseni, izbaci i treći dio.
Dok ne izađe morat ćemo čitati nešto drugo, ali kao pravovjerni Borbaši, izdržat ćemo sve to, jer što je život nego izdržavanje, borba, teška i bespoštedna borba, huh…
Eto, nema više ni prostora, ma nek ide sve k jarcu! Sva sreća, EURO se zahuktava. U petak reprezentacija Hrvatske sučelit će se s Matejinim Česima. Ana joj je već poručila – "Ma gazimo to ko plitak potok."
Zaključno: Moja borba 2 – 10/10!
Trenutak u kojem 'Moja borba 2' dolazi u Booksu
