Bakina posla

Političari koji su na vlasti nemaju običaj sjesti na 'vruću stolicu' Aleksandra Stankovića pa je bilo prilično iznenađenje kad se u emisiji Nedjeljom u 2 pojavila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Budući da direktnog povoda nije bilo (ili ga barem voditelj nije naveo), očito je do gostovanja došlo na inicijativu same ministrice. Ona inače nema običaj često istupati u medijima, ali u prošlih tjedan dana prvo je dala veliki intervju za Jutarnji list (pod benevolentnim autorstvom Željke Godeč), a sad je gostovala u jednoj od najgledanijih političkih emisija. Zanimljivo je kako je ministrica naglo odlučila poraditi na svom javnom imidžu, ali još je zanimljivije što je za to iskoristila ovu emisiju. Nekad su se političari bojali gostovati kod kritičnog i nepopustljivog Stankovića, ali the times they are a-changin', kako je pokazala i sama emisija. Naime, voditelj i Obuljen Koržinek sat vremena su ugodno ćaskali o temama koje, mogli bismo zaključiti po odgovorima, nemaju veze s Ministarstvom kulture.

S jedne strane, ministrica je na više pitanja iskoristila joker svoje 'političke neutralnosti'. Naime, kao političarku je ne zanimaju ideološki sukobi i podjele na ljevicu i desnicu, te smatra da je posao Ministarstva učiniti kulturu inkluzivnom, otvorenom svima. Ta ideološka širokogrudnost omogućuje joj da odbaci mogućnost ikakve političke pristranosti u svojim osobnim ili ministarskim odlukama. Kao pozitivan primjer navodi svoj stav u slučaju pritiska protiv Frljićevih predstava – kako kaže, ma što ona mislila o njemu i njegovu radu, ona je protiv cenzure jer Ministarstvo nema pravo odlučivati hoće li se predstava odigrati ili ne. Posao Ministarstva je samo omogućiti kazalištima da izvedu predstave kakve god žele, jer sloboda je nužan uvjet umjetnosti. 

Na papiru to zvuči lijepo, ali u praksi taj princip često se ne može primijeniti. Čak i ako prihvatimo da se politički neutralna osoba može bez krzmanja učlaniti u HDZ i surađivati s Ladislavom Ilčićem, u slučaju kazališta lako dolazimo do situacije koja od ministrice iziskuje određene političke stavove. Naime, iako Ministarstvo doista ne smije cenzurirati ni direktno propisivati program kazališta, dužnost Ministarstva je svake godine donijeti odluku o subvencioniranju kazališnih (i svih drugih) programa, dakle praktički odlučiti koji će se programi izvoditi. Ako znamo da većina prijavljenih programa dobiva odbijenicu ili smanjenu svotu, a među njima dobar dio vrijednih programa, očito je da proklamirana 'otvorenost svima' ne može biti kriterij. Što odlučuje u tim situacijama? Ministrica tada može ili zaista obrazložiti odluke određenim estetskim i političkim sadržajem (što ne želi ili ne može) ili se u nedostatku sadržaja opravdati formalnim razlozima. Pa se tako ukidanje potpore Gordoganu brani pričom o neredovitim izvještajima, vrlo sličnu argumentaciju je ista ministrica već iskoristila lani u slučaju smanjenja potpore Goranovom proljeću, kao i prethodni ministar Hasanbegović pri ukidanju potpore lijevom kulturnom dvotjedniku Zarez. 

Naravno da je pridržavanje formalnih pravila bitno. U tom vidu pravila su jasna – ako godišnje izvješće nije prihvaćeno, korisnik potpore ostaje bez 20% dodijeljenih sredstava i gubi značajne šanse za dobivanje nove potpore. Ako je Ministarstvo dugo godina trpilo aljkavost ovih aktera (što Ministarstvo tvrdi da jest, a oni da nije), postavlja se pitanje zašto je Ministarstvo korisnicima godinama isplaćivalo preostalih 20% i davalo nove potpore da bi potom naglo i bez obrazloženja ukinulo ili smanjilo (?) potporu. Ili su razni ministri godinama netransparentno držali štangu ovim akterima (što je nepravedno prema ostalima koji ispunjavaju obaveze) ili ova priča u startu nije točna. 

U svakom slučaju, formalni kriteriji ne daju uvjerljivo objašnjenje cjelokupne politike Ministarstva u dodjeli potpora. Podsjetimo, u polju časopisa i elektroničkih publikacija potpora se u tri godine smanjila za 31%, a u književnom izdavaštvu za 33,4%. Očito Ministarstvo smatra da časopise, kulturne publikacije i knjige treba bitno manje financirati. No kad bi ministrica obrazložila tu politiku, onda se ne bi više mogla pozivati na opću 'otvorenost' i 'inkluzivnost'. Njenom srećom, Stanković nije ni pokušao ispitati tu temu.

Osim što tvrdi da se Ministarstvo kulture ne treba petljati u svoj resor, ministrica vjeruje i da određene djelatnosti ni ne spadaju u njen resor. U razgovoru o neprofitnim medijima i HRT-u, opet je ustvrdila da Ministarstvo kulture ne treba subvencionirati medije. Napominje da se mediji već financiraju iz Fonda za pluralizam elektroničkih medija, a ranije je dodala i da lokalna samouprava dobrim dijelom sufinancira kulturu te također snosi odgovornost koja se često spočitava samo Ministarstvu. To je istina: Fond je suodgovoran za problematično financiranje medija, kao i samouprave u slučaju kulture (upravo je Grad Zagreb prošli tjedan objavio rezultate koji dobrim dijelom prate rezultate Ministarstva). No, to što mediji imaju dodatan izvor financiranja ne znači da ih Ministarstvo ne treba financirati. Zar ne bi po istoj logici samouprava mogla odustati od financiranja kulturnih programa jer ih ionako financira Ministarstvo kulture? Pitanje nije mogu li se mediji javno financirati mimo Ministarstva (što ionako moraju ako žele opstati), nego spada li medijski rad u oblast Ministarstva. Drugim riječima, što je kultura kojom se Ministarstvo kulture bavi?

Prema Obuljen Koržinek, to je očito tradicionalna, visoka kultura: kazalište, književnost, film, glazba, vizualna umjetnost... Prema Stankoviću, koji ni sebi ni gošći nije postavio to pitanje, prostor kulture širi se u čudnim smjerovima. Sudeći po njegovim pitanjima, u oblast kulture spadaju Frljićeve predstave i sastav kazališnih vijeća, govor mržnje na Facebooku, neprofitni i javni mediji, Istanbulska konvencija i državni odnos sa Srbijom, te meteorologija i ministričina dugovječna baka. Naime, nakon što se gledateljima ispričao što mnoge teme nije uspio obraditi u ograničenom trajanju emisije (recimo, u emisiji nisu spomenuti HAVC, Algoritam i problem književne distribucije, Nacionalna strategija poticanja čitanja, ukidanje potpora časopisima, suradnja Ministarstva s Gradom Zagrebom i Rijekom kao Europskom prijestolnicom kulture 2020., kulturna centralizacija, status klasične i suvremene glazbe...), Stanković je posljednjih desetak minuta emisije posvetio razgovoru o 110. rođendanu ministričine bake, njenom studiju violine i ljubavi prema prirodnim znanostima, a u emisiju je na čašicu razgovora stigao i njihov zajednički prijatelj Zoran Vakula. Učinilo mi se da gledam NewsBar u 2.

Na Stankovićev već redoviti nemar ne vrijedi trošiti riječi. Očito se za emisiju spremio tek čitanjem kratkih vijesti i gledanjem priloga Maje Sever. I očito mu je bilo draže izmamiti ministričin zarazni osmijeh nego je (lako) naljutiti nelagodnim pitanjima. Ali njegova indolentnost u ovoj emisiji ne govori samo o osobnom zamoru nakon skoro 18 godina vođenja tjedne emisije, nego i o širem statusu kulture: u najgledanijoj političkoj emisiji gostovala je ministrica kulture i nije dobila skoro nijedno pitanje o polju kojim se bavi. To ipak više govori o državi u kojoj bi krivo izgovorena riječ o Srbiji i Istanbulskoj konvenciji mogla vladajućoj koaliciji oduzeti više glasova nego ukidanje cjelokupnog Ministarstva kulture.